Gledišta

2. U razmatranju Đorđevićeve kinematografske infrastrukture neophodno je, pre svega, ukloniti sumnje u pogledu unutrašnje, a izvesnim delom, u pojedinim fazama, spoljašnje koherentnostd njegovog celokupnog dela. lako sve govori u prilog zakljuoku da je Puriša Đorđević, pre no što je snimio svoia poslednja tri fihna, režirao ne trudeći se da spozna on o š t o j e s te, stvamo i postojeće, mi ćemo ipak, sa samo malo napora, jednostavno doći do sasvim suprotnog übeđenja. Naše novo übeđenje odmah neka bude rečeno zasnivaće se dobrim delcm na nagoveštajima i anticipacijama koji, možda, nisu uvek ishod svesne autorove pobude; naravno, to mu ništa ne oduzima od vrednosti uopšte, kao ni od vrednosti dokaznog materijala, posebno. Jer Puriša Đorđević, čak i kada izgleda da protivureči samom sebi, ispoIjava retku doslednost koja je jača od njegovog temperamenta, a svakako i od njegovog bića. Moramo biti stoga spremni da u tome prepoznamo delovanje stvaralačke intuicije koja je, ako se dobro pogleda, povremeno možda i bila izneveravana, ali nikad suštinski osporena. Što u ovoj magmi stvaralačkih vizija otkrivamo neuredno njihanje klatna, to je posledica napora, osnovnog Ijudskog napora, da se predmetni svet i svet naših čula dovedu u stanje ravnoteže: kako je govorio Zaratustra, između animalnog i natčovečanskog, čovek je samo uže razapeto nad naporom.

3. Poći ćemo od načina na isoji Puriša Đorđević uspostavlja ikontakt sa spoljnim svetom, drugim rečima, od načina na koji se njegov senzibilitet pali u dodiru sa stvarnošću, s kojom se suočava njegoivo Ijudsko biće. Ako bi nam bilo dozvoljeno da razmišljamo na nivou normativa, izvdkli bismo, kao jedinstvenu tezu koja pokriva čitav opus, jednu konstantu kao nesumnjiv vektor svih budućih dedukcija: kolebanja, onaj neuredni hod klatna, koji susrećemo u Đorđevićevom opusu, jesu rezultat njegove paralelne akcije, negacije čistog i afirmacije praktičnog uma. Ova normativnost, napominjemo to kako izložena teza ne bi postala izvor budućih zabluda, neoprostivog nerazumevanja, nije u Đorđevićevom opusu prisutna u esencijalnom obliku kao izraz jednog sistematizovanog i definitivno usvojenog načina mišljenja; normativnost, o kojoj se govori, jeste ono što proističe, kao racionalistička identifikacija, iz slobodno i često kontradiktorno oformljenog celokupnog dela. Tose, u opusu koji imamo pred sobom, ogleda kako u ličnostima tako i u situacijama: oni su čas datd, a čas odbijaju da to budu, tražeći da im trajnu unutrašnju suprotnost priznamo kao egzistencij alno svojstvo. Đorđevdć ne podnosi predestinaciju, koju smatra nekom vrstom pozitivistioke indukcije, nekom vrstom već postavljenog okvira, makar i spekuiativnog i stoga jedva relevantnog, u koji život samo treba da se uklopi; on, dakle, mrzi zakonitost, u životu kao i u umetnosti, ne nalazeći istovremeno snage da je prevaziđe; njegove ličnosti, kao i njegove situacije, sledstveno tome, slede program koji im je nametnula

978

2IKA BOGDANOVIC