Bitef

godine. Uprava pozorišta je to zabranila. Odlaganje se isplatilo. Pansion Šeler: bitka je do sada najsnažniji komad u teatru »Folksbine«. U pozadini se postepeno gasi vatromet kukastih krstova, ispred toga protivtenkovski top, a ispred njega gostionica, cvetne tapete. Za stolom za stalne goste se pije pivo. Dolazi pridošlica. Baca pogled na sto, zastaje mu dah, obilazi sto i počne panično da beži. Na stolu se nalaze tanjiri, na tanjirima ono od čega se čovek uplašio: salata od krompira. Iz nemačkih sela, uoči Drugog svetskog rata. Ko se plaši, izgubljen je. Kartonski tanjiri ga saleču kao nož pod grlom. Upravo je još pripadao drugima, sada je isključen, načinio je grešku, govori kineskim akcentom i sebe smatra potomkom Večitog Jude (Ahasfera), jer putuje svetom. Bolje je da se o torne ne govori. Plavokosa devojka sa kikama se izvija od gadenja. Isplaženim jezikom nagoveštava Hitlerov zakon o gradanima Rajha za zaštitu nemačkih arijevaca. Komika se granici sa katastrofom, a glumcima ove večeri uvek nanovo polazi za rukom da usred užasnog haosa odigraju neočekivanu zbilju: jedna glumica u odeči iz koncentracionog logora, ošišane glave, ulazi u prostoriju, njene čerke je ne pozdravljaju, drže ruke na ustima. Neko pita: »A gde si ti to bila?« »A gde bih to mogla biti«. U Kastorfovoj režiji su kao stvoreni jedno za drugo: štura parabola izdaje i lukava lakrdija. Popularni komad Karla Laufa i Vilhelma Jakobija s lakočom se uklapa u Milerov kolaž o metežu Drugog svetskog rata. U oba komada zbivanja vode ka potpunom ludilu. Dramaturški trik sirove lakrdije sa grubim šalama i bez nekog duhovnog nivoa je jednostavan i rafiniran: stric koji je doputovao želeo bi da obide neku berlinsku ludnicu da bi konačno imao o čemu da priča kad se vrati svojoj kuči u provinciji. Nečak u nuždi proglašava gostionicu Pansion Šeler klinikom za nervne bolesnike. Posle njega - potop. Neka njegov stric vidi šta ima od toga. U klinici - pansionu ispoljava se bes na nemački način, sa haringama i krompir salatom. Fireru je rodendan. Plavokose

devojke pucaju iz topova na goste i publika, keiner bi želeo da bude glumač, a ima govornu manu: »Sa Vama, gospodine konega nikada ne bi došlo do zanvaranja Sinerteatra«, hvali svetskog putnika. »Da, to je Berlin«, kliče stric i žali se na skretanja od Potsdama do prestonice. Osovina Berlin, Rim, Tokio ponovo ometena. Covek je zabrinut, on ne zna kuda je dospeo. »Odmah če biti smešno«, obečavaju glumci. Zatira lete viljuške i na napade se uzvrača haringama. Stric sedi bez pantalona u salati od krompira. On je uvek u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. Svaki put kad se vrata otvore udaraju ga u glavu. Histerična književnica dopire do njegovog donjeg rublja i on se ponovo oseča dobro u gačama boje senfa, sa resama. Ona skakuče na jednoj noži, ispušta divlje indijanske krike. To je normalno, smatra, ona je ponekad »malkice nervozna«. Svetski putnik se ponovo vratio. Dopada mu se stric, on sasvim polako i pazljivo skida odeču, stric ukršta noge. Zavodnik zahvata u putnu torbu i oko vrata obavija dva pitona. Stric skoro poludi od straha. Covek na ivici nervnog sloma. Stanar! pansiona Šeler igraju Milerovu Bitku. Samo što to rade sasvim drugačije od očekivanog: padaju jedni preko drugih, divljaju, übijaju se, pate zbog iznenadne usamljenosti i zaboravljaju sve. Uzalud se bore protiv govorne mane, pevaju narodne pesme i savremene opere. Uvežbavaju radanje komedije iz snage muzike i drame iz akrobatike. Tri puna sata pokušavaju da iznađu šta je to: nemački malograđanin i zašto upada u zamku ideologija. Pitanje ostaje bez odgovora. Na kraju, glumci - ne nailazeči rešenje ponovo sede za stolom stalnih gostiju, piju pivo i iscrpljeni su. NDR je izgubljena, helikopter se spusta na pozornicu. Nije vratio Honekera. Hitler je odavno mrtav, a Milerovi tekstovi su u nekom trenutku izgubljeni u pevačkom društvu pansiona Šeler. Nikome ne nedostaju, dueti su bili suviše lepi. Miler nije prisusvovao premijeri. Dopalo bi mu se. ■ Der Spiegel, 1994.