Bitef

notona nego cgzotična muzika iz Afrike i sa Bliskog istoka. Tek u drugoj poiovini filma čujc se tekst: nejasna milovanja, nonsens-dijalozi i cinično ispoljavanje teškoča na koje se nailazi kad se voli u ovom svetu i kada onaj koji voli treba da preživi; vočinu tih tekstova izgovara izražajna Mechthild Grossmann, kao da su oni. s jedne strane, poslednje istinc, a, s druge Strane, glupe banalnosti kojima se, uz cinično smeškanje, jedino treba podsmevati. Polazeči od sadržaja slika, Caričina tužbalica je nešto kao Pina Bausch-antologija. U ovom filmu su sakupljene mnoge teme koje jc koreograf Pina Bausch u sličnom obliku več razradila u svojim pozorišnim delima. Za obožavaoce vupertalskog plesnog pozorišta, čiji su glumci nosioci filma. Caričina lužbalica sadržajno jedva da donosi nešto novo - osim činjenice da scene i radnjc sada nisu smeštene na pozornici i pretežno se ne odvijaju u unutrašnjim prostorijama nego uglavnom na otvorenom. Mechthild Grossmann jc svoju stolicu pomakla do samog ivičnjaka; u perspektivi kamere teleobjektiva to izgloda kao da sedi na majušnom ostrvu usred uličnog saobračaja u

Vupcrtalu. Jan Minarik sc brije u Slivniku dok pljušti kisa; svaki auto koji projuri, poprska ga mlazom vode. Scene u šumi i na polju, medutim, mnogobrojnije su od scena u gradu, i to pretežno na kiši ili na snegu. Pina Bausch se skoro uvek zadovoljava prisustvom samo jednog glumca. Odcvena kao play-boy-zečič, u cipelama sa visokim potpeticama, Helena Pikon krivuda preko sveže poorane njive. Kyomi Ichida, u tankoj haIjinici, pleše na snežnoj vejavici na mostu. Julie Stanzák, bežeči, juri preko poljane, prolazeči i kroz ograde. Jan Minarik s naporom pokušava da prenese očigledno težak ormán ... Anne Martin kao u Karanfilima luta sa harmonikom preko polja. Dominique Mercy, sa krilima andela. luta kroz šumu zavejanu snegom i otresa sneg sa niških grana. Pina Bausch, koja na pozornici dopusta da se istovremeno dešava nekoliko stvari, u svom prvom filmu - bar u spoljnim scenama insistira na tome da ljudi budu izolovani; oni treba da odaju utisak kao da su sami u jednom nestvarnom svetu. Na taj način film, koji je montiran u, moglo bi se reči, mirnom ritmu, stiče

ncku ncpomirljivost, koja jc bila zagubljena u najmladim pozorišnim komadima koreografa Pine Bausch. Izgleda da Pina Bausch scenama u kojima njeni glumci izvode svoje vestine, a zapravo ne „umetnost“, želi da argumentiše ovu tugu i nepomirIjivost. Medutìm, ove majstorske scene - male igre, vežbe balansiranja Beatrice Libonatis na ramenima Jana Minarika, klasična travestija Mechthild Grossmann - u krajnjem rezultatu još više produbljuju bezdan žalosti, a takode i brižljivo negovani egzibicionizam - mnogo gole ženske kože; jedna mlada žena, svoje grudi muze u drugu ruku i zatim pantomimičarski sama pije mleko - tu nema ničeg erotičnog več se uklapa u opštu žalost. Čak jc i porodica, koja je pre nekoliko godina, posle rodenja sina, za Pinu Bausch bila pribežište optimizma, pogodena razočaranjem. Gola deca u naručju Beatrice Libonati nevoljno i otimajuči se dopuštaju da budu snimIjena, a novorodenčad, koju mladi Ì stari glumci nosaju okolo, bez izuzetka se deru. Čak ni završna scena, kad jedna punačka starija domačica uz zvuke tanga stepuje po celom stanu kao nckada Hans-Dieter Knebel u fi-

nalu tužno-opakog Magbela, ne pruža vedriju sliku... Nije potrebno biti prorok da bi se moglo prognozirati da bi normalna bioskopska publika, koja nije naviknuta na način gledanja i estetiku Pine Bausch, sa predstavorn Caričina tuŽbalica mogla imati slične probleme kao što ih je imala abonentska publika Vupertalskog pozorišta (ili njujorški kritičari baleta) prilikom prvog susreta sa ranim komadima Pine Bausch. Jer, kao i ti rani komadi, i film neumoljivo konfrontira gledaoce sa bedom ljudske egzistencije, i to govorom slika, koji je publici Godardovih ili Fellinijevih filmova isto toliko tud kao i Mesec. □ Johen Šmit