Bitef

Ako bi te neko upitao koliko iznosi tri puta sedam stotina, da li bi i onda lagao i svaki put neiskreno о tome govorio, jer sì hteo da lažeš i da nikada ne daš pravi odgovor; ili bi onaj ko ne zna da računa mogao bolje da laže nego ti? Ili bi onaj nerazumnì cesto, i kad bi hteo da laže, nehotice rekao ono pravo, jer on to, u stvari, i ne zna? Ali ti, prosveéeni, kada bi hteo da slažeš, da li bi svaki put dobro lagao?

ZAKUUČAK; ARIL I ODISEJ 0 SVENO PDIPDNO ISTI

Hipija: Niita ne bih znao da ti kažem sada. Sokrat: Verujem da nikada nećeš ni moći. Ali, ako sam u pravu, treba ipak da se setiš svega о сети je bilo reči, Hipija; Još mi nije jasno, Sokrate, sta si hteo. Sokrat: Sada se možda nećeš poslužiti svojom memorijom, očigledno zato što ti to u ovom trenutku ne odgovara. Ali, ja ču te podsetiti. Znaš i säm da si govorio kako je Ahil pravi čovek, dok je Odisej neiskren i lukav. Hipija: Da. Sokrat: Тако i säm uviđaš, kao sto se pokazalo, da je ista ličnost ispala i prava i lažna; dakle, kad je Odisej bio neiskren, bio je istovremeno i pravi, dok je Ahil, onaj pravi, takođe i lažan, i da, prema tome, medu njima nema razlike jer su isti. [Platon; Hipija]

DER ZYKLOP - SATYRSPIEL VON EURIPIDES

!m 9. Gesang der Odyssee erzählt Homer die Begegnung des Odysseus mit dem Zyklopen Poiyphem. Der einäugige Riese, der sich auf einen Warentausch mit den ausgezehrten Irrfahrern nicht einläßt, verzehrt sechs Gefährten des Helden. Durch Wein berauscht, fällt er in tierfen Schaf und wird von Odysseus geblendet. Die Hellenen können entkommen. Euripides' Satyrspiel orientiert sich eng an dieser Vorlage, doch sein Interesse an dem geschilderten Erlebnis entspringt gänzlich veränderten Motiven. Steht bei Homer die Rechtmäßigkeit der Odysseus' sehen Expedition außer Frage, da sein Held kaum mehr als den Willen der Götter vollstreckt, so erscheint bei Euripides das Unternehmen als ein früher Akt kolonialistischer Willkür. Poiyphem ist ein Abkömmling des Poseidon und rechnet noch zu jener Göttergeneration, die vor der Inthronisation des Zeus die Weit beherrschte. Den Gebotstafeln der neuen Herren gegenüber gleichgültig, lebt er eigenen Gesetzen deren bloße Existenz das griechische Ordnungssystem zu bedrohen scheint. Den Respekt

vor dem Zeus’schen Geschlecht, den Odysseus einklagt, verweigert er: »Für aufgeklärte Leute ist Gott, was sie gewinnen und genießen; der Rest ist nichts als schöne Redensarten.« Die mythischen Himmelsbilder sind ihm, dem Feudalen, Zauber, der von der Einsicht in die Naturprozesse her durchschaubar wird. Gegenüber solcher Rationalität erweist sich die Odysseus’sche Intelligenz als arm: im Dienste der Selbsterhaltung kämpft sie um den Fortbestand eines Systems, das sich nur noch durch List zu erhalten vermag. Noch in dem Exil, das der Zyklop bewohnt, ist er den Olympiern gefährlich. Wie die Odyssee insgesamt die gewaltsame Integration der Welt in die bestehnde Ordnung beschreibt, so legt die Geschichte vom Zyklopen Polyphem Zeugnis ab von der Dialektik des zivilisatorischen Fortschritts am Beginn der abendländischen Geschichte. Rückfall in die Barbarei droht, wenn die Vernunft zum bloßen Instrument menschlicher Herrschaft verkümmert, der sie sich im Angesicht der drohenden Naturmächte entschlagen wollte. [Helmut Schäfer]

KIKLOP

(Razgovor između Roberta Ciullija, Jürgena Fabritiusa i Helmuta Schäfera) Fabritius: Posle režije »Svetskog skupa žena«, »Kiklop« je prvo delo koje si postavio u Getingenu, to je tvoja prva režija jednog antičkog komada. Kako si ti, ili kako ste vi došli na tu ideju? Ciulli; U potrazi za temom koja bi narri mogia biti bliska, naišli smo na sveukupni kompleks grčke mitologije. Grčka dramska književnost nudi nam mogućnost slobodne obrade i ne iziskuje da bude tretirana kao literarna tradicija, koja je vladala od XIX veka. Osim, toga, mit, koji Euripid koristi u »Kiklopu«, pripada oblasti koja je i danas aktuelna. Schäfer: Prednost ovih komada sastoji se pre svega u tome što se ne moramo pridržavati nekog ustaljenog oblika izvođačke tradicije, tako da je mogućan asocijativan postupak u odnosu na građu. jer »Kiklop«, kao jedina u celini sačuvana heienska satirska igra, vodi nas ka mitu, koji i sâm Euripid objašnjava kao neku vrstu otkrovenja. Kritičko Eurìpidovo neslaganje sa pojedinim Homerovim epizodama predstavljaio je već u svoje vreme nesumnjivi politički potez. Istorijski posmatrano, ovaj komad se pokiapa sa pohodom Alkibijada na Siciiiju i značio bi, u neku ruku, obračun sa takvim imperijaiističkim poduhvatima. Kod Homera, pojam imperijaiizma treba tražiti u procesu demistifikacije sveta i sva Odisejeva lutanja stoje u tom znaku, što je posebno značajno u razočaranom svetu današnjice, koji nije više u stanju da pruži ma kakve doživljaje, izuzev turističkih agencija, naravno. Avanture naših dana pripađaju oblasti psihičkog, u kojoj nema mesta