Bitef

Ričardova sloboda Pitomi palićki krajolik se izmenio. Priroda je pokazala svoje drugo lice. Ova promena se učinila opasnijom nego što bi bila kada bi taj pejzaž oduvek nosio u sebi tmurne, mračne simbole. Na jednom od šetališta palićkog parka izvode Šekspirovu dramu »Ričard III.« Sred šetališta duga vatrena pruga: osvetljava put krvi, patnje i grehova. Iz lomne konstrukcije Glob teatra povremeno, na nekoliko sekundi osvetljavaju put oštrim zrakom reflektora. Znaci koji odaju übistvo, zločin. Nakon svetlosnih znakova pojavljuje se Ricard 111. Na velikim, teškim štulama, u crnom plaštu. Početak predstave oživljava završene detalje Šekspirovog teksta: krvavim sredstvima Ricard je već prigrabio vlast, majka Elizabeta je izrekla svoje teške optužbe, a iz odgovora Ričarda 111 se ispostavilo da je on načisto sa sobom. Ponositu helensku zapovest »upoznaj samoga sebe« Ricard je izvršio sa užasnom doslednošću. Svakim novim zločinom bivao je bliži samom sebi. Sada ga više ne upoznajemo po njegovim postupcima, već po stanju. Tada otkrivamo istinski njegovo složeno biće. Pojavljuju se kontúré ričardovskog kosmosa, »veliki teatar«, na koji preteći gleda odozgo konstrukcija Glob teatra. Prema pravilima mirakula prošli, već protekli događaji mogu nanovo da se odigraju više puta. Predstava ponavlja u fragmentima ono što se zbilo. Najpre se, međutim, Aleksandar Cvjetković u ulozi Ričarda 111 nemo vuče duž dugačke staze. Čini to pateći, po cenu užasnih fizičkih naprezanja. Put greha nije lagan. Agneš Heler je govorila o Ričardovom preziru prema Ijudima, ne poričući da to ima i izvesnu podlogu. Ricard je bio najdarovitiji i najodvažniji sin u porodici, krunu su ipák dobila njegova brada koja su je i proćerdala. Braća su najzad sklopila savez sa onima koji su učestvovali u übistvu njegovog malog brata. A i nakon svega toga Helerova vidi u ovoj figuri samo preziratelja Ijudi, ciničnog zlikovca, moralno čudovište. Subotička predstava ne prati nit ovog tradicionalnog

interpretiranja. U predstavi koju je režirao Ljubiša Ristić nije važna karakterna slika preziratelja Ijudi, demonski zlog junaka, već težina, teret, patnja ovakvog života i njegova strepnja od izbavljenja. Naime, u Šekspirovoj drami postoji jedna zagonetna crta: kako je moguće da junak koji tako jasno sagledava sebe i svoju okolinu, toliko svesno prihvata sopstveno uništenje, pad, zbog čegajuri očajnički u vlastitu propast? Ilije, pak, reč o tome da su putevi izbavljenja mnogo komplikovaniji i da često vode kroz opačinu? Ova predstava je oblikovana od polifonijskih pitanja. Iz tog razloga Ljubiša Ristić nije hteo da govori samo o strahotama bezumne borbe za vlast, niti samo o mentalnim svojstvima zlobe, nego je u Rièardu otkrio metaflzičkog i tragičnog junaka. Takvog koji pati svoj život, koji zlobu prihvata kao formu slobode. To ga je osvojilo, kada je ostvario zlobu koja je sama sebi cilj. »Biti slobodan znači isto što i ukinuti cilj«, pisao je Alber Kami. Dramska snaga predstave proističe iz toga što prikazuje pakao slobode bez cilja. U tome se može prepoznati i sistem današnjih aluzija, slobodu izdajemo tako što joj pridajemo besciljnost, time je činimo udobnijom. Da se vratimo mislima koje beleži Kami: »krv je postala nevidljiva«, »najgluplji zločinac deluje osvežavajuće kraj naših vrlo pametnih dželata«. Ricard ima svoju sudbinu, ali je ipák čovek »odium fatti«, jer ne želi sebi makar kakav život; pustolov greha će pre postati zločinac u slobodi, nego »pametan dželat« bez slobode. »Nema nijedne druge Šekspirove drame koja bi me toliko podsećala na grčke tragedije«, piše Geteu Fridrih Šiler. A da bi se dub grčke tragedije mogao osetiti ponovo, trebalo je pokazati krv, vatru, elementarnu dvosmislenost Ijudskog života, žudnje, Ijudske slobode. Ristićev dramaturško-rediteljski problem vidimo u težnji da šekspirovska priča zadobije što čišću tragičnu svetlost. Da bi to ostvario, on je istorijsku dimenziju strukture radnje u drami okrenuo prema mitu. On, dakle, dijahronično obeležje reinterpretira sinhrono. Zbog toga je predstava mogla početi poslednjim frazama teksta, kada je Ricard 111 već bio tragično osvojio svoju slobodu. Olabavljena je unutrašnja nužnost radnje, motivacija, demoničko se istrglo iz logičkih povezanosti i svaki detalj Šekspirovog teksta stavljen je u službu zgusnutog izražavanja tragičnosti ričardovskog »puta«. Umesto detalja, brižljivo izloženih objašnjenja, u prvi plan je dospela metafora puta. U ovoj interpretaciji, kao što smo već naznačili, Ricard ne može da bude samo politički intrigant, koji u borbi za vlast dopušta sebi sva sredstva. Ne može da bude ni otelovljenje Ijudske zlobe. Ne može biti ni čovek, čiji se karakter sastoji iz jedinstvene grade, njegovi su démoni protivrečni i on ima dve duše, kao Faust. On pati zlobu sveta, dovodi je do apsurda, ako se već svet ne može izbaviti ni opakošću, niti dobrotom. U njegovom životu su zloćudnost i strepnja od zloćudnosti spojeni. Dubinu ove Ijudske situacije, često upućujući upravo na Šekspira naznačio je Seren Kjerkegor, kada je govorio o grehu kao očaju, ali se ovaj očaj ne zaustavlja na niskom stepenu, već stremi maksimalizmu. Jer pravi greb nije ukupnost učinjenih zlodela, već rezultat