Bitef

ISPITIVANJE CRANICA Naslov nove predstave koreografkinje Dalije Acin sasvim je primeren i tacan: on se moze shvatiti u svom doslovnom smislu, kao uputstvo ili, jos tacnije, upozorenje kako treba pristupiti ovom umetnickom delu. 1, zaista, predstava Handle With Great Care trazi vrlo posvecenog i strpljivog posmatraca, onog koji ce, bez roptanja, pratili njen namerno i naglaseno spor ritam i koji nece upisivati izridte i transparentne„globalne metafore" u njenu veoma apstraktnu, antinarativnu i antimimeticku strukturu... Da bi se predupredila situacija„slona u staklarskoj radnji", mozda bi u analizi ove predstave trebalo poceti od onoga sto je najociglednije - od opisa slike. Koncept prostora (potpisuje ga takode Dalija Acin) krajnje je minimalisticki: samo jedna skromna viseca lampa, nalik islednickoj ili fabrickoj, opisuje slabasan krug svetla u neodredeno sirokom polju mraka, a u krugu dominira veiiki, stari madrac. Na madracu zaticemo dva zenska tela (izvodadce su Ana Ignjatovic i sama Dalija Acin) koja su, u prilicnoj meri,„razgradena"igrom svetlosti i senke, jer su njihovi pojedini delovi uvek u mraku - pre svega, lica. Ova tela stvaraju utisak odraza ili duplikata, jer su isto obucena - crni triko, crna kratka suknja i iste, smesne i velike pseudoistorijske perike - a nalaze se i u istovetnom polozaju na madracu. Pokreti koje polako pocinju da prave su vrlo mekani i delikatni: ne odvajajuci se od madraca, dva tela doslovno klize, u razlicitim pravcima, duz njegovih povrsina i ivica. S vremena na vreme, ona u potpunosti skliznu na pod i nastave da, u vrlo neobicnoj pozi s nogama uzdignutim u kolenima, klize ka razlivenim obodima svetlosnog kruga; tada lice na nekakve cudne insekte ili nedefinisanu masu koja se izlila izvan svog korita. Ovi koreografski elementi se ponavljaju i tako stvaraju - iako u tom ponavljanju nema nikakve posebne pravilnosti - efekat repetitivnosti. Taj namerni izostanak razvoja i dinamike dodatno je oznacen krajnje minimalistickim, monotonim zvukom nalik brujanju masine, kroz koji se, retko i jedva cujno, probijaju vrlo udaljeni odjeci klasicnih melodija (odlicna „muzika" Rastka Lazica). Brzopleti posmatrac bi mogao, podstaknut ovakvim „ritmickim kvalitetima" i ocitim izostankom narativne i mimeticke strukture, da negira i postojanje bilo kakve dramaturgije u ovoj predstavi. Pored toga sto je i sama repetitivnost dramaturski princip, u predstavi je izrazito prisutan jedan pokretacki element (dramaturg je Sasa Bozic): to su zenske cipele s visokom potpeticom, koje stoje na ivici svetlosnog kruga i sve vreme recito najavljuju neki - Dogadaj. Licno sam bio übeden da cemo ovde imati dramaturski efekat„laznog navodenja", ali su cipele, zaista, zaigrale; na kraju ih Dalija Acin obuva, staje uspravno i tako uspostavlja sasvim drugaciju vizuru od one koja je dotad dominirala - od horizontalne, klizece i puzece uronjenosti u prostor. Ova zamena horizontale vertikalem deluje kao plasticno distanciranje od svega prethodno videnog i dozivljenog, kao„filozofsk¡ odmak"i komentar. iz prethodne analize lako se moze zakljuciti da je plesna predstava Handle With Great Care izrazito konceptualna, da je njena struktura vrlo otvorena i apstraktna, te da u nju ne treba, kao sto je vec istaknuto, nasiino ucitavati neka dorecena i izricita znacenja. Ipak, to ne znaci da ona nije asocijativna i evokativna; naprotiv, ova predstava snazno pokrece i ñas intelektualni i ñas emocionalni aparat.Te misaone i emocionalne reakcije su, u ovakvoj vrsti pozorista, potpuno licne, ali mi se, ipak, cini da se moze ustvrditi da one ne detektuju toliko drustvene i psiholoske kategorije, koliko filozofske. Ili, prevedeno na srpski: iscitavanje drustvenih i psiholoskih odnosa iz pokreta ova dva zenska tela (tipa:„odsustvo komunikacije") bilo bi isuvise ilustrativno, da ne kazem banalno, u odnosu na moguenost tumacenja ove koreografije kao (filozofskog) ispitivanja granica egzistencije, prapocela iz кода sve nastaje, Ijudskih potendjala i ogranicenja, odnosa egzistencije i nistavila, razlicitih procesa individuacije... Doduse, koliko god se trudili da„rukujete s puno paznje", cim se prepustite jezickom obiikovanju misli i osecanja koje jedno ovako apstraktno i konceptualno deio proizvodi, javlja se rizik od zapadanja u banalnost. Zato treba zacutati i prepostiti se licnom dozivljaju ove veoma smele, radikalne, promisljene i uzbudljive predstave, izvedene na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorista.

Ivan Medenica