Bitef

ponovnom oktrivanju stare Rusije: klaustrofobija! Uzalud se ruse zidovi, uzalud njihova zemlja otvara svoje granice, ostaje nasilje, beda, pogruženo građanstvo, sećanje na ono prethodno pre perestrojke, pre Borisa Jeijcina, dok se vee javljaju današnja zagađenja, iskušenja drugog sveta, našeg sveta. Imati dvadeset godina u Rusiji danas, pošto je neko odrastao u »pehodu stagnacije«, imati dvadeset godina danas u Evropi, torn dalekom kontinentu, za koji su mislili da ga nikad neće upoznati, biti učenik neospornog majstora ruske scene, biti, dakle umetnik, obdaren requ i telom spremnim na sve, eto sirovine Klaustrofobije, najzanimljivije pariske predstave početkom godine u znaku »Ruske sezone« (»le Monde Arts-Spectacles« od 6. januara). Vee deset godina Lev Dodin ide istim stvaralačkim putevima, bez obzira na vesti kője dopiru iz Kremlja ili Vašingtona: ne dolazi u obzir povinovati se stvarnosti, »menjati se« kad se sve »menja« oko trupe. Svaka predstava počinje od samih glumaca, njihovog razmišljanja o tekstovima kojih se prihvate, od improvizacija, koje ostvaruju na osnovu sopstvenog rukopisa i, očigiedno, svog okruženja. Klaustrofobija je kvinteseneija tog načina razmišljanja koje tanano vodi Lev Dodin. Dekor bi mogao biti halucinantna replika učionice Pozorišnog institute u Sankt Peterburgu: u dnu dvoja vrata, ievo pet prozora, desno visoki zid s učvršćenom baletskom šipkom za zagrevanje, kao u baletskoj vežbaonici. Mesto je belo, užasno belo i često će biti osvetljeno punom svetlošću bez ikakve nade u zagrevanje. Dodin nam ukazuje da tu možda još ima odjeka smeha bivših đaka instituta, Mandeljštama ili Nabokova, i odmah dodaje; »Možda je to >skvot< naseljen slikarima, prostitukama, lucnutima...« U svakom slučaju, nladno je, i čuju se setne gruzijanske pesme... Komád počinje u času zvanične najave pada komunizma. »Odjednom se najavljuje; Državni udar. Oterani su komunisti« iznosi u poverenju jedan mladić svom prijatelju. Vraćam se u Lenjingrad, pozvao sam oca i čuo iz slušalice: »Ovde broj pomoćnika direktora sanktpeterburške fllijale Italo-norveško-austrijske firme za proizvodnju prezervative Garancija, gospodina Mokina...«. Prva scena daje ton, Klausfrofobija će ispričati neposrednu istoriju Rusije i njene nebrojene odjeke na zbunjene giumce, anonimne ili slavne. U ruskom tekstu - s pristojnim francuskim

podnaslovima - smenjuju se dostignuća glumačkih improvizacija (Übikvisfi, moderni ljudi, koji se prilagođavaju svim okolnostima; Cas hemije i Prosfifufke, ili seksualne frustracije društva bez repera) i pozajmica od nekolicine savremenih aisaca, kao što je Ljudmila Ulicka ( Poslednja vest, <oja sukobljava dve žene - invalida na ulazu u crkvu, koju je Bog napustio), Sorokina (čekanje u redu, pojava u ekonomijama nemaštine, gde se suočavaju odjeci solidarnosti i čistog nasilja), Viktora Njekrasova ( Ljupki leš ili trenutak neodoljive komike ulepšavanja Lenjina u njegovom mauzoleju), Venijamina Jerofejeva [Praznik duha, odlomak iz Moskva na vofki, ili u mein oşti uništavanja vijuga potrošnjom alkohola). Sredstva, odabrana za prenošenje tih gustih, zavodljivih, često zabavnih tekstova (korišćenje šmare, žargona lopova d v aje veselu sekvencu oko Sman Goga, Smezana i Smikasa...), potiču iz svih scenskih umetnosti: pozorišta, pre svega, prosto, ali i pantomime, baleta - koji skandira svaku sekvencu - pesme, muzičke komedije (na prvorazrednoj zvučnoj traci, gde se s lakoćom mešaju žanrovi i epohe) i žive muzike, koju sami glumei izvode na sceni. Svi vladaju svakom od tih disciplina i u svakoj su odlični, virtuozi u preobražavanju pred našim očima. Lev Dodin zahteva od njih nemoguće, a glumei i postižu to nemoguće. Treba reći da se upisuju u režiju koja, ősim jedne vrhunske scene koja se koleba između konvencije i naivnosti, povezuje čini i magiju, vrhunsku veštinu i svakojake efekte: glasovi se uzdižu, čudni i pomešani, skiadni ili neusklađeni, tela ostvaruju padove i pročišćenja. Pojavljuju se i nestaju u trku, u rotaeijama, u prerušavanjima: kad jedan nestane otkotrl javši se kroz prozor, drugi se uzdiže tajanstveno duž zlda... »Učeničke vežbe«, kaže skromno Lev Dodin, munjevitost, inteligencija, ali i angažovanost grupe koja je s pravom stekla glas odlične trupe. I koji nosi nadu jedne uspravne, svesne i žive Rusije. ■Le Monde, 21. januar 1 994. Olivier Schmitt

KLAUSTROFOBIJA, RUSKA PROMAJA Prošl o je tri godine između prikazivanja Klaustrofobiie i Gauaeamusa, prethodne predstave Leva Dodina,