Gledišta

i kakve rezultate, i da li će te rezultate moći da iskoristi preduzeće koje ih finansira ili će to biti neko drugi, a možda čitava privreda i društvo. Pooštreni uslovi privređivanja u našoj zemlji, zbog kojih su se preduzeća našla u položaju biti ili ne biti, potenciraju značaj i aktuelnost iznetih argumenata. Ova logika preduzeća ne može ostati bez odgovarajućeg odjeka na orijentaciju i stil rada u samim naučnim ustanovama. Naučno istraždvanje je u največem broju slučajeva dugoročno, bilo da se ima u vddu sam proces istražavanja ili njegovi efekti. Takvo istraživanje mora biti podržano stabilnim izvorima fmansiranja. Orijentacija preduzeća na kratkoročna istraživanja, koju naučne ustanove moraju prihvatiti, onemogućuje da se isptme ova dva, za naučni rad bitna zahteva. Izlišno je dalje argumentisati kakve su dalje konsekvence ovih promena na razvoj naučnih kadrova, opremanje naučnih ustanova dstraživačkom opremom itd. Izneta argumentacija nije usmerena protiv prinoipa funkcionalnosti. Naprotiv, ovom principu se mora pridavati izuzetno veliki značaj. Nauka ne postoji radi nauke, već zato da služi društvu. Težnja da istraživačke i privredne organizacije stupe u direktan međusobni odnos može predstavljati bolje i elastičnije rešenje u poređenju sa ranijim odnosima kojd su postojali, ali time princip funkcionalnosti ne dobija svoje puno zadovoljenje. Razmatranja o koncentraciji i integraciji pokazala su da se princip funkcionalnosti najpotpunije zadovoljava ako nauka postane funkcija privrede. No to je moguće ukoliko integracija omogući neophodne uslo ve. Pri tome valja imati u vidu da postoje i međugranski problemi, odnosno problemi čitave privrede. Na toj relacijd ostaće potreba za naučnim ustanovama, koje nisu neposredno vezane za privredu. Naravno, postoje potrebe, i to veoma značajne, i za istraživanjima van privrede. Jednostrana orijentacija na tehnička i ekonomska istraživanja može imati dalekosežne i nepovoljne posledice na razvoj nauke u celdni. Data argumentacija takođe nije imala za svrhu da opovrgne potrebu i celishodnost neposrednog povezivanja nauke i privrede. Takve potrebe će se uvek javljati, i tamo gde se pojave treba prepustiti slobodu inicijative partnerima da ugovore predmet i uslove istraždvanja. No ovde je u pitanju opasnost od toga da se shematski primeni jedan univerzalni princip, očekujući da će on automatski rešavati sve probleme i odnose. Opasnosti ove vrste su utoliko veće što je otvoreno pitanje da H prisustvo savremenih istraživanja u proizvodnji teži da uvuče nauku u sfere tržašnih odnosa ili pokazuje tendenciju da iz proizvodnje eiiminiše tržišne kriterijume, zahtevajući veći stepen planiranja. Pitanje je očigledno značajno za našu praksu, koja se nedvosmisleno izjasnila u prilog primene tržišnih kriterijuma u nauci. Posredan odgovor na ovo pitanje dao je poznati američki ekonomista Galbraith u nizu predavanja koja je održao u Engleskoj. Služeći se primerima automobilske i avionske industrije, on se podrobnije zadržava na slučaju kompanije „Ford”, koja je sa kapitalom od 150.000 dolara započela

24

DR KOSTA MIHAILOVIC