Bitef

I ako razdam sve imanje svoje; i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, nisa mi ne pomaže. Ljubav dugo trpi, milokrvna je ; ljubav ne zavidi: ljubav se ne velica, ne nadima se. Ne imi Sto ne valja, ne traźi svoje, ne srdi se, ne misli о zlu. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istmi. Sve snosi, sve.vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo - ako će i prestati, jezici - ako ce umuknuti, razuma - ako te nestati. Jer nešto znamo i nesto prorokujemo. A kad dođe savrSeno, onda te prestati Sto je neSto. Kad ja bijah maio dijete, kao dijete govorah, kao dijete miSljah, kao dijete razmiSljah; a kad postadoh tovjek, odbacih djetinjstvo. Tako sad vidimo samo zagonetni odraz u ogledalu, a onda temo se videa licem и lice; moje sadaSnje saznanje je samo delimitno, kao boźje saznanje mene samoga. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveta među njima. Sta je ljubav? Ovaj tövek kao da ne oseta ni najmanju krivicul Znam sve о ljubavi, ali ono śto nemam, ne mogu dati! □

Četvrto pismo Amsterdam, 29. septembra 1965, godine Dragi Gerarde! Sinoé sam pobegao od kuče. Još ga čujem kako vrišti! Nisam znao sta me je spopalo: na placu, pod pljuskom, vadio sam pesak iz rupe. Pesak je bio pun kamenja i rupa se pretvorila u blatnjavu baru. Presedeo sam tu ostatak noći s kamenom u krilu. Da li to u sebi némám ljubavi? Samo pokušavam da budem svoj, zašto on to nije u stanju da razume? Zar me ne voliš? Sta je ljubav ? Ne vidim u tebi ni tračak krivice! Sta si mi doneo? Davide! ! ! ! Imam pravo da razdelim sve Sto imam... Ne možeš da daješ ono Sto nemaS! Sad vidim samo kao kroz staklo u záson elki. ..

Носе li se ikad zaokruźiti? Jesam li završio sa detinjarijama? Sad kad sam odrastao? Gerarde, ne mogu da budem ono sto bi David hteo da budem. Zašto ne može da budę srećan bez mene? □

Peto pismo Amsterdam, 5. oktobra 1965. godine Dragi Gerarde, Imaš li pojmą gde bi mogła da budę stara kamera? Sve sam pretražio. Hteo sam da snimim mesto gde sam se osećao usamljenim ali srećnim. Možda ju je David negde sakrio? On je rnrzi i ne voli čak ni njega da slikam. Da li stvarno misliš da su sve uspomene laž? Ali, neke su bolne! Zaspao sam na placu. David me je probudio i bez reči pokazać hrpu kamenja koje je poslagao na ođređen način. Sta si napravioV. upitao sam. Kucu, rekao je, и njoj ćemo živeti. Ali najpre moramo da se ventarne. Omotao sam džemper око njega kao venčanicu i stavio mu sai na glavu kao veo. Kako ono bete, upitao je David. U dobru i и zlu, a Sta ti kazeSl Odgovorio sam Da i morao da ponovim rečenicu za njim. Onda sam ga svenano preneo preko praga, Dok nas smrt ne razdvoji dodao je David i stisnuo se uz mene. Pośle nekoliko dana kuca je postala dućan i u njemu se igrao s jednim od svojih prijatelja. Osetio sam se izneverenim! Kako se sve promenilo! Kad je David bio mali, mogao je bez mene. Sada ja mogu bez njega. Otišao sam poslednji put na plac. Suncem izbeljene, krhke Ijušture školjki kotrljale su se niz brdo, Sapleo sam se na klizavoj, izlizanoj stazi. Gerarde, reci, molim te Davidu da ga nisam napustio. Obojica smo odrasli, ali svaki na svoj način, i učinili smo to zajedno. Volim mnogo ovaj plac i uspomene u vezi s njim. Zatrpao sam rupu. Tako je najbolje. □