Bitef

San Rasap je daha u šrámu požude, Dok źudnja traje krata je, bez тете. Krvava, divlja i puna pokude, Naprasna, žuáia, übojna, bez vere; Užitak kratak - smesta prezirana; Suluda hlepnja, aľ čim ostvarena - Suluda mržnja, męka progutana. Da sludi žrtvu navlas postavljena: U težnji luda - luda u imanju; U kušnji sreča - okušana muka; Bila, jest, bit če divlja u traganju; U nodi radost. zatim sanja puka. To sav svet znade, ali ne zna kako Izbeéi nebu, što vodí u pako. Víljem Šekspir: Sonet 129

San letnje noci prvi put je izveden pre četiri stotine godina, najverovatnije na venčanju grófa Southamptona sa Elisabethom. Kao stoje red, Šekspir je za svadbu napisao komediju. Bila je to prilično neobična Ijubavna komedija zabune, sa "ključem" kóji su u rukama imali bračni par i svi oni kóji su manje ili više, bili "svedoci" njihovih svadbenih, a još više predsvadbenih "igara". Viljem ih je veoma dobro poznavao, no bile su mu poznáte i zámke nepredvidivih strasti i iluzornost "Ijubavi". Zato je San, ¡ako zavijen vilinski celofan, zapravo vrsta mišolovke koja, bez stida, otkriva ono što bi, zahvaljujuéi svadbi, trebalo da (p)ostane nerazotkriveno. U nju su uhvaćeni svi: i oni za kője je komád izvođen і izvođači. Šekspir je znao zašto na svadbenom slavlju ne treba izvoditi tragediju Romeo i Julija već parodiju na njih. Nije učtivo zamarati raspojasane svatove i tek venčani par tragičnom igrom o večnoj Ijubavi, jer slavljenici su se nje venčanjem zauvek odrekli. San je, u stvari, radikalniji nego što se to na prvi pogled čini. Viljem se usudio da na sam dan venčanja posumnja u obečanje nad obečanjima kóje taj dan sudbinski najbolje obeležava - obečanje o večnoj vernosti i Ijubavi do groba. Za prvú

bračnu noć slavnoj gospodi prikazao je "poučni komád" о relativnosti "Ijubavi" і pohvalu moćnoj strasti. Šekspir je pisao San letnje noći u isto vreme kad i Sonete, a u njima je, kako sam káže, slavio "boga Ijubavi, svog đavolka". Njega slavi i u Snu. Šekspirov "bog Ijubavi" nalik je na ljude, viada demonskom snagom, zavarava kao san, a ipakje neumoljivo puten. U snu je zato od Romea i Julije ostala samo parodija o nesrečnim Ijubavnicima - Piramu i Tizbi, ali ostale su і neukroćene strasti i "zabune" kóje se za pomahnitale Ijubavnike zapliću i otpliću u pomahnitaloj šumi - doduše komično, ali i sudbonosno kao u tragediji. Strasti su promenljive, a odnosi mnogo nepredvidijiviji (ako ih posmatramo sa distance) od onoga što se zanesením Ijubavnicima čini na početku njihovog šumskog puta. To najbolje znajú Tezej i Hipolita i njihovi vilinski odblesci Oberon i Titanija. Njihovi opasni odnosi su paradigma Ijubavne bludnje, metamorfoza i izdaja, i oni pogadaju Hermiju i Lisandra, Helenu i Demetrija na vlažnoj mahovini pomahnitale šume. Tezej viada u svetu u kóme je svadba slávni završetak bitke muškarca i žene i sredstvo za kroćenje svojeglavih kéeri. To je svet po meri muškarca. Zato