Gledišta

je, koje bi temeljito nadvisile, preraslepostojeće ideje i stanje. Takva kiitika je, svakako, biia društvena snaga, ali ne marksistička „praktička snaga" u smislu ostvarivanja sopstvenib zamisli. Bila je uglavnom samo pojačavanje več postoječih snaga (naprednih ili ne). Koncepcije o mestu, mogućnostima i oblicima javne kritike, koje su se u nas pojavile, mogu se podeliti u dve grupe. Prema prvoj grupi takvih koncepcija: kritika unosi u naše društvo samo haos i neefikasnost; kritika mora biti „konstruktivna”, tj. mora se ogramčiti na pomoć odlukama vodećih organa (da ih popravlja, prati i sl.); iza „radikalne” kritike stoje, po pravilu, antisocijalističke snage (svako popuštanje takvoj kritici daće im sve više maha). Prema drugoj grupi shvatanja: „humanistička” (npr., filozofska) kritika ne prelazi u političku, nego stvara samo opšte duhovne podsticaje i pokazuje se kao savest društva; kritika je efikasna samo u višepartijskom sistemu; kritika je radikalna samo ako stoji izvan svega postojećeg, naročito izvan svih institucija; svaka diskusija u okviru institucija vodi neprincipijelnim kompromisima; kritika nema smisla, jer je naše društvo u stanju apsurda i bezizlazne krize. Neću se upuštati u traženje odgovora na pitanje koje društvene snage i teorijski smerovi stoje iza ovakvih koncepcija o kritici. Čini se da je najznačajnije pitanje: kakvu vrednost imaju te koncepcije za buduće kretanje našeg društva i socijalističke demokratije. Zato ću se zadržati samo na tom pitanju. Da bismo došli do takve ocene, nužno je pomenute koncepcije o kritici suočiti ne samo sa drugačijim koncep cijama već i sa postojećim iskustvima. Takav iskustveni „eksperiment” predstavljaju i odnosi politika-školstvo u Sloveniji, naročito u poslednje dve do tri godine. Pošto su događaji u Sloveniji deo opštejugoslovenskih, nisam ni težio da ih tačno razgraničavam. II ,Dnevni red” oko kojeg su se u poslednje dve do tri gođine odvijali kulturno-politički procesi u Sloveniji, bio je kao i u čitavoj Jugoslaviji: reforma školstva, naročito drugog stepena; zajednice za obrazovanje i finansiranje školstva; mesto visokih škola i univerziteta. Međutim, iza ovih formalnih „tačaka” stajali su dublji društveni sadržaji, dileme i određene tenzije. Raznovrsne negativne društvene pojave, koje su nastale u vezi sa pomenutim pitanjima, imale su sledeći zajednički imenitelj: zaostajanje čovekastvaraoca kao glavne „produktivne" snage na svim društvenim područjima i zapostavljanje vaspitanja i obrazovanja do te mere da su ona dobila status drugostepene ~s 1 užbe” društva, Veliko proširenje obrazo-

Prema drugoj grupi shvatanja:

240

DR VOJAN RUS