Gledišta

neće biti poput ovih, on neće biti ni poput novosadske ,Scene’ Mi ituzlanskog ,Pozorišta’, koji se baziraju na htijenju da na što višem i stručnijem estetskom nivou pruže raznorodan presjek i uvid u suvremenu kritičku i teoretsku kazališnu misao. ,Prolog’ želi fundirati na konikretntm primjenima primjeniti i analizirati d potom dosljedno, pa ako bude trebalo i oštro i polemički, zastupati i braniti svoje vlastito i samovlasno! stanovište u okvirima sadašnjeg trenutka zagrebačkog i hrvatskog kazališta. ,Prolog' će biti zagrebački časopis, i smatramo da će upravo tom svojom prostomom i vremenskom omeđenošću moći izvršiti zadatke koji se pred njega postavljaju. Takvo se određenje nikako ne smije shvatiti u nekom uskom, lokalistiokom smislu; ono značd samo da će ,Prolog' prvenstveno kritički reagirati na ono što je problematski prisutno u zagrebačkom kazališnom životu, što opet znači da će brižljivo pratiti i zbivanja u drugim kazališnim centrima u našoj zemIji i inozemstvu koja su problematikom koju nose zaniimIjiva i za naš kazališni život. Pri tome nas, dakako, zanima kritički odnos prema taj problematici, a ne recenzentsko bilježenje njenih vanjskih obilježja i manifestacija.” DARKO GAŠPAROVIC u svom članku o savremenoj hrvatskoj drami sa posebnom se pažnjom zaustavlja na najnovija kretanja u hrvatskoj dramaturgiji. U osvrtu na Krležu on, između ostalog, kaže: „Možda će se nekom činiti apsurdnim zahtjev da naš dramatičar, ako želi stvarati iskrenu i pravu umjetničku riječ, mora danas biti ponovno protiv društva ikao što je bio Krleža, i kao što su bih beziznimno svi koji su u ovoj književnosti i dramaburgiji nešto vrednijeg i trajnljeg stvorili. Može se postavki tvrdnja kako su u socijalizmu sasvim drugačiji društveni, materijalni i ktdtumi uvjeti, da se radi o bitno različitom ■društvu d da, prema tome, ne postoji potreba suprotstavlja-

nja umjetnik-društvo budući da su njihovi interesi izjednačeni. No činjenica je da socijalizam, i to razumljivo demokratski, humanistički socijalizam jer o njemu je rijei i jer bi on trebao biti ideal ovoga društva nije bogom dan, već se za njega treba svakodnevno boriti i izgrađivati ga. U praksi su mnoge stvari drugačije, pa i suprotne nego u teoriji, a ta je praksa, uz lijepa i progresivna teoretska opravdanja, stajala već dosta glava, kao što se pcnovno u najnovije vrijeme otkriva poslije događaja u Poljskoj i Cehoslovačkoj. Dramski pisac kao umjetnifc, što znači kao homo humanus, mora, ustati protiv zakona nasilja, protiv fizičke i psihičke potuIjenosti čovjeka, mora biti svojim djelom protiv društva koje je u praksi materijalni standard postavilo kao jedini cilj, a revolucioname ideale i duhovne vrijednosti bacilo cinički u ropotamicu. Buđenje takve drame koja otvoreno baca rukavicu društvu u lice vidim u pojavi Roksandićeve drame ,Ptice bez jata’. Roksandić je jasno i hrabro suočio dva životna stava i politička uvjerenja: Momin, koji se zasniva na oportunizmu, prihvaćanju modusa i mišljenja društva protiv kojega se u početku borio samo pod dmgom maskom, cinizmu i amoralnosti u postizanju svojihciIjeva i održavanju društvenog položaja, i Rapin, koji je, najkraće rečeno, stav istinskog revolucionara. Opredjeljenje je nedvosmisleno, a ikraj drame ukazuje iza jedne prividno blage i lijepe kućne idile na kritiku dmštva koja nosi i te kako gorak okus. I tu, u stam, Roksandić se našao na buntovnoj i nepomirljivoj krležijanskoj tradiciji, ali mu nedostaje ona vehementna, neobuzdana, a ipak dramskd sjajno organizirana Krležina riječ. Njegova dramska rečenica prečesto zazvuči blijedo, neizražajno i prazno. Ali velika je zasluga te drame to da je smjelim Mtičkim angažmanom naznačila puteve kojima valja poči, a svbjim nedostaoima upozorila na stvari kojima treba obratiti posebnu pažnju. A Krleža tu svakako ostaje kamenom te-

1056