Gledišta

Nema potrebe da ovde detaljno ulazimo u rekonstrukciju Marksove pojmovne mreže kad je to već dobrim delom urađeno. Navešćemo tri istaknuta jugoslovenska marksista koji adekvatno tumače Marksovu odredbu alijenacije. Ima i drugih, ali nam cilj nije informativan, a još manje bibliografski. Gajo Petrović: „Moja je teza, dakle, da za Marksa samootuđenje znači otuđenje čovjeka od sama sebe, da _ se čovjek otuđuje od svoje suštine i da se ta suština ne može shvatiti ni kao dio (opći, prošli ili budući) njegove faktičnosti ni kao neka od ove nezavisna izvanvremenska ideja, nego kao čovjekova historij« ski dana Ijudska mogućnost.’' 1 ) I dalje: . u suš^ tini je otuđenje čovjeka od sama sebe, otuđenje čovjeka od svoje čovječnosti. Prema tome, samootuđeni čovjek je čovjek koji u stvari nije čovjek; dezalijenirani čovjek bio bi čovjek koji zaista jest čovjek". 2 ) Vojin Milić: „Otuđenje se po Marksu sastoji u tome što čovek gubi ili uopšte ne uspeva da ostvari, neku od svojih bitnih Ijudskih osobina, ili uopšte sve one osobine u kojima se sastoji njegova osobenost kao prirodno-istorijskog bića. Skup tih specifično Ijudskih čovekovih osobina Marks naziva njegovim generičkim bićem.” 3 ) Mihailo Marković; „Biti otuđen znači uopšte: ne biti ono što bi čovek mogao i trebao da bude slobodno, kreativno, potpuno razvijeno, socijalizovano biće." 4 ) Otuđenje je za Marksa suprotnost između suštine i egzistencije čoveka. U alternaciji sa „suštinom” Marks često upotrebljava termine „generičko biće" i „Ijudska priroda”. Proučavanje je pokazalo da „suština” kod Marksa na svojevrstan način kombinuje saznajni i vrednosni sadržaj. Marks izrasta iz hegelovske tradicije: čovek je otuđen kad je drugačiji nego što jeste po svom pojmu. Postoji, razume se, i jedan drugi, mnogo uobičajeniji, čisto saznajni smisao suštine: to je skup invarijantnih, opštih i nužnih svojstava jedne klase entiteta. Mnogi su Marksa pogrešno razumeli i promašeno kritikovali zato što su u njegove tekstove o alijenciji u-čitali taj smisao suštine. Treba podsetiti i na to da Marks, govoreći o suštini čoveka, ima na umu jednu dinamičku, a ne statičku strukturu. Nju čine neke potencije koje čovek nije realizovao (uopšte ili u dovoljnoj meri). Za razliku od njima suprotnih, te potencije čovek treba da ostvari. lako Marks u tom pogledu nije bio sistematičan, bez bojazni možemo navesti neke od njih: sloboda, stvaralaštvo, univerzalnost, društvenost, celovitost itd. Suprotne potencije Marks ne übraja

') „Marksova teorija alijenacije", ~Filosofija", 3—4/1959, str. 38. 2 ) Ibid., str. 36. 3 ) ~Ideja otuđenja i savremena sociologija", u zbomiku „Humanizam i socijalizam", Zagreb, 1963, t. 11, str. 91. 4 ) ~Marksistički humanizam i etika", ~Gledišta", 1/1965, str. 77.

936

DR SVETOZAR STOJANOVIĆ