Bitef

aterizam koji je, iako siromašan i nedorečen, uvek bio sugestivan. Vera u svoje telo, u moč da anticipira prirodu, dali su ovoj umetnici svojstven izraz. Ono što nam je ostavila kao dragoceno naslede jeste ideja i zavet »da imamo prava da budemo svoji«. Isidora je žrtva ljubavi, davanja i posvećivanja ljudima koje je bez rezerve volela i koji su je uvek ostavljali. Muškarci su u njoj videli »božanstvenu moru«, oni su snevali san o animi koja ih muči Ijubavlju. Egocentrični genije modernog teatra Gordon Krejg ostavlja Isidoru jer mu smeta njena posesivnost. Hladni bogataš Paris Singer zna da ona pripada umetnosti, a ne njemu. Odlazi. Sergej Jesenjin, ukleti pesnik, beži u smrt od »Isidorine Ijubavne smrti«. Legenda o umetnici i ženi polako se rasplinjava i Isidora ne urne da prihvati novo vreme i samoljubivo pokušava da vrati stari film svoje slave. Brka prošlost, sadašnjost i budućnost. Ne shvata nezahvalnost publike i prijatelja. U alkoholu i nimfomaniji postaje ono od čega je bežala ceo svoj život. Postaje rob svoje senke. Kao i sve što je bilo trivijalno u njenom životu, trivijalna smrt joj vraća slavu. Jedan pariski cinik tim povodom piše: »Gospoda Isidora Dankan je umrla na način kao da je sebi režirala«. Harizmatična Isidora uticala je na igru i bålet celog našeg veka. Različiti putevi velikog Fokina, Mjasina neoklasičara, posebno javljanje i moé Moderne ipak su prihvatili Njenu čežnju za slobodnom mišlju, umetnosti i ljubavi. Ona je i naš san da je igra iznad smrti i da nas vodi dalje, u dvadesetprvi vek. Danas, na kraju milenijuma, kad sakupljamo sva istorijska iskustva, kad ne bežimo od njih već ih koristimo za stvaranje novih formi i kad se definitivno oslobadamo terora dogmatskih ideja u životu i umetnosti, Isidora mi se čini kao duh koji miri suprotnosti nastale za njenog života. Ova kontraverzna umetnica, bogatog životnog iskustva, igračica o kojoj je napisan najveći broj knjiga, fenomen igre dostojan je najvećih Ijudi naše epohe. Isidora - Izis doron - darovi Boginje Izide, jeste Igra o Igri. □ JelenaŠantić

Dance on dance Ever since the beginning of the twentieth century, when Isadora Duncan, carried by her waves and winds, rushed into the world of art, we bear a sentimental rememberance of her effort to set the dance free of all canons and, following the Greek ideal, return the naturalness to bodily expression. She acknowledged only the laws of feeling and soul. This is why she, in the search of absolute harmony, frequently came pathetically and dangerously close to the »kitsch«. Isadora dealt with the poetics of her life and turned it into a passion of play or, else, turned the poetics of play into a passion of life. With no barres held, and with no mysticism of any kind, she opened her own intimate abysses and offered them to the audiences as a form of art. She knitted a delicate net between the earth and sky, water and fire, reality and dreams, loves and departures... A symbolic value had a significance of the soul to her. She could not,

ИТЕГ26

ИТЕШ