Bitef

klasni neprijatelj

Schaubühne am lehniner platz (bivši Schaubühne am halleschen ufer) • zapadni berlin • nigel williams: klassen feind • obrada: jürgen kruse i peter stein • koristen prevod: astrid fischer-windorf i august zirner • režija: peter stein • učestvuju: bernd engel (zvani angel), norbert pichler (zvani pickel), erwin klose (zvani kolos), wolfgang volkmann (zvani Vollmond), ernst fitzlaff (zvani fetzer), ahmet kitapci (zvani kebab) i (učitelj) •

šesterica i učitelj to je fantastično, zaista neobično: šest momaka koji se, u stvari, dosađuju, stenju od muke i bičuju sve što im dode pod ruku: školske klupe, svog druga, pa i samog sebe. sjajno. satima bi se moglo posmatrati kako ova šestorica lomataju, dribluju, kidišu na sivi zid učionice i pljuju na odvratni pod. ruke se dižu, glave se spuštaju, jedna stolica Je polomljena i - pred nama je agresija, da, to je ona. posle toga nastaje tišina, kratak predah i novi zalet, peter stein sasvim izuzetno diriguje ovom simfonijom. jednom vrstom, moglo bi se reči, baleta, predstavlja nam svoje mlade izvodače, koji za prethodne dve godine jedva da su imali prilike da urade nešto više od izgovaranja tekstova nekakvih antičkih borova (udo samel, nekadašnji neizbežni orest, postaje sada tip pod nazivom puni mesec; kasnije terno saznati da su otac i mati bili slepi). situacija nije nimalo privlačna kada mladi glumci, ispunjeni iščekivanjem na velikoj pozornici počinju rečima; „dragi oče, uspeo sam!“ a zatim, od toga nema ništa i ništa se ne menja, o njima se niko ne brine i sreče nestaje. u tekstu ima nekoliko reči i o torne, s torn razlikom što ovih šest momaka nisu ni gajili neke naročite nade i što im je, svakako, jasno da im budučnost neče ništa pružiti. oni je jednostavno nemaju, jer budući prezent je ovde odavno postao prošlo vreme i, zato - uništavaj sve što su u tebi uništili! što se „klasni neprijatelj“ nigela williamsa ipak završava izvesnim izgledima na srečniju budučnost, pa makar to bilo i u stilu skeptičnosti beckettovog „godoa“, može se objasniti pojavom novog nastavnika, mada se i u torne ogleda čista pozorišna konvencija, jer kod gledalaca treba ostaviti utisak da u budučnosti nije baš sve tako črno i da, eto, postoje i dobri nastavnici. samo, to je prosto pozorišna smicalica, neka vrsta kiča po ugledu na filmove o divljem zapadu, ono što njima treba nije neki patentirani nastavnik, več drugačije izgraden svet i na drugi način izgradenj gradovi, u brikstonu, „klasni neprijatelj“ se našao u ambijentu nabijenom rasizmom i to u meri koja bi u nemačkoj bila nezamisliva. neko englesko dete, bilo iz liverpula ili londona, nije ništa drugo nego „surovi momak“ čiji se govor izrodio u neku vrstu skoro nerazumljivog lajanja, bez ikakvog šarma i smisla za humor, mislim da je grupa koja je prvi put prikazala „klasnog neprijatelja" u čelziju, 1978. godine, stavila akcent upravo na taj prigušeno-isprekidani način izražavanja, koji mi ne možemo da prihvatimo kao neku njihovu „sopstvenu kulturu“. ovoj šesterici momaka koji ovde, u rasprodatom pozorištu Schaubühne am halleschen ufer tragaju za nastavnikom, suprotstavljeno je šest osoba koję, u polupraznoj dvorani, tragaju za autorom, na žalost, to je tako. jer sve što se prikazuje izvan „haus der