Bitef

BRANKO POTOČAN I "MELANHOLIČNE MISLI" Branko Potočan je jedan od najzani m Lj i vij i h mladih koreografa, koji trenutno stvaraju u Sloveniji. Do dañas je ostvario četiri veče koreografije: - Koje Stanku naertao skakaonicu, 1994. - Sanjam sječanje i sječam se snova, 1996. - Kad još nismo lagali, barem ne t01ik0..., 1997. - Melanholične misli, 1998.

Tri godine surađivao je sa čuvenim belgijskim koreografom Wimom Vandekeybusom i njegovom grupom Ultima Vez. Kad se vratio u Sloveniju osnovao je svoju grupu Fourklor. U svoje predstave rado upliče gotovo folklorne detalje iz svakidašnjeg života običnih ljudi. Prikazuje ih sa felinijevskom, šarmantnom bojom humora i ujedno osječajem žalosti, koji uvijek stoje iza njegovih obično veselih i inteligentnih plesnih slika i ideja. Melanholične misli su njegov najnoviji projekt koji je, kao i svi njegovi prijašnji, zaslužio punu iskazanu pozornost, a koji je posebno mlada publika izuzetno lijepo primila. U Melanholičnim mislima susrečemo se sa melanholijom bez patetike. Inteligentan koncept, meka melanholija, bistar humor, koji daje jasnu sliku da su njegovi stvaraoci dobro upoznati sa društvenim funkcionalizmom glavni su aduti predstave koja izuzetno opušteno, neposredno i neiskrivljeno reflektira karakterističnu ljudsku tjeskobu. Tematiziranje samoubilaštva u prostoru koji je po stupnju samoubistava u samom evropskem vrhu jeste svakako aktuelno, društveno kritično i istovremeno zahtevan akt, jer priroda tematike vapi po stereotipiziranju. Fourklor - Melanholične misli Urbano hvatanje u koštac sa samoubistvom Fourklor: Melanholične misli, koreografija: Brane Potočan, Cankarjev dom, dvorana "Duša Počkaj", premijera: 6. i 7. mart, 1998. Melanholične misli, četvrta koreografija Branka Potočana i njegove grupe Fourklor, još jedno je razmatranje slovenačkog stanja svesti; ova predstava je, kao prilično neobičan poduhvat na slovenačkoj plesnoj sceni, zasnovana na istoimenoj pesmi slovenačkog