Bitef

je predstave: »Woyzeck«, »Legenda«, »Cveće« i »Saloma«. Osim toga, grupa je snimala i vise fîlmova sa Celestinom Coronado, uključujući tu i Kempov »Cirkus« ,»Sobu anđela«, »Ogledalo« i »Pogled u budućnost«, a planira se i ekranizacija »Cveća.« Pored toga što rukovodi trupom, Lindsay Kemp nije napustio svoju višestranu karijeru glumca, igrača, pedagoga, koreografa, scenografa i reditelja. Učestvovao je i u više filmova Ričarda Felinija i Johna Cassavetesa, kao i u Russelovom »Divljem mesiji« i »Valentinu«, Zahvaljujuči uspehu njegovog baleta »Parade prolaze«, 1975, pozvali su да da, u saradnji sa Christopherom Bruceom, postavi koreografiju za još jedno deio kompanije Rambert. Lindsay Kemp je postavio »Ziggie Stardust«, šou za Davida Bowiea, koji se prvi put pojavio kao izvođač sa grupom Lindsaya Kempa u »Klovnovima« i »Pierrot in Turquoise«. Kao pravi kontrast ovom svetu pop-muzike, Lindsay Kemp je režirao operu na Akademiji Filamusica, u Rimu. Sarađivao je i na mnogim predstavama Oxfordskog pozorišta, režirao komade u Islandu i nastupao u dramama londonskog West Enda. Njegovo deio, kao i ostvarenja njegove grupe, poznati su sa festivala u Rimu, Cirihu, Dablinu, Beogradu, Zapadnom Berlinu i Spoletu.

SUROVI URI

Federico Garcia Lorka roden je 1898, u blizini Granade. Još kao dete privukla ga je mitologija Cigana i balade Andaluzîje, muzika i drame ove slikovite i strasne kulture, koja ce postati plodno tie za njegovu izuzetnu i razigranu maštu. Za vreme studija na univerzitetu u Granadi i doenije, 1919. u Madridu, njegovo interesovanje zaokuplja kulturno naslede stare Španije i mešavine raznih rasa, on prikuplja i piše muziku za stare narodne pesme i objavljuje svoje poeme. U to doba njegovi prijatelji upoznaju ga sa modernizmom koji su oličavali Dali i Bunjuel. Dok je boravio u Njujorku, 1929, njegova poezija počela je sve više da odražava spoj tradicije i nadreaiizma. Njujork, međutim, u kome su Crnci bili ugnjetavani a mehanizacije uzimale sve vise maha, inspirisao ga je samo užasom. Kada se 1931. vratio u Španiju, koja je doživljavala burne dane, on uporno odbija da pobegne od ovog sve većeg taiasa nasilja i, uprkos svemu, obrazuje putujuču trupu, La Baracca, koja, zadojena tradicijom španskog pozorišta, obilazi zabačena sela širom Španije. Godine 1933. i 1934, kada je Španiju zahvatio građanski rat, »Krvava svadba« i »Jerma«, dve njegove velike poetske tragedije, izvođene su sa velikim uspehom. Na dan 19. avgusta 1936. übijen je pod nerazjašnjenim okolnostima i tako postao žrtva nagona za

samouništenjem njegovog naroda, koji ga je toliko privlačio. U »Surovom vrtu« Lorkina ličnost i život prikazani su kao lik umetnika, ili kao lik nosioca nadahnuća i snage, kao i veza između njegove usamljenosti i narodnih masa, koje je želeo da inspiriše. Sâm naziv »Surovi vrt« (koji police od jednog crteža Jeana Cocteaua, sa izgledom arene za borbu s bikovima, na kojoj su krvave mrlje prikazane u vidu cvetova), pored arene sa okrvavljenim peskom, govori i о raju u kome pesnik živi i pati; nije reč, dakle, samo о lepoti nego i о bezdušnosti ovog svela. U ovom delu Lorka je čovek duboko odan narodnoj umetnosti, koji se trudi da sačuva i oživi tradiciju, suočen sa svetom koji zapada u sivilo. Njegova vizija odnosi se na Cigane, te putujuće igrače i, pre svega, na El Cafe de Chinitas, legendarnu krčmu rođenu u njegovoj masti, krčmu prepunu simbola. Ovi simboli prate ga na njegovom putu, a to su Mesec, brutalni i lepi ljubavnik koji ga progoni, i erotika bika ! smrti. Njegova žeđ za otvaranjem novih vidika vodi ga idealizovanoj Americi, ali u Njujorku on postaje svedok uništenja svega onog u čemu vidi vrednosti ljudskog duha. Po povratku u Španiju uočava da se tradicija potiskuje, El Cafe de Chinitas gubi svoju vrednost, Alhambra je u ruševinama, a prijatelje zatiče übijene. Kao i Hristos, onaj drugi prototip stvaralačke usamljenosti, i Lorka pokuiava da spase svoj narod od sopstvenog nagona za samouništenjem i pri tome biva i sâm uništen. Osim njegove smrti, nazire se, možda, i nadahnuče, kao i пека nada u spas, ali vrt ostaje i dalje surov, strast i poezija nedokučivi, siromaštvo mašte svuda je prisutno, individualnost obeshrabrena, slabi su kažnjeni zato što su slabi ovaj vrt postoji i sada, on je svuda i na svakom mestu, on je u nama. A sada, ako budemo jaki u svom nastojanju, naći ćemo u njemu i cveće.

[David Haughton]

LORCA, KEMP I BRUCE

Zajedničko ostvarenje Lindsaya Kempa i Chrìstophera Brucea, novi balet »Surovi vrt«, prikazan je prvih dana njihove sezone u Round Houseu. Muzika Dukasa i Debussya daje nekim njihovim delima obeležje »poèmes dansées« francuski termin koji više odgovara mnogostranoj pozorìsnoj predatavi Kempa i Brucea nego engleska ree balet. Veliki Kempov dar za spektal, ispoljen i u njegovim ranìjim delima, na primer u »Flowers-u«, ovom prilikom se potpuno ispoljio. Osim toga, Bruce poseduje izuzetne, meni dosada nepoznate, baletske kvalitete. Krajem prošle sedmice upitao sam se: »Da li je ’Surovi vrt’ nešto сети se moramo diviti, poema i san, ili možda katastrofa?« »Surovi vrt« je zamišljen, po ugledu na »Posvećenje proleća«, u dva delà, i и