Gledišta

VUCINA VASOVIC

razmatranju kompleksne problematike federacije, što je imalo pozitivnog dejstva na svestranije osvetljavanje njenc suštine. S dmge strane, može se reći da je takav pristup otežao šire konfrontacije mišljenja ili iih znatno ograničio u okvire pojedinih pristupa, a katkada ograničio zahvat po duhini problema. U okviru prve tematske celine vredno je istaći napore koji nastoje da u svetLu istorijske retrospektive konkretnih federacija i značenja te reoi otkriju neki manje ili više standard sadržine federaoije i značenja reči federalizam. U bogatoj literaturi koja tretira -probleme federalizma postoje neslaganja u pogledu sadržine samog pojma federalizma čak i onda kad se on luzima u smislu oblika složene države. Zato je, oimi se, s pravom istakao G. Vedel da „termin federalizam pokriva sve, kao što u drugim epohama to čini termin liberalizam ili socijalizam”. Ako bi se iz tekstova učesnika savetovanja htelo izvući najčešće isticano određenje federalizma, onda izgleda opravdano navesti određenje federalizma kao „udruživanja i saradnje radi postizanja zajedničkih ciljeva, inače samostalnih iii autonomnih subjekata i dndividualiteta” (J. Đorđević). Drugim rečima, svuda gde je reč o ujedinjenju bez unificiranja, gde različite ali solidame Ijudske zajednice žele istovremeno da ojačaju svoju moć i svoje slobode, federalizam sa nameće. Slično ovima je i mišljenje da je federalizam „istorijski vrlo značajan i specifičan oblik demokratskog ujedinjavanja bez prinudnog ukidanja samostalnosti sastavnih delova” (N. Pašić). Kao što se vidi, ovaj koncept federacije prevazilazi shvatanje tradicionalne ustavne teorije, a narooito državnopravne nauke, koja je suštinu i probleme federacije svodila na raspodelu nadležnosti između savezne i „pridružene vlasti”, odnosno savezne i „pridružene države”. Kakvi se, onda, zafcljučci nameću posmatračima savremenih dmštvenoHpolitičkih tendencija u svetu ako se polazi od ovakvog određivanja federalizma. Još na prvi pogled, kako ističu mnogi autori, moguće je zapaziti jednu delimično paradoksalnu pojavu u savremenom svetu. S jedne strane, stalno raste broj federativnih država (danas ih u svetu dma oko 20, a broj stanovnika u njima iznosi oko 40% celokupnog stanovništva sveta), a, s druge strane, jačaju ingerencije države (saveza) kao teritorijalno organizovane javne vlasti u procesu proširene reprodukcije i u raspolaganju viškom rada. To, sa svoje strane, povećava i jača centralne državne funkcije i umnožava činovnioki aparat države. Komparativni osvrt na etatističke lendencije u nizu političkih sistema veoma dobro ističe ona efikasna sredstva preko kojih se manifestuje koncentracija vlasti u rukama federacije. S dmge strane, pored ovakvih etatističkih tendencija, u savremenom svetu deluju i veoma jake tendencije unutrašnje diverzifikacije i razlaganja državnih celina, koje se ogledaju u potpunijem ispoljavanju i svestranijoj zaštdti nacdonainih, jezičkih i opštedruštvenih specifičnosti koje karakterišu društveno-ekonomski i kulturrd individualitet pojedinih

1726