Bitef

ludvigsen (liter arni savetnik) ; per moth (administrator) , jan torp (savetnik za tehniku) premijera održana u odin teatretu (meduskandinavska pozorišna laboratorija za glumačku umetnost) u holstebrou aprila 1972.

vizija kosmičke rusije

Glumci i ja smo 1971. godine odluöili da se za sledeću predstavu usredsredimo na život Fjodora Dostojevskog. Bili smo oöarani celim nizom dogadaja iz njegovog života: njegov odnos prema ocu koga su übili njegovi otroci da bi se osvetili za njegovu naviku da nasrće na njihove mlade kćeri; njegov susret sa petrogradskom liberalnom inteligencijom; Petraševski književni salon i ilegalne cliskusije sredom; njegovo bavljenje u kuci mrtvih u Sibiru; njegova kockarska strast; njegov neobuzdani sentimentalni život. Uskoro smo otkrili da objektivni biografski podaci počinju da se mešaju sa vizijom sopstvenog iskustva Dostojevskog koje je on pretočio u svojim romanima. Njegova epilepsija je vidljiva u knezu Miäkinu i bolesti Smerdjakova, njegov sukob sa ocem; u ispovestima brace Karamazov, njegova životna ljubav kao večita situaeija izbora - patnje; jedna žena između dva čoveka, jedan öovek između dve žene. Tako se biografski aspekt počeo mešati sa svemirom koji je Dostojevski oživeo u svojim delima. LI toj fluidnoj atmosferi naš se rad usmerio u drugom praveu: istorijsko-književni materijal odveo nas je u oblast asoeijaeija, naglih promena misli, liönih pitanja, otkrivanja »dostojevskizma« u nama samim, vizija kosmičke Rusije koja je takođe naseljena licnostima kao što je Ljeskov, Gogolj i Gončarov. Ono što smo postigli proizašlo je iz susreta izmedu Dostojevskog i nas. Sugestije i situaeije iz njegovog života mogu se lako uoöiti, ali je sve to propušteno kroz naše istine, naša iskustva i naše želje. Tumaranje i otkrivanje poznatih stvari u kući moga oca. (Eugenio Barba, maja 1972. godine.)

pozorište pre svog postanka

Novo ostvarenje pozorišta Odin stvara novu epohu koja zaokuplja ljude. Otvoreni su novi putevi. Covek pred poezijom. Doživljaj. Možda nešto od životne važnosti. Onda neki drug) čovek; »Objasnite mi to«. Neko objašnjava, Aii ko je taj koji se služi recima koje ne obmanjuju? Eugenio Barba je svojim novim delom koje je posvetio Fjodoru Dostojevskom i koje se zove »Kuća moga oca«, stvorio nešto što se može opisati kao obnavljanje njegovog rada i rada laboratorije njegovog pozorišta, a opet Je, istovremeno, neobjašnjivo poput slike, poeme. Mojim čitaocima, medutim, nije dovoljno da glasno izražavamo svoje oduševIjenje. Ovo Je pozorišna laboratorija. Beli zidovi. Niz sijalica blještave svetlosti. Jednostavne drvene klupe. Oči publike skreću od jedne do druge strane, prateci sve što se dešava. Publika vidi i oseća druge oko sebe, ali ipak, zaJedno s glumcima, živi u unutrašnjem svetu. Napolju je drveće još bez lišća, vazduh je hladan, ogromne ravnice Jutlanda nemaju kraja. Covek nosi u sebi sav taj svet sa jednom dimenzijom, a nešto docnije opet ce iziéi napolje al i, sa novim dimenzijama. Sa ovim novim oblikom, Eugenio Barba i njegovi glumci pružaju nam novu vrstu »totalnog pozorišta«. Obi i k je nov zato što ti Ijudi ne pokušavaju, kao u ranijim predstavama, da nam osveže i ilustruju tekst, veé sami stvaraju poeziju, izvlačeći je iz osnovne teme. Ta tema je Dostojevski. Citat: »Ponekad se čovek nesvesno priseća mnoštva čudnih stvari, čak i u trenutku kad ga vode na gubilište.« To on kaže. Pozorište Odin nalazi u ovom citatu veliiku slobodu (mnoštvo čulnih stvari) i očevidnu vezu (sa gubilištem). Strast i led u jednoj osobi (takva je ljubav). Opis predstave, koja se izvodi na praznom podu izmedu klupa za gledaoce, spreda i pozad), prvi put se iznosi ovde prema skicama Erika Sorensena. Bilo je pantomime, ali je isto tako bilo i ¡granja. Bilo je orgazma, ekstaze, smrti, ali je bilo i nežne Ijubavi. Bilo je divljackog nasilja, ali je bilo i uzvišenosti. Bilo je i ponižavanja. Sve se to izražava u pokretu, u pesmi i muzici (stara vrsta flaute i mena Harmonika),

u nerazumljivim (ruskim) rečima, u govorima, u svetlosti šibica plane u mraku, za trenutak se spazi necije lice, da li Je to neka osoba ill vizija? i u igranju. Ono što se doživljava, to je »mnoštvo neobičnih stvari« koje sačinjavaju osnovne trenutke života. Gledali smo kako se Ispoljava ljubav. Gledali smo kako se pije. Gledali smo kako se svet zabavlja (kakvo olakšanje što čovek može da se smeje u ovim prostorijama). Gledali smo kako se svet susreće i kako se rastaje. Iz ovog raznovrsnog šarenila u kome se spoljni elemenat izražava u apsolutnoj disciplini iza naizgled divljih pokreta, rada se u gledaocu nešto što sam, koristeći se recima Dostojevskog, nazvao posedovanjem. Ali čega? Nečega što se čovek teško usuđuje da nazove fundamentalnim uslovima života. Čini mi se da je Eugenio Barba zamenio pozorište ilustracije pozorištem kreacije. To takođe znači da nas je on, bez ikakve ritualnosti, doveo u dodir s pozorištem od pre njegovog postojanja. A to će reći sa onim stavom prema pozorištu po kome je ono bilo i jeste element života sličan mnogim drugim još pre no što je póstalo dionizijska gozba, pre no što je póstalo prizivanje duhova od strane lovaca plemena praiskonskih šuma i daleko. daleko pre no što je póstalo organizacija, instituera i tehnički napredak. Reč je o pozorištu koje je sam život. Nije to tehnika, dakle savršena uvežbanost, što pada u oči u ovoj novoj fazi Barbinog rada, već ličnost svakog pojedinog glumca koju uočava svaki osetljiv gledalac. Glumci namerno, nisu spomenuti u programu pod tim imenom, već kao ličnosti odgovorne za »scensku adaptaciju«. Evo njihovih imena: Jens Christensen, Ragner Louis Christiansen, Tage Larsen, Else Marie Laukvik, Iben Nagel Rasmussen, Ulrik Skeel ii Torgeir Wethal. Lepota je zračila iz njih. Ali to nije bila ona vrsta estetizma koja übija istinu, kao što je to slučaj sa rizikom koji lepota nosi u sebi. Ovo totalno pozorište, koristeći se mnogim formalnim elementima, postiže ostvarenje i jedinstvo kroz spiritualno i telesno savršenstvo potčinjeno velikoj slobodi. Čovek doživljava i rastereéuje se. Hteo bih da odlučno utvrdim, mada sa izvesnim kolebanjem, pošto znam da smo skloni preteranoj smelosti kad govorimo o drugim: moj je utisak da je sa ovim ostvarenjem Odin teatret učinilo još ¡edan veliki korak napred: postalo je »popularno«. Gledaocu se ovde ne postavljaju ni profesionalni ni intelektualni zahtevi. Čovek se ne nalazi u iskušenju da pita šta znaci ovo i šta je ono? Jednostavno se doživljava razlika izmedu »razumeti« i »biti«. Vremenom će se sigurno »Kuća moga oca« smatrati delom od istorijskog značaja. Gledaće je mnoštvo ljudi i žena. Putovaće ona i dužinom i širinom sveta. Nema u njoj jezične barijere. Nema ni intelektualne barijere koja bi nekome prečila put u gledalište. Jednom je to tako bilo i tako može opet biti. Da, bilo bi stvarno poželjno da se pozorišta drugog oblika koriste pozorišnim iskustvom koje prikazuje ova laboratorija. Sve što je ostalo da se još kaže, to je da je pisae ovih redova doživeo kao ljubav novo delo Barbe i njegovih saradnika. (Jens Kruuse, »Jyllands-Posten«, 20. 4. 1972. Danska)

127