Bitef

limi izradeni pod rukovodstvom: Use paiten i her berta rauma; ton: giinther hiibner.

socijalna kritika

Kroetz je rođen 1946. Piše pozorišne komade iz seljačkog života, donekle protivurečnog karaktera. Bez buke 1 sentimentalnosti, prikazuje nam sudbinu stvorenja, koja žive van društvenih zbivanja; jednog starog čoveka, ko}i je celog života radio ali za koga? i mladu devojku, neiskusnu i neobrazovanu, čiji je život bio upropašćen pre nego što je bila u stanju da o njemu sama odlučuje. Ovaj skoro nemi komad pretvara se pred našim očima u jedan jedini krik. Kroetz osluškuje grcanje svojih ličnosti. Svojom režijom Ulrich Heising je uspeo da taj uti'sak potencira. Ako se, tokom svih dvade set i dva skoro nema prizora, koja prilikom čitanja izgledaju kao neprekidne pauze, i začuje neki zvuk, on će nam uvek ličiti na neke manifestacije života na grčevito dahtanje, za koje se čak ne zna tačno ni od koga potiče; na novorođenče, na zaljubljene mačke, na dva Ijudska bića koja se grle, na ženu u porođajnim mukama ili na nekoga ko se bori sa životom. Sitnim, naizgled naturalističkim übacivanjem tx>na, koga Kroetz nije predvideo, režiser je stvorio atmosferu ne simboličkog, nego upravo magičnog realfema. Na taj način, neme Kroetzove ličnosti bile su obogaćene zvucima života i nisu više delovale kao umetničke figure, nego su nas potresale kao Ijudska i društvena stvarnost. Kroetz je doduše govorio o socijalnoj kritici, ali ga na pisanje nagoni nešto drugo: negodovanje zbog postojeéeg stanja u svetu i ogorčeno sažaljenje prema Ijudima. Pred ocima mu je uvek Ijudska beda. Samo na ta] način postaju razumljivi prizori seksualnosti i fekaličnosti sa kojim može da ¡zade na kraj politikolog, all ne i puritanski moralist. (Rolf Michaelis]

govor nemih

U shvatanju pojma »pučki komad«, mešaju se u nemačkom jeziku dvojaka značenja. Jedno se odnosi na govor. Ako se radi o književnom jeziku, onda se ni na pozornici ne govori kao »u životu«. Rečeno jezikom klasika: onaj kome je sudeno, ko je dostojan da doživi tragediju, tome ni bel i stihovi neće biti prepreka. Svakodnevni jezik i uzviëeni nacin dramskog izrazavanja ne mogu da se slažu. Kod Shakespeara narod ne govori u stihovima, a kada do takvih pokušaja dođe, kao u »Snu letnje noći«, onda to zvuči sasvim zanatlijski. Prema tome, ako se radi 0 drami koja počinje sa kraljevim prestolom, a završava sa rudarima književni jezik mora da bude zamenjen dijalektom. Tu se medutim sa jezikom dešava nešto drugo, što se već na primeru »Sna letnje noći« moglo predvideti. Ako bi govor, svojim prelaskom sa književnog jezika na dijalekt, morao istovremeno da podvuče t srozavanje u smislu sodjalnog položaja, onda bi pokušaj da se govori jezikom neke tuđe sredine bio ravan nekoj vrstl društvene mimikrije. _Zanatlije u »Snu letnje noći«, naprimer, žele da se prikažu u lepšem svetlu. Ali, oni su svesni da vredi samo onaj, kome je dostupan knjiiževnl jezik. U svom očajmičkom pokušaju da se prilagode neograničenim mogućnostima dramskog izražavanja u stihovima, oni samo ispadaju smešni. Medutim, oni istovremeno izlažu podsmehu i književni jezik, koji zamagljuje i iskrivljuje znacenje pojedinih pojmova, umesto da in jasno deflniše. Kao najbolji primer za to poslužiće jezik Nestroya; to je uvijeni nacin izrazavanja trgovačkih pomoćnika, kojim onl aludiraju na svoje visoko porekio. Suprotno tome, Sternheim priiazi pitanju pogrešnog izrazavanja kada se radi o nečem uzvišenom, na sasvim drugi nacin. Mediokriteti koji se razmeću visokoumnim poredenjima da bi opravdali svoje bezvredno postojanje, pribegavaju klasičnoj dramaturgiji, ne bi li od ničega stvorili nešto. Tek kada je Brechtu pošlo za rukom da uvede korisne izmene u klasičan način izražavanja stihovima, gde se za uzvišena osećanja i velika nadahnuća govori obidno jezikom malogradana, nastupio je paradoksalni preobražaj 1 uöinio vidljvim obadve strane iste medalje. Medutim, Jezik nije jedini put kojim se dolazi do narodnih komada. Pod ovlm pojmom po-

drazumeva se, takođe, da se današnja drama može od ¡gravati i među nekrunisanim osobama koje se ne zovu Capulet ill Montague, već jednostavno Rezi ¡M Pepi. Al¡, na taj način uvlači se zaobilaznim putem u narodnu dramu i kič, jer dok se interpretacija drame približava narodu, istovremeno se pojavljuje ideologija, prema kojoj je taj, navodno nekulturan način života običnih ljudi, nespojiv sa životnim priinciplma varošana. Umesto da bude odraz pravog narodnog života, takav pozorišni komad samo potvrđuje izreku, koja kaže da na Alpima ne posto}! greh. To je moglo da dovede do jezičke dekadencije. Jer su takav jezik proturali kao nalvni žargon, a svako progutno »e« na kraju reči (izgovor svojstven gorštaoima) važilo je kao dokaz krajnjeg poštenja i izvornosti. Horvathu pripada velika zasluga za ukidanje ovakvih komparacija. Ali ne zato što b¡ time hteo da ponizi narod, kako su mu njegovi protivnici rado prebaoivali, već zato što je u takvom veličanju kiča video opravdanje za izopačene ijude, koji uzdišu za nedirnutom dušom naroda i pokušavaju da je što duže drže u stanju »siromaštva, I duhovne cistoće«. U njegovim komadima osećanja su prikazana kao očajnički i nekorisni pokušaji koji treba da preobraze bezosećajni svet. U njima se govori jezikom koji nije sposoban da nešto iskaže neposrednim putem i zato se očajnički brani redima koji ništa ne znače. Polazna taöka je ista kao i kod Brechta. Samo što je Brecht u «vorn nadinu izražavanja tražio drugi oslonac. Njegova dijalektika de se, doduše, zalagati za pravičnost u uredenju sveta, kao što su to nekada öirtli Šilerovi heroji, a njegov mali čovek će ¡smejavati patos ekonomskih veličina, ali on zna šta radi kada pribegava jeziku robova i svet će biti na njegovoj strani. Horvathove llönosti nisu svesne, da su oni u stvari probni primerci, drugim redima figure alegorije u kojoj se nazire jedno novo uređenje sveta. I, dok se kod Brechta gospodarenje prikazuje kao nešto prikriveno (Mati zna šta treba da misli o Puntili), Horvathove ličnosti nisu slobodne ni kada misle, ni kada govore. Ono što je levičarska teonija konstatovala u svojoj analiizi o pritajenom gospodarenju, kome ni nasilje nije više potrebno, to je porobljavanje putem industrijalizacije svesti i stalno sukobljavanje eksploatisanih sa njihovim ličnim mteresima, a sve to u Horvathovim komadima postaje scenska listina. Ne treba se stoga čuditi, što óe cela generacija nemačkih dramaturga poći Horvathovim putem. Kada je Peter Handke pre vise godina mislio da mu Brecht ne može reći ništa novo, jer se Brecht navodno služio načinom izražavanja Horvathovih ličnosti , njega su u stvari interesovale lingvističke klopke u koje su upadali junaoi Horvathovih komada. Makako to čudno izgledalo, pučki komad omogućio je autoru da ukine gospodarenje gramatičkih i idiomskih uzoraka jer, kako to kaže Handke, nas vaspitavaju pored ostalog i govornim jezikom, a još više porukama uz pomod pokreta. Za razliku od Handkea, koji uz jezik nije hteo da prihvati i postojeću atmosferu, Jer mu se činilo da u tome leži opasnost jednog novog kliširanja, autori Martin Sperr i Franz Xaver Kroetz su izgleda odlučnije raskinuli

145