Gledišta

jer njih sve više donosi isključivo vrhovna savezna izvršna vlast. II Džon Kenedi mogao je da dospe na položaj predsednika SAD mimo nekih uobičajenih pravila političke igre: on je dospeo bez aktivne podrške partijske mašinerije Demokratske stranke, ali zato uz pomoć novca iz ogromnog porodičnog bogatstva. I Mils pominje izuzetno korišćenje novca radi osvajanja vlasti od strane Kenedija već na početku njegove političke karijere. 2 Pored toga Kenediju je umnogome pomogla njegova privlaonost, osvajanje masa ne toliiko političkim obećanjima koliko ličnim šarmom. Makluan ističe naročito efikasnost Kenedijevih nastupa na televiziji. 3 Međutim, jednom, kad je došao na viast, on je nastojao da igra političara nezavisnog od interesa pojedinih političkih i ekonomskih grupa, tj. nezavisnog od onih koji drže moć u svojim rukama: privredne i vojne elite. Došao je u otvoreni sukob sa najkrupnijim kapitalom oko maksimiranja cena čelika. Takođe se pominje da se sukobio sa ekstraktivnom i prerađivačkom industrijom nafte oko poreskih olakšica, što, međutim, nije dospelo u širu javnost. 4 Mada je intenzivirao rat u Vijetnamu, on je stvarao perspektivu dugoročnog svetskog mira. Pada u oči sličnost Kenedijeve političke orijentacije i njegovog političkog stila sa Franklinom D. Ruzveltom: bogatstvo i šarm kao sredstva pomoću kojih su dospeli na položaj predsednika SAD (poznata je Ruzveltova spretnost u ostvarivanju efekata preko radija), nastojanje da se uzdignu na'd interese kapitala, etatističke mere u privredi. Obojica su forsirali rat, ah su stvarali dalekosežne perspektive za mfr. To bi bile samo bitne sličnosti. Među sporednijim može se istaći, npr., da su se obojica okružila savetnicima koji su bili visoki intelektualci. Verovatno je da se Kenedi svesno ili nesvesno identifikovao sa Ruzveltom . Ono što se bitno razlikovalo bila je društveno-istorijska situacija. Ruzvelt je došao na vlast u okolnostima teške privredne i društvene krize kapitalizma, kad je kapital morao da dopusti primenu etatističkih mera, jer su one bile neophodne za konsolidaciju kapitalističke društveno-ekonomske struktme. Za vreme Kenedija takva situacija nije postojala; krupni kapital i vojna elita bili su mnogo snažniji, a društveno-ekonomski sistem bio je relativno stabilan. Vodeće snage unutar elite moći, vojne i korporacione, nisu bile primorane da dopuste da se nezavisni političari uzdignu iznad njih, da primenjuju mere etatističke intervencije koje bi štetile njihovim interesima. Pošto je Kenedi kao predsednik SAD imao vrlo široka ovlašćenja, on je predstavljao očiglednu smetnju funkcionisanju ustanovljenog poretka stvari.

2 ) Ibidem, pp. 250 —251. 3 ) Marshall McLuhan; Understanding Media, p. 330, Mc Graw-Hill, New York, 1965. *) V., npr., Hobart Rovven: The Free Enterprisers; Kennedy, Johnson and the Business Establishment, Putnam, New York, 1964., p. 15

1722

SERGEJ FLERE