Bitef

Euripid - život i vrijeme Pribalo se da je Sofoklo poslije salaminske bitkę, u kojoj se Eshil borio, bio na celu djebabkog zbora koji je pjevao pobjednibki pean, a da se Euripid na taj dan rodio. Ako ovo i nije u składu s poviješću sigurno je tobno da u Eshilovom djelu nalazimo odjek maratonsko-herojskog vremena, t Sofoklovom ogledalo stare aristokratsko-periklovske Atene, а кос Euripida odrażaj a prilika izazvanih Peleponeskim ratom. Euripid se rodio između 485. i 480. na Salamini od oca Mnesarha i raajke Klite s kojima je neko vrijeme živio u Beotiji kao izgnanik. Po tome što je bio igrač i zubljonoša u Apolonovu prazniku, te peharnik Apolonovih igraba može se zakljubiti da je bio brižljivo odgojen, a da je porodica

bila cijenjena. Odlikovao se kao rvab, pesnibar i slikar, ali se svega toga ostavio. Bio je übenik sofista. Priba se da je Protagora svoj spis О Bogovima , zbog kojeg je bio protjeran, probitao baś u Euripidovoj kubi. Dok je Sofoklo do kraja života ostao Ijubiraac publike, Euripid je na takmibenjima pobedio samo pet puta. Napisao je najmanje 88 drama ili 22 tetralogije, od kojih je sačuvao 17 i jedna satirska igra, te fragments u misirskim papirusima i u odiomcima Fotijeva Rječnika. Kad vise nije mogao izdrźati napade reakcionara (plemibima je bio sumnjiv zbog kritike aristokratskih ideala, demagozima zbog duhovne otmjenosti, ratnicima zbog miroljubivosti, propovjednicima etike sile zbog čovjebnosti, za vjernike je bio hulitelj, a za politicare budan usami jenik) odazvao se pozivu makedonskog kralja Arhelaja. Tamo je umro, u Aretusi kod Amfipolja, u zimu 407/406 i to, priba se, od rana koję su mu u kraljevskom lovu nanijeli psi. Atenjani su od kralja tražili da im pošalje pepeo, ali je on odbio. Zatim su mu samo podigli ke-

notai na putu za Pirej. □

Žrtva žrtve žrtvovanja Elektra je varijanta prastarog mita о osveti. О kakvoj osveti? Nad kim, s kakvim ciljem i ishodom? Euripid, posljednji tragi car u posljednjim danima jedne civilizacije, gumuo je Elektri djevici nož u ruku. Prije njega ona je samo snivala о übojstvu. S njim ona postaje zlobinka i osvetnica. Prva prekida s djevojabkim tugovanjem i najavljuje vitke i dugokose curice što ovog desetIjeba izlaze iz svojih palaba na ulice i podižu pištolj. Euripidova Elektra na Magellijevoj sceni govori kao one; potrošnim jezikom dnevne komunikacije. Zatvorenica tamnih rabuna i primi tivnih mentaliteta guši maj ku kao kokoš i osvećuje oca. Elektra je naime übila Klitemnestru koja je übi-

la Agamemnona koji je übio Ifigeniju biji je otac übio djecu svoga brata, biji je sin übio... Iz Magellijeva pogleda unatrag i unaprijed, iz pogleda na staretinarsko gomilanje uvijek istih rekvizita povijesti, Elektra je übojica-žrtva ni zbog bega i ni za što. Samo još jedna žrtva žrtve žrtvovanja, i tako u nedogled, ad infinitum. Stvari su se naime ponešto izmjenile; tragibarima prije Euripida, a mnogima i poslije, žrtva znači izbavljenje. Žrtvovati se rodu i zemlji donosi ozdravljenje i rodu i zemlji. Svijet se obnavlja u dodiru s gubitkom. Ali Euripid govori drugabije. On cinibno odmahuje humanističkim tlapnjama. Nakon svih zločina elegantno spušta s neba ponekog boga iii poluboga i taj sa smiješkom oberava sreču svima na zemlji. Na Magellijevom brdu poślij e erotiziranih pokolja ništa ne završava.ni pobjedom ni potażom. Mista uopće ne završava. Samoje ponor dublji. Žrtva se nije isplatila. Katarze néma. Pri završetku strašnoga, strabete se tek očekuju. Pa čemu onda osveta? Čemu rasplamsavanje krikova i krvi? Je li se Djevica osvetila Majci? Kako? Zar time što je u vodi utažila njenu žeđ,