Bitef

se još uvek svesna kotrija po zemlji. Kao poslednji predsmrtni trenuci u kojima prolazi ceo život pred očima. Dimitrije hoće samo još nešto važno aa kaže Anđelku. Neki predsmrtni amanet: - »Htedoh nešto da ti kažem, ali zaboravih«. Urnire. ■ Vojislav Brajović

FRAGMENTI JEDNOC NEOBJAVUENOG INTERVJUA DATOG JEDNOM K0U1... 1. U elizabetanskom periodu Sekspirovo pozorište bilo je i teatar i film i vesti i televizija. Reč je bila jedini tehnološki moguć medij. Danas sam čitao Makluana. U Njujorku sam imao mogućnost da vidim jednu predstavu, jedan performans koji je uspeo da uzburka burne duhove na velikoj jabuci. Nisam iskoristio tu mogućnost. Nisam gledao predstavu. Uplašila me je surova ideja tog teatarskog cina. U vreme kompletne paranoje i straha od side, jedan glumac, bolestan od side, odlučio je da napravi monodramu od svog problema. Sve bi bilo fino i glatko da se taj čovek, ősim »teških« reči i patetične glume, nije drznuo da se »oslobodi« od svog problema tako što je prskao publiku svojom zaraženom vrelom krvlju. Antonen Arto možda bi rekao - teatar to je sida. Film nikada ne pruža utlsakte surove prisutnosti, taj oblik »nasilja«, katarze, straha ili jednostavno mirisa kao što ga pruža teatar. Najzad, mnogo je surovije i u izvesnom smislu »uzbudljivije« postojanje na Balkanu (onaj koji nije mrtav, urnire polako ali sigurno), nego u krilu pomenute stare kurve... itd.). 2. Dijalog između Kirila i Maneta je dijalog između Kirila i Maneta. Kiril i Mane vode neki svoj razgovor. Kad budem znao da kažem nešto o Americi, verovatno ću napisati esej o Amerid. Sa velikom mukom se uzdržavam rezonerski da komentarišem »autentična« ćaskanja mojih likova. Ne volim drame u kojima su likovi personifikovana imena autorovih ideja. Smatram da je to pogrešan dlskurs. Razume se da je jedan oblik komentara tvoja ideja ili tvoj stav na izvesnu temu iii probleme. Ali radi se o različitom diskursu. U drami ideja se ne kazuje. Ona Se zaključuje. Scena o Kirllu i Manetu nije scena o Americi. To je scena o Kirilu i Manetu u Americi. Moj odnos prema Americi je nešto drugo. Drugi jezik. Moj »američki prijatelj«

Rajkó Grlić o Americi kaže da je to zemija koju svi Evropljani imaju potrebu da definišu. Uglavnom iz Perspektive svojih japanskih automobila. Amerika je, na neki nácin, zemija bez civilizacijske Perspektive. Iz evropske Perspektive ovaj prostor akumulira preveliku gustinu vremena. Lepotu koju su drugi gradovi stekli vekovima, Njujork je dobio za samo pedeset godina. Amerika je možda jedina zemija gde zaista možeš da prodaš svoj dar. Možda možeš da postaneš bogat preko noa. Ali Amerika je zemija u kojoj niko neće pogledati mali »original« Mona Lize, ako na nekoliko metara niže postoÿ nekoliko puta veća reprodukclja... Zemija u kojoj Svarcenger mnogo ednostavnije rešava dileme nego Hamlet. Zemija u cojoj možeš da kupiš »rolex« sat za 50 i za 5000 dolara. Zemija u kojoj dirindžiš u fabrici traktora, a razmišljaš o luksuznom servisu za doručak- od plastike. Zemija u kojoj kombinacija crvene košulje, žutih pantalona, zebrastih cipela, kravata u tigarfazonu i Ijubičaste gaće sa narandžastim prugama nije znak neukusa. U svakom slučaju zemija sa najboljom ambalažom na svetu. U stvari to je pitanje ukusa. Jedeš redom ili Life is short, let's nave a desert first! 3. Uticaji su, u pozitivnom smislu, veoma bitni i potrebni. Sekspir je pretrpeo veliki uticaj svojih prethodnika. Bio je dosta eklektičan u svojim pogledima. Od svakoq je naučio po nešto. Za Sekspira se čak kaže aa nije mnogo čitao, ali sve što je pročitao, upotrebio je, ukrao Je za sebe. Na trenutakto je veoma kompleksno pitanje. U uslovima, potpunog bombardovanja najrazlicitijim podacima, na izvestan način moraš da budeš eklektičan. Danas ne postoji knjiga koja ti nije dostupna. Iz bilo kog veka. Na primer nama je Plaut objektivno dostupniji nego što je bio starim Rimljanima. Možete da ga kupite u knjižari. A o medijumskim radijacijama da i ne govorimo. Tokom bilo kojih 30 sekundi na televiziji ima vise slika nego što možete da ih fizički percepirate. Razume se da u okvirima ovakve, uslovno nazvane eklektičnosti, veoma je važan izbor. Važno je kője si ti uticaje pretrpeo. Svarcenegera ili Hamvasa? Madone ili Kronos kvarteta? Tlmoti Lirija ili Borhesa? Važan je stav, poza u kojoj ga primas. Svaki növi uticaj je jedan vid duhovnog silovanja. Tvoj ličan pečat postaje neminovan. Mnogi strip crtači crtaju kao Mebius, ali Mebius je jedan. Moraš da ga apsolviraš. Zămisli slikara koji posle Maljeviča slika bêla platna. Jednostavno niko