Bitef

novih asocijacija, proširio značenja onoga što se u tako definisanom prostoru događa, obogatio svoju predstavu reminiscencijama na »fiskulturu« nekih davnih legendarnih pozorišnih projekata, kakav je bio Savinov »Zbogom Judo«, ili je ukazao na veze koje postoje između probléma kojim se bad »Sergejevna«, s jedne strane, i onih o kojima govori, na primer, film »O jagodama i krvi«, ili Vilijamsova drama »Kiásni neprijatelj«, s druge strane. Pa i u takvom kontekstu, ove relacije nisu kod Gordna jednosmerne i jednostrane. One kadkad funkcionišu tako što podržavaju izvesne rediteljeve ideje, skraéuju vreme neophodno za objašnjenja, naprečac nas uvode u atmosferu, unapred defmišu pojedine situacije, pa i odnose, naglašavaju bliskost izmedu prosedea razlidtih reditelja, a ponekad dejstvuju i po sistemu negativnih poredenja, ukazuju na razlidta polazišta, drugadja rešenja, zaključke ili kompletna estetska stanodšta. Otuda će i priča o odrastanju grupe mladih Ijudi postati samosvestan izraz generacijskog poimanja sveta, nimalo nežni i prijatni rez preko moralnog lica stvarnosti koja prestaje da ima neposredne veze sa Ljudmilom Razumovskom, piscem »Sergejevne«, perestrojkom i kritikom sovjetske svakodnedce. U Fasbinderovom »Žabaru« [Atelje 212,1991], gde će se,

HAMLET/PHOTO BRANISLAV NIKOLIĆ

opet iz perspektive sebi bliske generacije, baviti problemima generisanja ksenofobije, i fašistoidnih ideja u savremenom malograđanskom miljeu, Stojanović će se poigravati s prostorom, no sada na nácin koji otkriva potrebu reditelja da ispituje dinamiku scenskih promena, da eksperimentiše s razlidtim ambijentima u koje dovodi junake svoje predstave radikalizujud postepeno njihove ideje i povezujući ih s prepoznatijivim obrascima popularne kulture, da bi se tako udaljavao od realističke ravni komada i obezbedio sebi mesto za još slobodniju igru citatima i raznorodnim asocijacijama. Ova predstava će, s druge strane, potvrditi Stojanodćevo interesovanje za fenomen marginalnog, rubnog, u onom smislu u kojem je to kompletna pozicija aktera »Sergejevne« ili perspektíva iz koje Fasbinder posmatra problème gastarbajtera u Nemačkoj. I baš kao što je u prvoj predstavi detektovao mehanizam hoda još jednog »izgubljenog naraštaja« od marginalnog ka magistralnim pozicijama društvene mod, tako će u »Žabaru« flksirati sličan postupak transformadje palanačke, tek naizgled društveno irelevantne svesti, u realnu i opšteprihvaćenu silu. S druge strane, Stojanović ovde na zanimljiv nadn, gotovo fasbinderovski, »proširuje« Fasbinderovu dramsku priču. Naime, ono što se u predstavi nastaloj po tekstu Ljudmile Razumovske podrazumevalo i

HAMLET/PHOTO BRANISLAV NIKOLIĆ