Bitef

ja več razmišljam o tome šta je podesno za prîkazivartje и našem pozorištu, a šta nije. Jedan od poslednjih radova Pozoriśta na Taganki posveéen je jubileju Ostrovskog. Predstava je ispala, čini mi se, onakva kakvu zahiera karakteristika naíeg pozorüta. Odabrali smo tri komada »Oluja«, »Ženidba Balzaminova«, »I mudraci mogu pogrešiti« i sve to izmešali, kao lisnatu pitu. Znate i sami, da kod Ostrovskog personaži prelaze iz jednog komada и drugi. Тако, na primer, iste liínosti pojavljuju se i и »Devojci bez miraza«, i и »Šumi«, i и »Talentima i obožavaocima«. Isto tako je i sa trgovcima i činovmcima. Napravili smo predstavu и vidu oproštajne proslave. Uhvatili smo se za istorijsku činjenicu jer, u ono doba, glumci su igrali pred njihovim omiljenim dramaturgom. Ali, obrađujući materijal, razumeo sam da mehanicko spajanje raznih komada nije moguće. Ispostavilo se, naime, da u raznim komadima, na raznim emocionalnim i intelektualnim nivoima, teme koję su bunile dramaturga, variraju. Tako, na primer, u » Oluji « Dikoj i Kabaniha ta malogradanska tema je u savršenoj korelaciji sa ternom Mise Balzaminova. A želja Mise Balzaminova da napravi karijeru, da bude »na nivou«, ma kako to cudno izgledalo, odgovara karijerizmu Glumova na svoj način, razume se, i и različitim tonalitetima. Dalje, primitivan despotizam i glupost generala Krutickog maze se povezati sa ternom Dikog. A kada se sve ove teme izmešaju, dobija se svet Ostrovskog, njegovi probierni i njegovi tipovi. A sve je to objedinjeno ternom oprostaja od dramaturga. Dok glumci igraju, on sedi и naslonjači i stavlja svoje primedbe. Jedne hvali, drugima govori: » Vase naglašavanje nije tačno«, a onim trečim: »Preterali sie sa vašom glumom«. Mnogo radim sa kompozitorom i slîkarom na maketi i, pri prvom susretu sa glumcima, pokazujem uvek tu maketu praveéi se, kod osnovnih rešenja, da »gubim« svoju koncepciju komada, da bih glumcima olaksao pristup stilu i obliku buduée predstave. Maketa obavezno mora da nosi u sebi slikovitu aktivnost te predstave. Prilikom prvog susreta sa glumcima, u mojoj koncepcji mogu da postoje praznine, koje treba popuniti raznim varijantama i stavovima. Ali, za stolom takvi se probierni ne mogu savladati jer glumce okupljene oko stola uvek vreba opasnost od umovanja. Cesto, moïe se videti da и predstavi postoji neka nova ideja i logika, ali sve je to hladnojer je stvoreno na osnovu apstraktnog razmiśljanja, nenadahnutog živim osećajima glumca. Tuznoje gledati kada rejiser, krijuči se iza fraza o metodologiji, sputava inicijativu glumca, paraliżuje ga i čini ga íromim. Nacin rada sa glumcem mora da zavisi od individualnih sposobnosti samog glumca. Sa jednim treba analizirati akciju za stolom, drugom pričati o dobu i autoru, trećem pokazati. Póki z jem mnogima. Znam da se и pozoriSnim akademijama takav način rada odbacuje ili izlaze sumnji. Po тот miśljenju, treba odbaciti ne demonstriranje, već nametanje. Dok demonstriranje, ako je urađeno znalački i takticruj, moze samo da probudi glumčevu maštu. Ne kima pomažem analizama, druge navodim na analogije koje treba da probude unutraSnje videnje uloge. Kada nisam siguran, probam pojedine scene na raźne naíine i po nekoliko puta. Cesto, glumci se Ijute i kažu: da suviše žurim sa rezultatom.

Nasi glumci suviše su navikli na tutorstvo, klone se samostalnosń i zato im treba davati podstreka. Glumac treba da voli samostalan rad. Bez obzira na stepen aktivnosti rezisera, glumac neée biti osloboden obaveze da na probu dónese nešto Heno njegovo, neée smeti da zastane, negó ce se truditi da izvrši zadatak, koji mu režiser bude postavio. Ali uza sve to, treba misliti, razume se, na opštu koncepciju predstave i o mestu koję je svakom pojedincu и toj koncepciji odredeno. Sa glumeem mogu se doterati detalji koncepcije i razjasniti pojedina mesta. Beskrajno sam zadovoljan, kada glumac donosi neko svoje shvatanje prizora i uloge, prihvaíam to rado, ali da jedan glumac izmeni moje shvatanje komada to je nemoguée. PozoriSte jeste kolektivna umetnost, ali naivno Ы bilo misliti da u procesu stvaranja jedne predstave, glumci i režiser nastupaju kao ravnopravni koautori. То su razUcite profesije. Režiser je taj koji pronalazi i stvara predstavu. A profesija glumca to je profesija izvodaca. U tome nema niceg ponižavajućeg. Ulanova je takođe bila izvođač, njen koreograf određivao je svaki njen pokret. Ali ona je um ela da ispuni svaki, tako odredeni pokret, nekim samo njoj dostupnim smislom i neponovljivim carima. Ove redove pïsem leti. Pozorište je opustelo, glumci otišli na godišnji odmor. Ali, ma gde se nalazili, svi mi ovih dana mislimo na Puskina: cela zemlja proslavlja 175. godišnjicu poete. Tvardovski je nekom prílikom rekao: da Puškin dolazi kod nas и detinjstvu, dok mi tek pod starost dolazimo kod njega. Ja bihjoš dodao, da tom putu nikad neée biti kr aja. Več davno, čini mi se, režirao sam predstavu »Druže, verujl. ..«, koja je odraziła ñivo shvatanja i percepcje poete, ali još dugo pośle režiranja te predstave, nastavio sam da razmišljam o njoj. Da kažemo koju rec о pozoristu Puskina i о njegovoj pozorišnoj estetici. Prolazile su godine, menjala se shvatanja, nicale nove ideje, pojavili se Stanislavski i Vahtangov, Majerhold i Breht. Sta imaju zajedničkog oni, koji se i medusobno razlikuju sa Puškinom? Mnogo zajednickog. A ono glavno to je ideja o narodnom pozorištu. Dešava se, izgleda, da mi » zaboravljamo « velika imena. Spremni smo da zaboravimo éak i to da je Stanislavski zamislio MH AT kao narodno pozoriSte, kao »umetnicki pristupaeno za svakoga«, kao zivi protest protiv visokoparne lazi akademskog carskog pozoristu. Kada tumaéimo i teoriju Brehta о epskom pozoristu, da li pomišljamo na ono glavno и njoj, na onu otvorenu i odseenu reé o savremenosti, što znači o narodu? Marina Cvetajeva, misleči na tobožnje neprijateljstvo između Majakovskog i Puškina, napisała je: »Veličine ée se složiti«. Puš kin, Stanislavski, Breht sve su to etape u dugom periodu razvitka narodnog pozorišta, pozorišta koje znači slavlje i karneval, a potice još od Eshila i Aristofana. Ovaj pravac, sve do današnjeg dana, donosi svoje plodove. U stvari, ceo Pozorišni Oktobar sa njegovim snažnim umetničkim manifestacijama i jeste naslednik ovog pravca. A relativnost oblika pozorišne umetnosti zar nam nije i и tom pogledu Puškin uéiíelji pomagać? »O kakvoj tu, dodavola, realnosti može biti reči pisao je on kada u sali podeljenoj na dvoje, u jednam delu sede dve hiljade ljudi,