Danas

Gromoglasan početak

Drugog i trećeg dana Festivala nastupili su muzičari iz SAD, Austrije, Portorika, Makedonije, Obale Slonovačei Jugoslavije. U velikoj dvorani nastupili su Džo ZavinuJ i njegov “Sindikat”, Džez orkestar RTS uz dirigentsku palicu Sljepka Guta i sa slavnim saksofonistom Džeromom Ričardsonom kao specijalnim gostom i američki pijanista i pevač Les Mek Ken sa tenor saksofonistom Kitom Endersonom uz ritam sekdju Džez otkestra RTS. U prijatnom ambijentu bašte svi-

rali su kvintet Vasila Hadžimanova, i “Garo i Paramecijum'’. Posle razvučene i povremeno dosadne simfonijske poeme “Pri& sa Dunava” (delovi su bili izvrsni ali kao celina ne “diži vodu") koju je izveo sa Beogradskom filharmonijom, Zavinul (rođen 1932, u Beču) je sa svojim “Sindikatom” zasvirao muziku po kojoj je najviše poznat i cenjen. Uz pomoč izvanrednih saradnika (Manola Badrena na udaraljkama i kao vokalnim solistom, Pakom Skrajem za bubnjevi-

ma, Viktorom Bejlijem na bas gitan i Garijem Poulsonom na gitari) Bečlija, stalno nastanjen u Americi, ponudio je tipičnu formu savremene fjužn muzike visokog ritmičkog naboja. Vrhunski muzičari, pojedinačno, virtuozi bez premca, sva petorica izvođača spojena u kvintet koji je sviiao pred prepunom dvoranom Sava centra delovao je kao anambl kome je važnija forma nego sadtžina. Ritam je dominirao, povremeno briljantne improvizacije uspevale su da zabašure odsustvo

melodija a preskakanje brojnih registara radi što efektnijih i gromoglasnih sola povremeno je bilo isuviše vidljivo. Koncet bi bio efektniji da je umesto 80 trajao samo 60 mnuta, jer je repetitivnost, kako se koncert bližio kraju, postajala sve agresivnija. Džez orkestar RTS je sa Džeromom Ričardsonom (rođen 1920, u Oklandu) svirao poznat repertoar standarda aranžiranih za orkestre Kvinslija Džounsa, Kaunta Bejzija i Teda Džounsa. Ostareli, ali veoma živahni i

temperamentni multiinstmmentalista Ričardson svirao je ovog puta samo alt i sopran saksofon nudeći široku lepezu raspevanih i ležemih zvukova prijatnih za sluh. Za razliku od Ričardsona, cmoputi pijanista i pevač Les Mek Ken (rođen 1935, u Leksingtonu) ponudio je neubedljiv i nepripremljen nastup na kome je čak dva puta svirao istu kompoziciju! Samo 48 minuta muziciranja bilo je pravo mučenje, posebno nategnuto i neprijatno je bilo njegovo "pevanje”, tačnije bekeljenje i maukanje koje bi bilo primerenije nekoj kafanskoj bašti a ne koncertantnoj dvorani. Jedino su mladi Kit Enderson (tenor seksofonista prijatne boje tona) i naši momd iz ritam sekcije (Potić, Marković i Radmilović) osvetlali obraz onoliko koliko im je to zahuktali i prepotentni Mek Ken dozvoljavao. Ignorišući nastup kvinteta Vasila Hadžimanova zbog stvaranja prevelike i nepotrebne buke, izuzev u izvrsnoj baladi koju je veoma inspirtivno otpevala Branka Vasić, najbolji utisak do sada u bašti ostavio je skopski sastav bubnjara Garabata Tavitjana “Garo i Paramecijum”, Uronjen u etno i pop izraz sastav je demonstrirao izvrsnu tehniku i muzikalnot a poduži duet oca i sina na bubnjevima (Gara i Gara mlađeg] ostaće u trajnom sećanju svih prisutmh. Opšti utisak posle prva tri dana može se svesti na sledeće: bučna muzika, napadna, agresivna, repetitivna i nedorečena. Forma važnija od melodije i sadržaja i pored vidljivo ispoljenih emocija pojednih muzičara. Mantra stil dominantan!

S. Amnđetović

FOTO: FONET/AP

Zavinul priča o Dunavu

Čitajući klasike - znali bismo VISE i grešili MANJE

Budva - Grad teatar: Ljubomir Simović, prošlogodišnji dohitnik nagrade v “S.Mitrov Ljubiša”, otvorio Trg pjesnika

Svečano otvaranje Trga pjesnika, književnog festivala u okviru programa Grada teatra, tradidonaino je otvorio dobitnik nagrade “S.Mitrov Ljubiša” - na terasi između budvanskih cikava. U svojoj besedi, pesnik, dramski pisac i esejist, akademik Ljubomir Simović, obraćajud se mnogobrojnoj publid, podsetio je na velike pisce, klasike, “koje nismo čitai i slušaJi". - Prošle sam godine, 20, avgusta, kada sam počastvovan dodeljivanjem nagrade koja nosi ime Stefana Mitrov Ljubiše, u besedi koju sam održao upravo ovde, izrazio čuđenje i

žaljenje što mi svoje klasike, a među njima i samog Stefana Mitrova Ljubišu, više ne čitamo. Da ih dtamo, više bismo znali o sebi i svojoj sudbini a, znajud više, grešili bismo manje, Međutim, kako mi naše kiasike odavno ne dtamo, znamo malo, i znamo sve manje, tako da u svom sve većem neznanju grešimo sve više, ponavljajud, i ponovo skupo plaćajući, i one stare greške koje smo već toliko puta skupo i preskupo platili - rekao je Simović. ■ Ako bismo danas pročitali onaj dramatični Sarajlijin opis velike bežanije naroda posle propasti ustanka 1813. mogli bismo u njemu prepoznati i onu bežaniju koju smo na našim putevima i bespućima videli u avgustu 1995. godine. I na pitanje, postavljeno 1813: "S kim je ovo da od boga nađe”, koje bismo mogli postaviti i danas, mogli bismo dobiti isti odgovor koji je dao neki od begunaca 1813: “Prodani smo braćo!" Ove stihove, koji govore o našim davnim stradanjima, mogli bismo čitati i kao verne opise stndanja kojima smo izloženi i danas. Na žalost, mi te stihove nismo čitali. Kad bismo otvorili neku od tih naših starih i zaboravljenih knjiga, i kad bismo pročitali šta u njima piše, kao da bismo progledali. Ali mi se plašimo onoga što bismo mogli ugledati ako bismo smogli snage da otvorimo oči i pogledamo u lice istini... Nakon besede, na prvom ovogodišnjem Trgu pjesnika, predstavljena je i nova pesnička zbirka Ljubomira Simovića, “Vidik na dve vode” u izdanju Grada teatra i Oktoiha, edicija laureata nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”. Gr. T.

Konrad, Lans, Noris Ove godine na Trgu pjesnika, biće mnogo više razgovora o različitim temama - gradu kao matrici kulture, ženskom pismu, rok kulturi i religijama, a u svim tira programima neće učestvovati samo pesnici, već i književni kritičari, teoretičari, sociolozi, filozofi - kaže Radomir Uljarević, urednik Trga pjesnika. Eminentni gosti iz inostranstva, među kojima su Đerđ Konrad, Alan Lans, Kristofer Noris, pored naših najpoznatijih pisaca - Liuboraira Simovića, Milorada Pavića, Matije Bećkovića, Dragoslava Mihajlovića, Nikole Miloševića, Mila Kralja, Saše Radoičića, llije Lakušića, Slavka Almažana... obećavaju ovog leta vrlo atraktivan i prestižan književni program.

Bajat hipijevski san

"Ljubav za jednu noć “/ One Night Stand”; SAD, 1997; scenaiista i reditelj: Majk Figis; igrajn: Vesli Snajps, Nastasja Kinski, Ming-Na Ven, Robert Danni Junior, Kajl Meklahlan; distribmr. Tak

Pre samo dve ili tri decenije priča kakvu nam danas nudi film "Ljubav za jednu noć” britanskog scenariste i reditelja Majka Figisa bila bi - bez ikakve sumnje - prava, mala bioskopska bomba, a javno mnjenje sa obe strane okeana bi verovatno mesecima analiziralo njene kontroverzne postulate i domete. Vremena su se, međutim, bespovratno promenila i svet u kome živimo je - makar načelno - prestao da doživljava multietničke i multirasne Ijubavne romanse kao ekcese i skandale, brižljivo prikrivši vlastita predubeđenja i strahove prozirnim plaštom tolerantnosti i političke ispravnosti, ali i ekspresno nateravši i industriju zabave da se prikloni takvom, novom moralnom poretku. Dovoljno dugo prisutan u kinematografskom biznisu da bi bio potpuno svestan izlizanosti i lažne provokativnosti koju sobom nosi afera između crnog muškarca i beie žene, Majk Figis je - naravno - opteretio svoj novi film i gomilom drugih, naizgled odvažnih i polemičnih narativnih tonova, uporno verujući kako će tek tako “Ljubav za

jednu noć" izrasti u totalno modernu melodramu, no rezultat koji je na kraju dosegao teško da se može okarakterisati kao ■zadovoljavajuć. Donekle u skladu sa svojim dosadašnjim, poprilično neupečatljivim i bledim autorskim opusom, Figis se - do duše - potrudio da i ovom prilikom publici ponudi formalno uzorno zapakovan rad, posebno insistirajući na spotovskoj usaglašenosti slike, zvuka i muzike, još jednom žalosno negirajući granicu između lako dokučivog dizajna i očigledno nepostojeće poetske suštine untar pripovesti koje kreira. Rešen da se Holivudu suprotstavi evropeiziranom autorskom nepoćudnošću, a nakon apsurdnog kritičkog trijumfa ostvarenja “Napuštajući Las Ve-

gas” i dodatno ohrabren u insistiranju na dotičnoj strategiji, Figis je osmislio i ostvario film “Ljubav za jednu noć” kao prezasićen koktel buntovnih simulacija, pa otud u ovom delu kao u kakvom bajatom hipijevskom snu - zatičemo i pomenuti seks bez rasnih predrasuda, i mahnito konzumiranje lakih droga, i nezaobilazan humani pogled na umiranje od AIDS-a, baš kao i očekivanu kritiku konzumentskog društva izloženu kroz usputno poređenje istinske, alternativne umetnosti sa izveštačenošču one druge, reklamokratske od koje živi Figisov glavni junak. Takva idejna i narativna prekonstruisanost bi možda i bila prihvatljiva kada ne bi bila pouzdani indikator sličnih stilskih zahvata koje kroz svoja ostvarenja Figis tako opsesivno sprovodi, odnosno da jedan patvoren i jedva uverIjiv sadržaj nije serviran u identičnom i maksimalno neprikladnom rediteljskom ključu. Ovako, kada gledalište kakotako i uvaži Figisov tobožnji liberalizam, i kada ipak privremeno pristane da poistoveti iluziju sa pripovednim mehanicizmom,

film “Ljubav za jednu noć” i daIje ne uspeva da mu priušti ni trunku žanrovski neizostavne emotivne identifikacije ili angažmana, isključivo zbog toga što se tada nad čitavim ovim projektom nadvija balast autorove nesnosne zanatske pretencioznosti. Lišena spontanosti i unutrašnje lepote, šifra Figisove moderne melodrame se otud ogleda u ispraznom i monotonom ponavljanju različitih formalnih i intelektualnih dosetki kao što su obraćanje protagonista direktno auditorijumu ili utapanje u nizovima zatamnjenja i otamnjenja, dok poenta svega onoga što je moglo biti rečeno - kao i obično ostaje negde daleko van bioskopskog platna i objektivnih Figisovih umetničkih moći.

Aleksandar D. Kostić

ARTičoke

KAMERNI HOR iz Atine i Akademski hor Univerziteta u Nišu, nastupiće u NEDEUU u 20 sati u Atrijumu Narodnog muzeja. PROCES autora Sonje Vukićević (i) večeras (SUBOTA) u 20 sati u Paviljonu Veljković.

26

Subota - nedelja, 4 - 5. jul 1998