Bitef

zimsko potovanje na olimpijskom stadionu

winterreise am Olympiastadion predstava schabühne am halleschen ufer— zapadni beriin režija: klaus michael grüber traje: 86 minuta grüber se pita: „šta je, u stvari, otadžbina nemaca?“ grüberovo „zimsko putovanje“ (prema hölderlinovom „hiperionu“) je tugovanka posvečena nemačkoj, čiji se položaj još uvek nalazi na neuralgičnoj tački, i oživljavanje u sedanju nemačke istorije za vreme velike državne konfuzije. prizor mladih sportista, koji u strahu beže ispred bučnih džipova trkačkom stażom berlinskog olimpijskog stadiona, predstavlja simboličnu sliku tog trenutka, prošlost se pomešala sa budučnošču. kameni i trajni obrisi olimpijskih kulisa „hitlerovih igara“ 1936. bili su obeleženi tragovima posledica, vidimo vojničko groblje sa krstačama ispred flrerove tribine, na kojoj su tog zimskog večera sedeli promrzli gledaoci, ruševine železničke stanice, pored njih grad pod šatorima, kiosk za prodaju viršli i, usred svega toga, mladi ljudi, koji tragaju za svojom budučnošču - to su hiperion, taj istraživač grčke i borac, rame u rame sa svojim prijateljima. citava političko-istorijska panorama bila je iskazana na, moglo bi se reči, „sportski“ način, kao da su u ovoj zemlji istorija i sukob bili sport, kao niz pobeda. aii, vrednost te večeri ne čine pojedinosti, nego

vizija celine u njenoj disproporciji izmedu prostora i čoveka, u lepoti svetlosti i sudbini pojedinaca, u Ramenu i reči, u isticanju luksuza i bede, patosu i očajanju, pritisku i bežanju od njega, koje može da osigura naknadnu akciju. tu je bilo - služeči se, u krajnjoj liniji, pozorišnim sredstvima - dodirnuto osetijivo mesto, fragmentarni način grüberovog insceniranja sadrži magičnu privlačnost, a njegova umetnost citiranja i isticanje suprotnosti čine, da se gledalac na kraju oseča uvučen u sva ova zbivanja. gruber pruža gledaocu i izvesnu dozu poezije, ali ova ga poezija uvek odviači u patnje postojanja. sa „zimskim putovanjem“ nameče se možda tema koja nas vodi u budučnost: šta je, u stvari, otadžbina nemaca? da bi se ponovo pronašao odgovor na pitanje o osnovnom značenju ove inscenacije, treba se vratiti u daleke šezdesete godine, ne postoji dokumentarni komad o nacional-socijalizmu u kojem bi se nacionalno pitanje tako upečatljivo tretiralo kao predmet stradanja i kao tema poetične opsesije. u tim drugim komadima se mngo više govorilo o studentskom pokretu u odnosu na društvena kretanja, o sukobima između prisile i emancipacije, o kapitalizmu i socijalizmu, statusu kvo i promenama, propisanom načinu mišljenja i opoziciji, koja je i dalje dolazila do izražaja u sudarima svakidašnjice. [günther rühle, theater 1978]

[günther rühle,