Gledišta

preduzeća se identifikuje sa privredom. Ovakav koncept ne daje mnogo dzgleda da će privreda moći da ispuni ulogu, koja joj je u finansiranju namenjena. Sa ovakvim konceptom privrede, broj preduzeća se jako reducira i svodi na relativno vrlo uzak krug najvećih preduzeća, koja eventualno raspolažu sredstvima i koja više od drugih mogu pokazati zainteresovanost za istraživanje. Drugim reoima, najveći broj privrednih organizacija ne bi ućestvovao u finansiranju nauke, a samim tim bio bi odstranjen od primene rezultata dstraživanja. Insistiranje na tome da preduzeća budu finansijeri dovodi do neusaglašenosti između očekivanja da će privreda biti glavrai finansijer i relativno malih sredstava za istraživanje kojima privreda u smislu grupe preduzeća realno raspolaže. Stvar drugačije stoji ako se privreda posmatra kao agregat i ako se takav agregat pojavi kao finansijer nauke. U tom slučaju sredstva se znatno povećavaju i pomenuta neusaglašenost između raspoloživih sredstava i deklarisane uloge privrede više ne postoji. Ovakva solucija ima i druge dobre strane. Privredne organizacije u principu podnose isti teret i rizik, ali dobijaju šanse za neposredno dli posredno korišćenje naučnih rezultata. Naravno, ovo korišćenje mora se shvatiti uslovno. Za sudbinu istraživačkog rada je od izuzetne važnosti ne samo obim već i stabilnost finansiranja što je bitan faktor u konstiituisanju uslova za tekuća istraživanja i perspektivni razvoj naučnih ustanova. Tretiranje privrede kao agregata uspešno rešava i ovo pitanje. Modaliteti finansiranja mogu biti razni, no, svakako, nemaju primaran značaj. Druga premisa, koja se tiče izjednačavanja istraživačkih i privrednih organizacija, u očekivanju da će tržišni mehanizam delovati na isti način, čvrsto je povezana sa pitanjem kako će se interpretirati privreda kao partner nauke. Očigledno je da iza insistiranja na tržišnom mehanizmu takođe stoji shvatanje da preduzeća pojedinačno stupaju u odnose sa naučnim ustanovama. U takvim odnosima je tržišni mehanizam jedino moguć jer se pojavljuje kao regulator tamo gde je veliki broj atomiziranih partnera. S tim u vezi od manjeg su praktičnog značaja mnogobrojne razlike u karakteru istraživačfcih i privrednih organizacija, a više da li tržišni mehanizam može zameniti politiku naučnog rada i kakvo se ponašanje preduzeća i istraživačkih organizaoija u takvim uslovima objektivno može očekivati. Pod uslovom da se preduzeća pojave kao glavni finansijeri naučnog rada, uspostavljajući neposredne odnose sa istraživačkim organizaoijama, politika naučnog rada, sa svim svojim atributima, proizišla je iz koincidencije pojedinačnih ugovomih odnosa između dva partnera. Ova logika je analogna logici laisser-faire-a u ekonomiji, prema kojoj racionalnost ponašanja preduzeća u skladu sa svojdm individualnim interesima vodi i optimalnoj društvenoj racionalnosti. Teorija i praksa su dokazale i pokazale da se ova logika ne može održati. Individualna racionalnost se pretvara u dmštvenu neracionalnost iz dva razloga. Prvo, što individualni akter u privredi ne raspolaže potrebnim znanjima o promenama

22

DR KOSTA MIHAILOVIC