Gledišta

Ono što se zbog apsolutne utopije zbiva sa Marksovom dijalektikom, događa se i sa njegovim progresizmom. Neumereni optimizam, koji veruje u mogućnost konačnog prevladavanja suprotnosti između Ijudske esencije i egzistencije, takođe oneraogućuje samog sebe, jer ne ostavlja mesta za dalju huraanizaciju i napredak. Savršena ideja je stvarno manjkava jer je kako je govorio Hegel - i suviše dobra za Ijude. Posle istorijskih iskustava i rezultata nauka o čoveku za poslednjih stotinu godina, marksist ne može više da gaji neograničenu vem u humane potencije čoveka. Covek ima mnogo više dispozicija za iracionalnost, za porobljavanje i pokoravanje, za agresivnost i destrukciju nego što je Marks verovao. U našem veku došlo je do najveće eksplozije Ijudskog zla. Iz toga, naravno, ne mora da sledi da je Ijudska priroda sada gora nego ranije. Možda je savremeni čovek čak i bolji, samo što raspolaže neuporedivo strašnijim sredstvima za nanošenje zla. Filozofija koja hoće da bude na nivou najnovije istorije mora rezervisati mesta za nehumanost. A ako baš hoćerao da govorimo optimističkijim jezikom, onda treba reći da filozofija može izgledno da anticipira samo relativnu, a nikako apsolutnu humanizaciju. Protivrečnosti koje otkrivamo kod velikih mislilaca, za razliku od malih, interesantne su, poučne i uticajne. Relativno je lako zapaziti napetosti u jednoj misaonoj zgradi, a mnogo važnije utvrditi zašto je do njih došlo. Marksovo raspinjanje između dijalektike i sklonosti ka apsolutizaciji komunizma može se, po mom mišljenju, objasniti sledećim faktorima: 1) teorijskim, 2) socijalno-političkim i 3) individualno-psihološkim. Hegelova apsolutistička dijalektika ostavila je veći trag na Marksu nego što bi se pretpostavilo, pošto je i on kritikovao Hegela zbog inkompatibilnosti dijalektičke metode i sistema. Kao u Hegelovom apso j lutu, tako se i u Marksovom komunizmu smiruju sve osnovne suprotnosti. Prosvetiteljska tradicija sa svojim preteranim racionalizmom, evolucionizmom i optimizmom takođe je izvršila značajan uticaj na Marksa. Otuda njegova bezgranična vera u čoveka i njegov socijalni, naučni i tehnički progres. Drugi i treći faktor čvrsto su međusobno povezani. Kao radikalni kritičar ne samo jednog društva već čitave dosadašnje istorije kao predistorije, Marks je ps;hološki morao biti predisponiran da apsolutizuje vlastito stanovište. Njemu je bila neophodna jedna terra firma , neka vrsta potpuno čvrste Arhimedove tačke. Teško da mislilac može pozivati Ijude da izvrše najrevolucionamiji prevrat u istoriji i istovremeno nagoveštavati da će njihova dostignuća biti samo relativna. Čini se da čovek ima potrebu

943

OTUĐENJE, DIJALEKTIKA I UTOPIJA