Gledišta

Ijalo. Zašto? Na simpozijumima, pored onog što je potrebno, obično ima i dosta suvišnog. Obično učesmci govore o onome što oni znaju a dmgi ne znaju, a događa se da nekd od njih govore ono što svi znaju, ili da s neobičnom važnošou d dostojanstvenošću saopštavaju sitne misli o krupnim stvarima. UJcratko, događa se da simpozijumi dobiju obličje svojevrsnog vašara taštine, i to možda najčešće u filozof ji, gde mnogim Ijudima izgleda kao da ničeg na svetu laikšeg nema od filozofskog mišljenja i govorenja. Čini se, dakle, kao da ne može svako biti general i matematičar, ali da je mislilac svaki građanin koji nešto misli, koji zna baratati kategorijama dz filozofskih priraonika, ili bar kome je kao dan jasno za koga je: za Ničea ili za Marksa. Eto toga ndje bilo na simpozijumu „Niče d marksizam". Svakako da, kad je reč o skupu Ijudi koje njihov poziv obavezuje da ne budu samo učeni, to nije neka osobito značajna vrlina. Ali kad jedan takav skup protekne tako da se na njemu pokaže zadovoljavajuća simetrija između količine reči i kohoine misli, onda je zadovoljstvo biti prisutan, sudelovati makar i kao posmatrač, onda je takav sfcup uspeo, a to znači ispunio je svoju svrhu. Zasluga za to pripada simpozijastima, koji su nastupali ovim redom: Danko Grlić, čije saopštenje nosi naslov „Vječno vraćanje istog kao vraćanje umjetničkog u umjetnosti”; Milan Damnjanović govorio je o „Ničeovom pozitivnom nihilizmu”; Kasim Prohić o „Povjesno-duhovnim pretpostavkama odnosa Marksove i Ničeove filozofije”; Abdulah Šarčević je svoje izlaganje stavio pod naslov „Marksov model fcomunizma Ijudske prirode i Ničeov projekt igre, Ijudskog roda kao umjetničkog djela”; „Smisao Ničeovog imoralizma” bio je predmet izlaganja M.ladina Životića; Nikola Milošević je svoje saopštenje posvetio pitanju „Šta Lukač duguje Ničeu?” Osim toga, u raspravljanju o temi simpozijuma učestvovaii su i Žarko Vidović, Vojin Mil ć, Ljubomir Tadić, Vuko Pavićević, Dušan Matić i Dušan Stošić. Rasprava je vođena u, kako je to tamo već rečeno, , y povišenoj temperaturi”, što je, sa svoje strane, doprinelo zanimljivostd i živosti razgovora, i to u smislu održavanja i negovanja najboljih akademskih tradicija. Povod tome je svakako zanimljiva i kontroverzna pojava Ničea, mislioca i pesnika, čoveka koji je naslućivao smisao dolazećih vremena, pisca čije delo su različito upotrebljavali i zloupotrebljavali kao, uostalom, i Marksovo. Niče, pesnik, mislilac, oštri kritičar evropske hrišćanske tradicije, kritičar Sokrata filozofa, tvorac i obožavalac novog dion zijskog kulta, filozof koji sam odbija da to bude, doktrinar koji osuđuje doktrinu kao takvu, prometejski lik koji ne kraie vatru bogovima nego se sam igra vatrom. Eto, takav Niče inspiriše i svoje protivnike i svoje sledbenike, mada je u samu svoju misaonu i smisaonu poziciju ugradio načelo, želju da nema ni doktrmamih protivnika ni doktrinamih sledbenika. To je paradoks Zaratustre, koji govori kao apostol, ali koji savetuje svoje učenike da budu oni-sami a ne njegovi sledbenici.

1733

SIMPOZIJUM NICE I MARKSIZAM