Bitef

duhovite i nežne, imala je erne i piave pruge od šminke, koja nisu u potpunosti skrivale podočnjake«. Gordon Kreg: ».. .Isidora je pokušala da me pravi Ijubomornim, flertujuči se prestravljenim Stanislavskim, i to u naj gorem maniru Cafée de Paris«. Maksim Gorki: »Ova žena ceni Revoluciju na isti način kao kad pozorišni Ijubitelj ceni uspešnost premijere pozorišnog komada. Ona ne bi trebalo to da radi. Ova slavna žena slavljena od hiljade evropskih esteta... sedeći pored malog, dečačkog izgleda, predivnog Rjazinskog pesnika, bila je prava personifikacija svega što mu nije trebalo. Ali ja ne volim i ne cenim igru koja je izraz intelekta«. Nadvojvoda Ferdinand: »Ah, kako je lepa ova Dankan! Kako je neverovatno lepa! Ni proleće nije tako divno kao 0na...«! Anton Gustav Matoš: »Kao Afrodita, ona je rodena da goluje. Ej, ovakva koljena nisu da se o njima referira kao o dosadnim knjigama, nego da ih obujmiš pobožnošću trojanskog junaka ili opjevaš lesbijskom strofom, čistom kao olimpijski snijeg i vrelom kao Sapfin znoj«. Teodor Ruzvelt: »Sta vide rđavo ministri u Isidorinoj igri? Ona mi liči na ne vino dete koje igra u vrtu, u zracima jutarnjeg sunca, kidajući divno cveće svoje mašte«. Konstantin Melas: »Vi nam, Isidora, donosite besmrtnu lepotu Fidije i obnavljate zlatni vek Helade«. Konstantin Stanislavski: »Dunkan ne nme da govori lagano i sistematski o svojoj umetnosti. Misli joj se javljaju slueajno, kao neočekivani rezultati najobičnijih pojava. Na primer, na pitanje ko ju je naučio igri, odgovorila je: Terpsihora. Počela sam igrati od trenutka kad sam stala na noge i igram celog veka. Covek, celo čovečanstvo, ceo svet treba da igra. Tako je bilo i tako će biti. Ljudi uzalud pokušavaju da to onemoguće i uzalud se odriču shvatanja da je ovu prirodnu pobudu unela u nas priroda. To je sve, završila je ona na svom čudnom franko-američkom dijalektu. Drugom prilikom, govoreći o tek završenoj predstavi, za vreme koje su u njenu garderobu ulazili posetioci smetajuči joj da se pripremi, objašnjavala je: »Ne mogu da igram tako, ja moram da zapalim dušu kao motor. Kad motor otpočne rád, moje ruke, noge celo telo nesvesno se kreću. AU kad nemam vremena da dušu stavim u pokret, nisam u stanju da igram«. Baš u to vreme bio sam zauzet traženjem ono tvoračke energije kojom umetnik treba da snabde svoju dušu pred izlazak na scenu i verovatno sam dosadio Dunkan svojim pitanjima. Sećajući se nasih slučajnih razgovora i upoređujući naš rad, bilo mi je jasno da mi tražimo isto u raznim oblastima umetnosti«... Mariengof: »Ja sada vidim nešto izuzetno u toj neobjašnjivoj i strašnoj želji da se Jesenjin sretne sa ženom čije lice nikad nije video i kojoj je bilo sudeno da u njegovom životu igra tako veliku, tako žalosnu i, najzad, tako tragičnu ulogu«. Sir Francis Rose: »Sećam se njenog poslednjeg koncerta u mračnom i prašnjavom studiu. Ona je bila pijana, uplašena, ili u lošem raspoloženju. Njena publika više nije postojala i ona je bila svesna toga. .. Igrala je predivno kao i uvek. Bilo je veličanstveno, veličanstveno, veličanstveno«! Sergej Jesenjin: »Idi u pakao!«

Gordon Kreg: »Budi Tiha. Velika. Čista & Mirna«. »Da li je volim? Da li me ona voli? Ja ne znam Ш ne želim da znam. Mi želimo da budemo zajedno... Da li je to Ijubav? Ne znam. Ona kaže da me voli. Šta to znači od nje? Ne znam«... Arnold Genthe: »Isidora se okrenula kao primadona i viknula [Parisu Singeru]: »Ako se tako ponašaš sa mojim prijateljima neću da nosim tvoj nakit«. Strgnula je lanac sa vrata i dijamanti su se prosuli po podu. Stajao sam u vratima i ona mi je dobacila negledajući me; »Podigni ih«. Sergej Jesenjin: »Ah, Isidora! Zašto, sve dolazi od Boga. Sva poezija i podjednako tvoja igra«. Serž Lifar: »Ona je imala reči da kaže svetu igru«. □

Isidora Dankan i njeno vrerne .. .Želja za igrom i borba za finansijsku nezavisnost bitno su uticali na njen životni put. Na njene umetničke početke [oko 1894] od velikog je značaja uticaj Francuza Francois Delsartea, cije je učenje bilo veoma popularno u Evropi i Americi tadašnjeg vremena. Delsarteje sredinomXlX veka obnovio informaciono značenje pokreta, proučavao zakonitosti usmene komunikaoije i ta svoja saznanja sistematizovao. Njegovo učenje je našlo primenu u gimnastičkim sistemima koji su pledirali za »prirodnost« pokreta i napredak telesne higijene. Još je nejasno ko su bili Isidorini učitelji igre i kako su izgledali njihovi časovi. Ostale su zapisane Isidorine red posvećene Delsarteu i njegovom učenju: »His teaching. .. will give a result exceptionally graceful and charming«. Imajući u vidu njene kasnije kompozicije, ona je, pored gracioznosti, prihvatila i njegovo učenje o značaju unutrašnjeg doživljaja pri pokretu... Nastupi u jednom revijskom pozorištu bili su prvi stepenici njene karijere. Jedna evropska turneja dovela ju je u London, grad koji je bio veoma bitan za njen dalji razvoj. Po povratku u Sjedinjene Američke Države ona se osamostaljuje i nastupa u »dance recitals«. Pošto su