Gledišta

Industrijski ciMusi utiču da kretanja d u drugim privrednim oblastima (sem u poljoprivredi) proprimaju cikličan karakter. Visoke fluktuacdje u građevinskoj proizvodnji (godišnje stope rasta fluktuiraju od 40 do 49) ukazuju na značaj koji građevdnarstvo ima za stabilmost privrede. Interesantan je momenat da se obrtne taoke ciMusa građevinarstva podudaraju sa obrtnim tačkama industrijskih ciklusa, odnosno daoveposlednje prethode obrtnim tačkama ciklusa mašinogradnje. Ako se kretanje proizvodnje u mašinogradnji i građevinarstvu uzme kao indikator kretanja investicija, onda iz navedenog redosleda obrtnih tačaka ciklusa Horvat izvodi logičan i za ekonomsku politiku značajan zaMjučak „<da investicije ne izazivaju prelamanja u kratkoročnim tokovima proizvodnje, već obmuto: akceleraoija ili retardacija u proizvodnji dovodi do prelamanja investicioae aktivnosti” (str. 10). Ciblično kretanje industrijske proizvodnje čini da d fluktuacije zaliha poprimaju ciMičan karakter. Navodi se da u fazi übrzavanja rasta industrijske proizvodnje investicije u zalihe apsorbuju 25% prirasta te proizvodnje, a u fazi usporavanja celokuipan prirast. U pogledu cena ukazuje se da lični dohoci svojim kretcinjem izazivaju četiri petine svih promena cena proizvođača i cena na malo. Interesantna su dalja saopštenja u prvom poglavlju: a) da privreda na vrhimcu ekspanzije übrzava uvoz uz zaostajanje izvoza, što dovodi do usporavanja rasta, odnosno da izlasku privrede iz stagnacije prethodi übrzanje izvoza; b) da se pet industrijskih ciklusa, koliko smo ih imali u periodu 1949 —1965. godine, od kojih je peti još u toku, wemenski podudaraju sa značajnim promenama u privrednom sistemu;

c) da se vremenski podudaraju industnijski cikkisi u razvijenim i nedovoljno razvijenim podruojima Jugoslavije; i d) da je Jugoslavija u periodu 1953—1965. godine imaia najmanje stabilnu privredu među jedanaest kapitalističkih i socijalističkih zemalja sa visokim stopama privrednog rasta. U drugom poglavlju, pod naslovom „Smanjivanje predvidivosti privrednih kretanja i problem sistema društvenog planiranja”, ukazuje se na činjenicu velikog raskoraka između planiranih i ostvarenih privrednih kretanja. Na primer, koeficijent odstupanja ostvarenog rasta nacionalnog dohotka od planiranog rasta iznosi u periodu 1957—1960. godine 0,57 a u narednom četvorogodišnjem periodu 0,59. U industrijskcj proizvodnji ovi koeficijenti odstupanja u pomenutim četvorogodišnjim periodima iznose 0,17 i 0,42, kod uvoza 0,52 i 0,62 itd. Objašnjenje ove pojave traži se u raskoraku između razvijenosti privrede i zaostajanja institucionalne nadgradnje koja je reguliše i usmerava. Dalji deo teksta ovog poglavIja posvećen je kritičkim ocenama planiranja u Jugoslaviji, ali i nekim predlozima za prevazilaženje postojećeg stanja. Prema Branku Horvatu, u našem samoupravnom socijalističkom društvu plan ima četiri funkoije. On je a) instrument predviđanja, b) instrument koordinacije privrednih odluka, c) instrument usmeravanja privrednog razvoja i d) obaveza za telo koje ga je donelo i direktiva za organe tog tela. Pos’eđnja funkcija plana je posebno značajna. Savezna skupština, kao predstavničko telo koje je donelo plan, preuzima time na sebe obavezu da vodi takvu ekonomsku politiku koja će biti uodređena ostvarivanju donetog plana. Za sprovođenje te nolitike njoj je odgovomo Savezno izvršno veće. Otuda je za Saveznu skupštinu plan obaveza. Za Savezno izvršno veće on je, zajedno sa politikom koju utvrdi Skupština, direktiva.

1404