Gledišta

nom ogradom, međutim: da straktura, na koju usmeravamo svoju pažnju, nije do kraja podvrgnuta unutrašnjoj disoiplim, što će reći da nije u apsokitnoj službi jedne određene, strcgo formulisane, precizirane, ideologije dela. Filmovi Puriše Đorđevića su, ako se može reći, plod globalne stvaralačke akoije; sa datom fakturom i repemim taokama, koji određuju umutrašnju koheziju dela, ali i sa naglašenom slobodom interpretaoije, improvizovanja, strukturisanja, na koju imaginacija autorova polaže bitno pravo. Otud, premda improvizuje u okvirima utvrđenog sistema, čije se postojanje može cgledati u datoj poetskoj temperaturi, u datoj revolucionamoj patetici, u datoj psihološkoj tenziji, u datom ideološkom sukobu, u datoj najzad, vizuelnočulnoj fakturi, Puriša Đorđević svojim filmovima daje karakter silovitosti, neobuzdanosti, zanesenosti, koji višestruko doprinosi stvaranju jedne totalne ekspresije koja se, često, racionalno jedva može definisati. Stoga filmovi Puriše Đctrđeviča, u najboljoj tradiciji jedne umetnosti koja je svoj ideološki, socijalni ili političko-pragmatički pledoaje vršila putem realdzovanja čulne ekspresije filmske slike, stoje na onoj sublimnoj graničnoj lindji koja potpuno prihvatanje deli od potpunog odbacivanja. Ta im činjenica ništa ne oduzima, ali im, bez sumnje, veoma mnogo dodaje.

9. lako se o ,/trilogiji”, kada su u ipitanju „Devojka", „San” i „Jutro”, jedva može govoriti, činjenica je da su izvesne pretpostavke, kako nadahnuća tako i umetničke realizacije, međusobno veoma srodne i da se, čak, u ponekim trenucima, međusobno prožimaju. Ono što predstavlja suštinsku vrednost sagledanja stvamosti revolucije iz različitih pozicija pozicija čije diferenciranje nije samo fizioko, već i spiritualno, etičko, pa i psihološko jeste prisutnost jedne konstante humanosti koja, postepeno, postaje sve izrazitija. Pogledamo li tok ,procesa humanizaoije” od ~Devojke” do „Jutra”, bićemo u prilici da konstatujemo postojanje, umetnički veoma suptilno izvedene, jedne evolucije u čijem početku ideja stoji ispred čoveka, da bi na kraju čovek stao ispred ideje. To, što nazivam „procesom humanizacije” u filmovima Puriše Đorđevića, možemo smatrati velikim trijumfom revolucije, a istovremeno i umetnosti, koja je tu bitnu činjenicu fiksirala. Ja sam sasvim siguran da između „Devojke” i „Jutra”, u ovom smislu, postoji bitna razlika u nivou, koju dogmatsko stanovište nikada nije u stanju da prevaziđe; „San”, pri tom, služi kao međufaza, u kojoj se ravnoteža prvobitne premise (ideja ispred čoveka) remeti, da bi se ponovo uspostavila na jednom novom, posteriomom nivou, u kome se jasno prepoznaje trijumf Ijudskog. Čitava se evolucija, dakle, može defindsati kao put od ncirmativnog ka humanom. U središtu se sada nalazi čovek, čiji trijumf daje trijumfu ideje Ijudske proporcije: ideja se pnisno poistovetila s njim, ili čovek s idejom. To humanizovanje revoluoije, na etičkom kao i na ideološkom nivou, ono je što određuje i njenu

982

2IRA BOGDANOVIC