Godišnjak Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926 god.

GODIŠNJAK KRALJEVINE S.H.S. 411

Zato hoću mira, da opelo služim

Bez reči, bez suza i uzdaha mekih,

Da miris tamjana i dah praha združim Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte Klizite tihim hodom,

Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte Nad ovom svetom vodom!

POZORIŠNA UMETNOST.

Jugoslovenska dramska umetnost postala je na Jadranu ioš u XV. v., pre no što je uticaj italijanske Renesanse mogao da se oseti ı: razvijenim gradovima dalmatinske obale. Ali ovaj period je potpuno zaokružen za sebe, i nije imao uticaja na današnjicu. '

Tri narodna i kulturna središta: Beograd, Zagreb i Ljubliana, bila su istovremeno i mesta u kojima se sa najviše sistema i uspeha razvijala i jugoslovenska pozorišna umetnost. Srpska pozorišna umetnost stvarana je роglavito sopstvenim snagama, a smetnje bržeg i uspešnijeg razvoja bio je poglavito nedostatak većih centara; dok su se hrvatska i naročito slovenačka imale još da bore i sa uticajem nemačkog jezika.

I u srpskim pozorištima u Austriji davane su u početku često i predstave na nemačkom jeziku, ali tosu bila više gostovanja putujućih trupa, dok je u hrvatskim i slovenačkim pozorištima nemački jezik bio glavni.

Tek sa jačanjem nacionalne svesti pojavljuje se u Zagrebu i Ljubljani potreba da govorni jezik u pozorištu bude narodni jezik. U početku je samo po koja pesma recitovana ili pevana na narodnom jeziku, a tek u prvoj polovini XIX veka uvode se u Zagrebačkom pozorištu predstave na narodnom jeziku, a u Ljubljani se do takvog stanja dolazi tek u poslednjim decenijama prošloga veka. Naravno, ovo se postiglo tek posle mnogih i napornih borbi, pošto su vlasti Austrougarske shvatile svu moć pozorišnog uticaja na budjenje nacionalnog duha u Hrvata i Slovenaca.

Jugoslovenska pozorišna umetnost novog doba proizašla je iz djačkih diletenskih predstava, koje se u Hrvatskoj javljaju već u XVII veku, a medju Srbima u Vojvodini početkom XVIII veka. Iz njih su se izrodile putujuće pozorišne družine, a tek docnije se stvaraju stalne pozorišne družine, sa više manje stalnim sedištem. Komadi koji se u ovo doba igraju su mahom nemački ali prvi igran komad je bio na srpskom (Uroš V, od Kozačinskog) 1736. g. U srpskim pozorištima se najviše igraju preveđeni komadi Kocebu-a, dok se u nemačkom zagrebačkom pozorištu pored njega daju još i Lesing, Šiler Grigparcer, kao i Šekspir.

Otac Srpskog pozorišta je Joakim Vujić (1772 — 1847) glumac i dramatičar, koji je 1835. bio i direktor kneževog teatra u Kragujevcu. Srpski pozorišni centri ovog vremena su Novi Sad, koji je istovremeno bio i književni i kulturni centar, i Pančevo. Znatan polet javlja se sa pojavom Jo«vana Sterije Popovića (1806 — 1856), najvećeg srpskog dramatičara, čiji se omadi igraju sa velikim uspehom. Početkom XIX veka pančevački glumci daiu svoje predstave u Beogradu. To je imalo svog blagotvornog uticaja,