Bitef

nja pred iskliznude." Brzo dodaje da njena Pukotina ne govori o zemljotresima, ved je pre pristup istraživanju stalnog, cesto neprimetnog pokreta pod površinom života. “Kad sam sa nekim ljudima razgovarala o ovom delu, bilo mi je zanimljivo što se Pukotina izjednaduje sa zemljotresom. Ne interesuje me pravljenje predstave o zemljotresu”, kaže Jenkinsova, dij i su baleti duveni po svojoj apstraktnosti. “Zemijotres je zanimljiv sam po sebi, ne treba vam balet da ga ilustrujete.” ‘jedno od pitanja koje koreograf mora sebi da postavi jeste da li svetu treba još jedan balet? Šta podstide takvo istraživanje? Radim da bih nasla nešto što ne znam.” “Zemljotresi, naravno, za stanovnike San Franciska, imaju odigledne konotacije, ali zamisao о Pukotini odjekuje na toliko raznih nadina. Pomislite na dinjenicu da smo uvek u stanju nedega što de se upravo desiti, da bi zemlja u svakom dasu mogla jednostavno da se otvori. Fascinantno mesto da se dovek na njemu nadje u životu.” Stvarnost kao metafora A to je: gde smo svi mi, po uverenju ove pedesetdvogodišnjakinje rodjene u San Francisku. U upedatljivom dijalektidkom obrtu najobidnijeg odnosa ig re i života, stvarnost u Pukotini postaje metafora. Živeti na rubu i igrati na ivici jesu zajednidke teme u nekim vrlo skorašnjim baletima, kao što su American Gestures Lara Lubovitcha i Company В Paula Taylora, slavljenidka 66 Twyle Tharp i apokaliptidna The Maverick Strain Joe Coodea, revolucionarni Ocean Merca Cunninghama i sada Pukotine Margaret Jenkins, Ovi baleti imaju malo zajednidkog osim što su nesumnjivo ameridki, a to je kvalitet koji Jenkinsova možda najprirodnije otelovljuje. Jenkinsova je pódela svoje baletsko školovanje u San Francisku u Lenore and Judy Job, zatim nastavila u Juillard School u Njujorku, sa Jose Limonom, Marthom Graham i Anthony Tudorom. Kao clan prvobitne trupe Twyle Tharp bila je jedna od solista u njenom Re-moves 1966. godine, premijerno izvedene ujudson Church u Njujorku, cija je nesputana inventivnost mladu Jenkinsovu odmah privukla. Bila je primabalerina i u Notebook Viole Färber 1968. godine sa Danom Wargonerom, u kojoj se slavila Cunninghamova filozofija pokreta.

Snažan uticaj Na umetmčki razvoj Jenkinsove najviše je možda uticao Cunningham. Bila je dvanaest godina članica Merce Cunningham Stud ¡ja i predvodila istorijsku posetu Stokholmu radi saradnje sa Cuilberg Baletom. Odgovornaje za prva prikazivanja Cunninghamovih komada sa baletskim igračima. To iskustvo u tehnici i fleksibilnosti pomogli su joj da oblikuje metod Jenkinsove. Od 1970. godine radi vlastite balete za razne trupe. Od švedskog Cullberga do Oakland Baleta u Kaliforniji, kao i Margaret Jenkins Dance Company. Imalaje mnoge i raznovrsne saradnike, uključujući kompozitore Paula Dreshera i Alvina Currana, pesnika Michaela Palmera, umetnika performansa Rinde Eckerta i reditelja Carey Perloffa. Upravo u vreme koreografisanja Perloffljeve predstave Hekuba u American Conservatory Theatre srela je Davida Langa, koji sa Curranom saradjuje na partituri za Pukotinu. Tadaje upoznala i glumicu Olimpiju Dukakis, koja je bila zvezda u slededoj plesnoj predstavi Jenkinsove posle Pukotine. Umetnidka saradnja i pitanje pokreta možda ne zvuče kao пека tema za ozbiljne diskusije. Medjutim, kad je reč o dstom Jenkinsovskom pokretu, ко god se potrudi da ga odmeri videde da je to sasvim dovoljno teško. Upravljanje pokretom “Mardži ume odlično da pušta igrače da budu ono što su”, kaže Coode, koji je sopstvenu igračku karijeru počeo u Kaliforniji u Margaret Jenkins Dance Company. “Ono što ona radi, meni znadi mesto gde otkrivam kako da se kredem, kako da upravljam pokretom. Njena spremnost za saradnju znadi da je privlade igradi koji imaju sopstvene zamisli, pa sve postaje zajednidki kolektivni intelektualni proces.” “Njena igra ne govori о politidkim pitanjima. Onaje, na kraju krajeva, veliki udenik Mercea Cunninghama, dodaje Coode, “i nadina na koji on koristi priliku. Al i mislim da je demokratizovala njegov igradki proces. Vidite, kod Mercea, sve potide iz mozga, ili, u poslednje vreme, iz njegovog kompjutera, Mardži stvarno angažuje igrade u stvaraladkom postupku. Kod Mardži se o svim temama može raspravljati. A to je upravo ono što Kalifornija, što Amerika znadi.”