Književne novine

IT PAŠIZMU — SLOBODA NAR ODU! tI | o POŠTARTNA PLAĆENA U GOTOVU

KNJI

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO UTORKOM

Adresa uredništva i administracije: BEOGRAD, UTORAK, 31 AVGUST 1948

Pirancuska 7 — Telefon: 28–098

_________ _______ _ __

PRAVDANO ČUTANJE

GODINA I BROJ 29

NEO POSLIJE GRAMOSA

UZ NEPOJML

'iU Beograđu je tri nedelje zasedala Dunavska konferencija, na kojoj je pobedilo načelo slobodne plovidbe uz obezbeđenu suverenost pribrežnih država. To je velik uspeh demokratskog tabora na čelu sa Sovjetskim Savegom, ozbiljan neuspeh zapadnih kapitalističkih sila koje su htele da Dumav ostane ili ponovo postane drum za imperijalističke razbojnike sa pasošem »stečenih prava«. Dunav nije i neće više nikad biti drum za uljeze i napadače. Bez obzira na to što su delegacije triju zapadnih sila odbile da potpišu konvenciju, imperijalistička igra je osujećena, — na Dunavu je pobedilo jedno pravedno načelo.

O tome je svetska štampa dosta pisala, kako komunistička, ističući ulogu Sovjetskog Saveza, tako i reakcionama, „imperijalistička, napađajući Sovjetski Savez i zemlje narodne demokratije, napađajući načelo šsuverenosti zemalja koje su se otrgle 8 lanca imperijalizma.

Uspeh Dunavske konferencije dokaz je snage jedinstva zainteresovanih zemalja, koje se nalaze u antiimperijalističkom taboru na čelu sa Sovjetskim Savezom.,

Međutim, o nečem je ćutala, čudno i neopravdamo ćutala komunistička, amtiimperijalistička štampa i radiopropaganda većine zemalja, ona ista propaganda koja inače u poslednja dva meseca vrlo mnogo govori o Jugoslaviji. Ćutala je o činjenici da je Jugoslavija imala udela u tom uspehu. Prećutala je odlučni i argumentisani stav jugoslovenske delegacije, koja je istupala s vrlo mnogo moralmog prava. Prećutala je činjenicu da je ne samo jugoslovenska delegacija u svemu podržavala delegacije SSSR-a i Ukrajinske SSR, jedinstvena S delegacijama zemalja narodne demokratije, već da je takođe sovjetska delegacija podržavala i prihvatala argumente i zahteve jugoslovenske delegacije. Kao i u svim konkretnim pitanjima, gde se radi o stavovima i delima, po-

ikazalo se nerazrušivo jedinstvo. demo ~

_ R\raftskog, antiimperijalističkog iron-

ta. A ako je komunistička štampa zemalja socijalizma i narodne demokratije prećutala značajni doprino8 Jugoslavije tom jedinstvu, i to u tako sudbonosnom pitanju, onda je to utoliko drastičnije što već dva meseca ta ista komunistička štampa i radio-propaganda objavljuje najneos8novanije laži o Jugoslaviji, iz usta i pera kako visokih rukovodilaca tih partija tako i niskih renegata i otpad– nika Komunističke partije Jugoslavije, među ostalim i čudovišnu optužbu da je rukovodstvo KPJ (što u isto vreme znači i rukovodstvo jugoslowemske države) »izdalo socijalistički fronte a da Jugoslavija »ide u naručje imperijalistima«.

Da li se ta štampa i propaganda, za koju je istina prirodna obaveza, plaši da uopšte pomene učešće Jugoslavije u rešavanju pitanja Dunava samo zato što čitava jugoslovenska praksa opovrgava koliko neistinite toliko neinteligenine optužbe štampe i radija tih prijateljskih zemalja? Nama se prebacilo da smo »probili svima uši hvalisanjem«. A naša narodna poslovica kaže da činjenice biju po glavi, bodu oči. Je li moguće da komunisti. neće da vide i čuju samo zato što su iskonstruisali jedan sistem lažnih silogizama, koji je neodrživ pred istinom i činjenicama? Nažalost, tako izgleda. Prema propagandi štampe i rađija niza komunističkih partija i zemalja „demokratskog tabora ispada nekako fako, da je Dunavska konferencija bila održana u nekom apstraktnom gradu u vazduhu ili u nekom utfopijskom lokalu van sveta, a da su članovi jugoslovenske delegacije, ukoliko su uopšte bili na konferemciji (jer se nije čulo da su »razbijali jeđinstvo«), bili samo u svojstvu »prisutnih građana«. Možda je i sama reč Beograd postala nezgodna OTganizatorima i izvršiocima jedne nepojamne i nedopustive hajke protiv Jugoslavije, jer je sama ta reč Beograd doskora u celom svetu važila kao simbol borbe protiv fašizma, kao isturena tvrđava „antimperijlističkog, socijalističkog fronta? (Tako je na Svetskom kongresu intelektualaca, koji se održava u Vroclavu, nabrajajući narode Evrope koji su se borili protiv fašizma, glavni referent zabora-

vio da uopšte pomene narođe Jugoslavije.) ı Govoriti konkretno o Dunavskoj

konferenciji ne pominjući Jugoslaviju — to je ne samo nelojalno i neshvatljivo među zemljama vezanim istim interesima nasuprot imperijalizmu, nego i politički kratkovido. Imperijalisti su pogrešno računali sa slabljenjem jedinstva antiimperijalističkog fronta. Zar je u interesu toga fronta prećutati da ua tom jedinstvenom frontu Jugoslavija nepokolebljivo brani zajedničke interese, mir i demokratiju? |

To ćutanje je MWarakteristično i u vezi sa sednicom Saveta bezbednosti OUN, na kojoj je, na osnovu memoranduma jugoslovenske vlade, rešavano pitanje nezakonitih postupaka angloumeričke vojne uprave na Slobodnoi Teritoriji Trsta, U Savetu bezbednosti imperijalisti 8u, uz pomoć Mvoje poslušne glasačke mašine, sank-~

cloniaali | i“ Op ednu, još jednu, ciničnu po'

og ugovora, Delegat U=

krajinske SSR Manuilski i delegat SSSR Malik u potpunosti su podržali žalbu i protest jugoslovenskog pretstavnika i podneli rezoluciju istog sadržaja, — jer je jugoslovenska vlada zastupala pravednu stvar, jer se radi o stvari koja se tiče ne samo Jugoslavije, jer se radi o tome da zapadme sile gaze međunarodne ugovore i sopstvene obaveze, a to gaženje dolazi posle niza Wličnih protivzakonitosti i povlači za sobom mogućnost novih agresivnih protivzakonitosti. Jugoslovenska vlada nije u svome memorandumu tražila priključenje Trsta Jugoslaviji. Ne, ona je zahtevala da se poštuje jedna važna međunarodna obaveza. Jugoslovenska vlada potpisala je ugovor o miru s Italijom, iako je smatrala i smatra odredbu o Trstu nepravednom, i radi saglasnosti s ostalim saveznicima iz rata sama je povukla iz Trsta one trupe koje su Trst oslobodile od nemačkih fašista. Jugoslovenska vlada ima pravo da zahteva dd angloameričkih sila da poštuju ugovor koji su same potpisale. Ona je imala ne samo pravo, nego i dužnost da ukaže na neđopu-– stivu samovolju amgloameričkih vlasti i zahteva poštovanje odredaba mirovnog ugovora koji je ona uz žrtve potpisala, Pravednost zahteva jugoslovenske vlađe potvrdili su i pretstavnici SSSR i Ukrajinske SSR: Izražavajući »snažan protest protiv ta” kvog postupanja s međunarodnim ugovorima«, Manuilski je. naglasio da »delegacija Ukrajinske SSR daje svoju punu podršku prediqgu jugoslovenske vlade da se sporazumi zaključeni između Ujedinjenog kraljevstva i SAD s jedne, i Italije, s druge strane, oglase za nevažeće«, A kada je angloamerička glasačka većina, uprkos pravnoj neodrživosti angloameričko-francuskih »dokaza« i optužaba protiv Jugoslavije, uprkos protestima radnog naroda Trsta, odbila obe predložene rezolucije, sovjetski pretfstavnik Malik izjavio je da su time »SAD, Velika Britanija i Prancuska stupile ma put otvorenog narušavanja mirovWog ugovora s Italijom i odluka Saveta ministara spoljnih poslova«.

A eto, i oni komunistički listovi koji su objavili sovjetsku izjavu, prećutali su jugoslovenski memosandum, kao da ga nije bilo. Da li se poslednja imperijalistička sankcija naruša– vanja međunarodnih ugovora ne tiče i Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Poljske, Albanije, pa i radničke klase Francuske i Italije? Da li zbog zaslepljene i već besomučne hajke protiv Komunističke partije Jugoslavije komunisti drugih zemalja treba da prećute ratnohuškačku agresiju zapadnih sila na koju je ukazala jugoslovenska vlada? Čudan je to dokaz za tvrdnju da je Komunistička partija Jugoslavije skrenula s puta socijalizma i internacionalizma i da Jugoslavija srlja u naručje imperijalista, i to zato što ona zaista i s poletom gradi socijalizam i na Svim sektorima vođi doslednu antiimperijalističku politiku! .

Kako je propaganda tih zemalja narodhe demokratije propratila slučaj

Trsta? Tako, što je povođom kongre-

sa Vidalijeve frakcije KP Trsta prenela besomučne optužbe protiv KPJ. kojima se služila i angloamerička glasačka mašina u Savetu bezbednosti, tako što je svesrdno ponavljala kle-

vete vidalijevaca o teroru jugosloven= ·

skih komumista i vlasti u Trstu, Zaista, iz boce Rezolucije Informbiroa izišli su opasni duhovi koji su pritisli dozivače duhova. Kad se čitav marksizam-lenjinizam svede na prepričavanje i psovačko pojačavanje te Rezolucije, sav internacionalizam na diskriminaciju KPJ i Jugoslavije, onda i dijalektika postaje kazuistika, onda neki mađarski rukovodioci daju čudna »obogaćenja« teoriji revolucije i pravednog rata, a neki bugarski rukovodioci isto tako čudna »ebogaćenja« nacionalnom pitanju, a svi kritičari i sudije dosad nepoznat primer komunističke principijelnosti, metoda i morala. Udarac zadat našoj Partiji i našim narodima više je potresao ostale partije, jer je naša Partija, uz koju je narod, nepokolebljiva zbog svoje istine, A ne bi bilo rđavo ako bi se u zemljama antiimperijalistižkog tabora malo više zamislili o međunarodnim ugovorima koje Amglo-

amerikanci krše, jer su sve te zemije. ·

vezane ugovorom o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. To se zaboravlja u odnosu na Jugoslaviju, prema njoj se i kao državi čine nedopustivi posštup-. ci, iako je ona bila inicijator nekih od tih ugovora o prijateljstvu.

Da se vratim još jednom na Dunav, koji će biti zaista slobođan, jer po njemu neće gazdovati imperijalisti otvarajući na obalama svoje jazbine, i jer je pobedila suverena volja demokratskih naroda pribrežnih zemalja. de

Dunav je velika reka, slavna i mnogo opevana, istoriska reka kojom su tekla mnoga istoriska zbivanja. Njime su se velike sile služile kao putem za ekonomsko potčinjavanje i političko ponobljavanje upravo onih zemalja koje su ovoga puta, jedinstvene uz Sovjetski Savez, obezbedile svoja suverena prava, /

Posle ove konfemenoije reakeionarna buržoaska štampa pisala |e da Du-

nav više nije plav, đa je »postao crven«.

Za naš Jugoslovene Dunav nije samo velika reka od ekonomskog i političkog značaja. S Dunavom nas Vezuju intimne, krvne veze. Preko njega su nemački fašisti pripremali agresiju na našu zemlju. Taj Dunav u prošlom malu nije bio plav, nego crven, crven od krvi naših ljudi, žena i dece, od krvi žrtava koje su nam naneli fašisti raznih zemalja, među kojima su se u šovinističkom besu isticali mađarski fašisti, organizatori masovnih pokolja. Nijedan narod nije ulio više svoje krvi u Dunav. Dunav je bio jedna od masovnih grebnica naših patriota, ali i poprište slavnih borbi. Zar se može zaboraviti i sme poreći da su se na Dunavu 1944 srele Crvena armija i Jugoslovenska armija? Zar se može iz istorije izbrisati činjenica da je Jugoslovenska armija, rastući za tri godine čudesne borbe sama protiv bezbroj neprijatelja, dočekala Crvenu armiju u koju je ve= rovala i ma hiljadu kilometara daljine, i s njom zajedno nastavila borbu za uništenje fašizma? Zar še može poreći da je na Dunavu Crvena armija srela prvu savezničku vojsku, istimski prijateljsku vojsku, jedinu narodnu vojsku u porobljenoj Mvropi, i to vojsku koja je, iako nastala kao iz ničega, bila vojnički ozbiljan i moralmo jak saborac? Zar je korisno za stvar antiimperijalističkog fronta poreći divnu istinu da su se na Dunavu srele dve revolucionarne marodne vojske, voljena učiteljica i dobra učenica, rođena i odrasla u najtežoj borbi? Ne, slova pisana pravednom krvlju ne brišu se sa stranica istorije, ona probijaju ispod svih masilmo naslaganih boja, ona plamte. A sa tog istog Dunava jugoslovenski komunisti upućivali su pozive mađarskim antifašistima u toku rata, i preko tog istog, od kmvi crvenog, Dunava pružila je nova Jugoslavija ruku susednim zemljama čiji su narodi bili u ratu protiv nje. No eto, u informacijama i propagandi o |Dunavskoj · khonferenciji, čudni branioci imtermacionalizma i socijalizma prećutkuju aktivno antiimperijalističko učešće Jugoslavije čak i u konkretnom rešavanju pitanja Dunava, one iste Jugoslavije za koju su do skora svi priznavali da je ogromno mnogo učinila ne samo u oslobođilačkom ratu nego i za USpOstavljanje uslova mira i prijateljstva na Balkanu i Istočnoj Bvropi. Je li greh Jugoeslavije što je to činila?

Nemam pretenzija da govorim o partijama, rukovodstvima i vladama. Govorim o štampi i propagandi tih partija, rukovodstava i vlada, govorim s pravom kao književnik i publicista narođa JTucoslavije, ponosan što radim u principijelmo i moralno tako čistoj propazandi u doba kad se mnogi organi propaganđe komunističkih partija spuštaju na nivo bulevarskorevolverske štampe, uzajamno menjajući informacije i argumente s buržoaskom štampom, | i

Ta komunistička i demokratska štampa nije rekla ni reč o tome da je u Zagrebu održano suđenje jednoj ubačemoj grupi špijuna Vatikana i angloameričkog imperijalizma, da je na tom suđenju kao nikađ dosad raskrinkana uloga Vatikana u ratnohuškačkoj politici Volstrita, da se poka-

zala ne može biti jasnije povezanost.

Vatikana s fašizmom u ratu i ratnim zločincima posle rata. (Tek posle protesta & jugoslovenske strane objavljeno je nekoliko reči.) Zar za zemlje antiimyperijalističkog tabora ovo pretstavlja beznačajnu stvar? Na jugoslovenskoj granici pohapšeni su do jednoga ti emisari imperijalističkog terorističkog cenfra, školovani pod hitlerizmom a doučeni pod zapadnim imperijalizmom. Ti isti emisari imperijalizma stižu i u sve zemlje antiimperijalističkog tabora, Samo što ne bivaju uhvaćeni odmah na granici kao kod nas. Raskrinkan je isti izvor špijunskog terorizma i provokacije. Zar je to stvar bez značaja za Francjsku, u kojoj radnička klasa i partija vodi tešku borbu protiv katoličkivolstritski miropomazanih prodavaca otadžbine, ili za radničku klašu i partiju Italije, gde se nalazi ta špijunsko-teroristička cemtrala koja 'pretstavlja i najvećeg neprijatelja italijanske radničke klase? Zar mađarski komunisti treba da prećute udeo svog najvećeg neprijatelja kardinala Mindsentia u foj zaveni samo zato što je njegov udeo dokazan na zagrebačkom procesu? Izdajnički emigranti svih zemalja antiimperijalističkog tabora ujedinjuju se na zapadu, Na zagrebačkom procesu otkrivene su Veze i kanali te organizacije .za Mađarsku, Rumuniju i druge zemlje. Izgleda da je to beznačajno, da jugoslovenske vlasti nisu učinile nikakvu uslugu zemljama antjimperijalističkog fromta razbivši jednu terorističku organizaciju usmerenu protiv svih tih zemalja, — jer propaganda komunističkih partija tih zemalja u isto vreme piše

o »teroru rukovodilaca Komunističke · partije u Jugoslaviji«, o »fašističkom ·

·proganjanju pravih komunista« i pre= pričava slične ljudožderske. priče za decu, koje buržoaska štampa već dav-

no servira protiv Sovjetskog Saveza ~

i zemalja narodne demokratije. Kađa sam pr.

| liko ino zemalja, reakcionarna

jeseni bio u neko-

JIVU VIKU

štampa je upravo vodila kampanju protiv Jugoslavije, trubeći đa oko trista hiljada pobunjenika u zemlji vodi borbu protiv Titovog režima, Čak

. su me i zaista islkreni prijatelji iz ino~

stranstva, ugledni politički i kulturni radnici, pitali u poverenju kako stoji stvar na bojištu. Na odgovor da je ta priča smešna, a da narodna vlast hvata poneke grupice običnih bandita bez ikakvog oslonca, prijatelji su nekako rezervisano klimali. »Jer, — kao da su mislili, — nešto ipak mora da se krije iza tih možda nađuvanih vesti«.

Sada je postalo svima jasno šta se krilo. Ta ustaško-četnička vojska od trista hiljada pobunjenika — sastojala se od ovih pedeset bandita što su se u etapama ubacivali u našu zemlju, a koje su organi naše državne bezbednosti redom i promptno hvafali na prwim koracima od granice. Skoro godinu dana »vojskovođe« te imaginarne vojske, i sami uvereni da ta vojska postoji, stizali su tačno u ruke narodne vlasti. U zemlji nikakve pobunjeničke vojske nije bilo ona je postojala na papiru i u mozgu špijunskih poslođavaca, a šame »vojskovođe« bile su iznenađene. Da, u Jugoslaviji, gde su narod, partija i vlast jedinstveni, suđeno je već špijunima raznih boja, pa i špijunima kova Osvalda, Juranića i kompanije, koji su pod vidom žrtava fašizma i pod maskom komunista bili „agenti prvo Gestapoa, a potom jedne druge poznate zapadne ustanove.

Sada je celom svetu jasno kakvu su špijunsko-terorističku organizaciju otkrili i onemogućili organi naše državnme bezbednosti hvatajući ubačene raine zločince kojima je &uđeno u Zagrebu. No sada o tome demokratska i komunistička štampa i propaganda ćuti, kao da se ne rađi i o interesima tih naroda i zemalja čija propaganda o tome ćufi. Ali ta štampa i radiopropaganda još koliko viče o teroru u Jugoslaviji, o pobunama »zdravih elemenata«, »vernih socijalizmu«, ta propaganda još koliko poziva narod Jugoslavije na pobunu protiv žakonitog rukovodstva, ta štampa i radio-služba još koliko mesta daje gnusnim izjavama pojedinačnih renegata i podlaca koji pišu i govore u ime komumističke ideje i morala —_»Skantea#, »Rudđe pravo«, »Tvorba«, »Sabad nep*«, »Rabotničesko delo« i drugi listovi i radio zemalja narodne demokratije svakoga dezertera iz Jugoslavije ili otpadnika u inostranstvu proglašavaju prvoborcem, najboljim · komunistom, vođom. Štampaju se podli i nepismeni tekstovi renegata kao uzor »marksističko-lenjinističke analize«, problematični avanturisti proglašava– ju se momalnim sudijama, kulkavičkim špekulantima povećavaju se činovi, dodaju jugoslovenska odlikovanja, povećava značaj, smešnim razmetljivcima daje se značaj velikih teoretičara, a jedan dekadenino-senzacionalistički reporter bez otadžbine proglašava se čak \ velikim jugošlovenskim. književnikom« 5 moralnim pravom da svoje kukavičje jaie smese u odbranu revolucionarne teorije i morala.

Da li je i to jedan od razloga ćutanja o velikoj pobedi socijalističke bezbednosti nad imperijalističkim špijunskim terorizmom? Da li ćutanje o suđenju uhvaćenim zločineema, opasnim za sve zemlje vezane, istim interesom, služi opravdavanju nove VIste »raseljenih lica«, koja svoju bedu i sramotu prikrivaju prepotentnopodlim izjavama, i galame čućeći iza granice, čekajući da se »vrate« u Jugoslaviju kao rukovodioci? Zar je moguće štititi i potpomagati takve tipove, koji izdavši svoju socijalističku otadžbinu mogu biti samo izdajnici socijalističkog fronta? Zar nije apsurdno dići čudovišnu hajku oko pogibije jednog generala-dezertera, koji, je, bežeći preko granice, pucao na stražara postavljenog da čuva granicu otadžbine? Granice Jugoslavije su svete. Preko njih špijuni teško prelaze. No granice Jugoslavije nisu gvozdena zavesa iza koje se dešavaju tajanstvene stvari. Ono što se u Jugoslaviji dešava vidno je i čujno celom svetu, i to služi na korist čitavom demokratskom frantu. Priče o pobunama i teroru ne postaju istinitije ako izlaze u demokratskoj štampi, a laži renegata ne služe na čast njihovim zaštitnicima.

Ne može biti u interesu narodnih demokratija i socijalizma da se lažima o Jugoslaviji i čutanjem o igtini ohrabruju imperijalističli agresori koji snuju o razaranju ne samo Jugoslavije nego i ostalih narodnih demokratija. Front demokratije i socijalizma jedinstven je. To jedinstvo Jugoslavija potvrđuje svakim poštupkom svoje unutarnje i spoljne poli-" tike. Jugoslavija zastupa istinu u koju je uverena. Niko u inostranstvu nije čuo nijednu klevetu iz Jugosla-

'vije protiv prijateljskih zemalja, i

propaganda bih zemalja morala bi ustvari biti

nošću naše Partije, naše štampe i na-

'še propagande. Istina je svima nama

potrebna. Opasno je. bojati se istine ili je žrtvovati radi kratkovidih računa, radi produženja! jedne istoriske

pogreške u odnošu među komunistič-

kim partijama, [ koš i „MPS Jovan POPOVIO

_ nih oficira ne može se ničim

(oStar« od 15 avgusta,

zadivljena dostojanštve- ·

Poslije više od dva mješeca oštrih đanonoćnih borbi, na *pirskim brdima i besputnim visijama Smolike i Gramosa utišala se topovska paljba. Predjesensko šunce suši i prži danas krvava bila i obronke po kojima su :prosule kosti desetina hiljada mrtvih. U slavu Drajpera, Vedemajera, Van Tilita i Gliksburga — vjetrovi raznose pepeo sa zgarišta planinskih sela, ali su ostali na grčkom tlu Ješevi hiljada palikuća, bijednih najamnika malja njemačke krvi i dolarskih kraljeva Volstrita. Gramos je kao tvrdi šanac

' osvetnika grčkog naroda i njegove

slobode izazvao divljenje svijeta, Sa svojim ''isowima i svojim krvavim rovovima, krvav i veličanstven, on je ušao u istoriju kao ogromna grobnica monarhofašističkih bataljona i brigada, kao svijetli simbol herojske borbe za slobodu.

Borbe na Gramoš' istovremeno su i velika pouka i izvor plemenitih herojskih nadahnuća za grčke borce ši sve narode koji vode oslobodilačku borbu, one bi istovremeno mogle biti i velika pouka za dolarske generale koji po balkanskim brdima traže lošu slavu hitlerovskih stručnjaka za porobljavanja, pljačku i pokolje.

Ofanzivu na oslobođenu teritoriju generala Markosa volstritski stratezi su hili zamislili, ugledajući se na »vajs« i »švarc« planove ofanziva Lera i Hitlera protiv naše Narodnooslobodilačke vojske, kao munjevitu operaciju opkoljavanja i uništenja. Šest krvavih divizija dobile su zadatak da na grebenima Gramosa »slome kičmu« Demokratske armije Grčke i ostvare Van Plitovu lozinku »Zarobi i ubij«. Međutim, uskoro se pokazalo da je Gramos daleko tvrđi nego što se moglo p-etpostaviti prema netačnim obavještenjima monarhofašista i da, uprkos svestrane nadmoćnosti i ogromnih gubitaka napadača, planinski front ostaje nepovrijeđen.

Uvećan je broj divizija. Po nare” đenju američkih generala, po milosti kralja Gliksburga i S blagoslovom dolarizirane pitije Damaskinosa — vojska od preko sto hiljada kriminalaca i palikuća pošla je na planinske lance između Konice i Kostura. U toj vojsci su bili koljači Andona Čauša, saradnika njemačkih i bugarskih fašista ko” ga su Amerikanci unaprijeđili u čin majora, oficiri tipa Nikole Kare, »obrazovani« u krvavim eses»školama neprijatelja. čovježanstva, generali iz kvislinških Ralisovih bataljona bezbjednosti, kriminalci tagme ta sfalije koji su u hljebne peći solunskog sela Hortiati bacali i pekli živu djecu, palikuće i dželati iz zervasovskih i pauđijskih izdajničkih bandi.

Danima i nedjeljama je čitava imperijalistička štampa pjevala slavopojke krvavim čoporima ubica grčkog naroda koji su iz službe njemačkom okupatoru prešli u službu britanskom a zatim dolarskom osvajaču. Obma-– njivači, krivotvorci i čuveni lažljivci iz Frans-presa, opsenari, čarobnici i mađioničari štamparske imperijalističke laži iz Junajted i Asošieted-presa, štampa Al Kaponijevn8 prijatelja Hersta i Herstovog brijatelja Mak Kormika, čitava imperijalistička štampa je izmišljala laži o Markosovom porazu i bjekstvu. Markosove ponude za mir shvaćene su kao znak slabosti, a Jaburistički vođa Ernest Bevin nije htio ni da primi delegaciju Lige za demokratsku Grčku i njen predlog za posredovanje Velike Britanije na osnovu tih ponuda. Očekivao še brz uspjeh na Gramošsu, pripremani 8su planovi za nove pokolje na Peleponezu, pripreman je mir ropške tišine, »strašan mir, sa, mamuzama i hučan, konjanički« i kolonijalni.

A kad su zakašnili i sasvim izostali očekivani uspjesi na Gramošu — imperijalistička štampa je bez ženira-

nja udarila po prstima &voje štićeni- .

ke: »..Obavještajna služba atinske vlade je bijedna a rad visokih štabpohvali- ti. Komanđanti divizija ne znaju za međusobnu saradnju ali svi oklijevaju i izbjegavaju borbu čim zamiriše na veće gubitke. Političari u Atini znaju samo jedno: đa ponavljaju šsVOju staru tvrdnju kako su im potrebni teški bombarderi i teške haubice, đok američki visoki vojni stručnjaci sma” traju da to uopšte nije potrebno...« članak Marka Gejna).

U prvoj polovini jula održano je savjetovanje atinskog generalštaba kome su prisustvovali američki »visoki vojni stručnjaci«: zamjenik ministra vojske SAD Drajper, načelnik operativne MPSRVe Ministarstva vojske SAD general Vedemajer, dolarski gaulajter Grčke Grisvold, general Van PFlit i načelnik engleske vojne misije general-major Drum. I na tom savjetovanju su monarhofašistički ministri i komandanti ponovili svoj zahtjev za isporuku bombardera i pošiljku stranih trupa. Amerikanci su im »u oštrom

tonu, izjavili da smatraju da su atin-

ski vođi potpuno nesposobni da upotrijebe američku pomoć i OGOighN moral monarhofašističkih vojnika koji

je u padu i upozorili su ih da ne zlo- .

upotrebljavaju američku velikoduš-“ nošta, , ION WR

Američka »velikodušnosšte išpoljila se u liferovanju srednjih bombardera, tenkova tipa »Kentaur«, bacača plamena, lakih oklopnih kola, brdske artiljerije, teških mitraljeza i bombi donesenih iz Njemačke. Ovo oružje nije sve predano zaista potpuno nesposobnom atinskom voćstvu. S oružjem

su došli američki stručnjaci od kojih

zapadna štampa pominje narednika Franca Kenleta, »bivšeg tenkistu koji je pratio prvi tenk u sadašnjem grčkom ratu« i »njegove pratioce«, inžemjerskog narednika Samjuela Njumana iz Liti Roka u Arkanzasu i kapetana Hari Drinkarđa iz Ube u Alabami koji su, zaista neslavno, lčestvovali u napađu na planinu Alevicu... Zapadna štampa ne spominje imena mnogih »pratilaca« koji su u tom pohodu ispraćani na posljednji put i čija su imena spomenuta samo u posmrtnim pismima upućenim njihovim ukućanima, ako su ih imali.

Kad &u, uprkos moćčnom hnaoruža.nju i stručnim »pratiocima«, uspjesi opet zakasnili i obmanuli očekivanja — imperijalistička štampa bila je pri« nuđena da prizma »odličan moral« i »fanatičan otpor« branilaca Gramosa. O herojstvu Markosovih boraca, o junaštvu grčkih komunista, svjesnih i vjernih sinova svoga naroda, mnogo ubjedljivije govore brojevi neprijateljskih gubitaka. Demokratska armija je uništila četvrti dio stohiljadite vojske najamnika američkog imperijalizma; američki stručnjaci su iznenađeni upomim otporom do te mjere da nijesu imali vremena ni pokušati đa prikriju to iznenađenje.

Novo neprijatno iznenađenje doživjeli su američki pokretači ofanzive u trenutku kad su, prebrajajući desetkovane najamničke jedinice odlagali završetak akcija na Gramosu za mjesec oktobar. General Markos sa svim svojim snagama i ratnim materijalom neočekivano se probio kroz neprijateljski obruč i pošao — ne na zapad ili sjever i ne preko granice, kako su oni priželjkivali, nego na istok i na jug — u srce svoje zemije. !J trenutku kad nesposobno atinsko voćstvo likuje tvrđeći »da je·zbrisana oslobođena teritorija« i da »neprijateli leži nemoćan i oboren«, Amerikanci drukčije gledaju na situaciju a kroz njihovu štampu prodiru zabrinjujuće vijesti. »Mnogi Amerikanci strahuju da će Markos pretvoriti oblast Vici u drugu Slobodnu Grčku« — javlja Junajted pres, a jedna druga agencija potvrđuje: »Postoji strahovanje da će pobunjenički pokret biti pojačan, jer već i sama privredna situacija stvara i suviše veliki broj socijalnih sukoba...

Volstritski izaslanici ne dijele iluzi-

ju atinskih vlastodržaca da će poslije

Gramosa moći u miru da grickaju američke paštete i sireve od masti morskih slonova. Oni su belje gledali i jasnije vidjeli kako grčki komunisti uporno i nesalomljivo brane svoju divnu zemlju plavih bregova i ljubičastog mora, kako grčki narod neštedimice daje nove borce i nove heroje svojoj nadi i za“titi, oslobodilačkoj armiji generala Markosa. Amerikanci su najzad naučili da vjeruju riječima vođa demokratske Grčke, i nije nikakvo čudo što posljednje vijesti govore o zamjeni američkih oficira engleskim oficirima; tu zamjenu je izvršio Van Plit s ciljem da spasi i očuva ostatak svojih »stručnjaka«. Svako voli da se izvuče iz vruće kaše, a po »konjaničkim odnosima« između dviju imperijalističkih zemalja, po »spora> zumu između konja i jahača«, britanski oficiri su morali prihvatiti i ovaj neprijatni pošao koji su bez mnogp uspjeha okušali prije njih hitlerovski, Skobijevi i dolarski specijalisti.

Pokazalo se da je Van Flitova opreznost poslije skupih iskustava na

Gramosu umjesna i opravdana. Ne- —

djelju đana poslije izjave kvislinga Sofulisa da »neprijatelj leži nemoćan i oboren« — oslobodilačka borba grčkog naroda prelazi u višu fazu, privremena vlađa đemokratske Grčke pristupa obrazovanju divizija

Borba otpočeta na Gramosu nastav-

lja se. Jedinice Demokratske armije.

i partizani Tesalije i Rumelije, Peloponeza i Epira, Makedonije i Trakije, nadahnuti herojstvom branilaca Gramosa »pretvaraju cijelu Grčku u veliki Gramos«. Pozornica herojske epopeje, Gramos je poštao simbol nesalomljive borbe grčkog naroda za slobođu i demokratiju. |

Mihailo LALIC

Otvaranje Doma-muzeja · KR. S. Stanislavskog

Na dan desetogodišnjice smrti K. S. Stanislavskog u starinskoj kući, gde je veliki majstor ruskog pozorišta proveo pošlednjih sedamnaest godina svog života, otvoren je muzej,

U kući broj 6, u ulici Stanislavskog, sakupili su se tog dana pozo-

rišni i književni radnici, rođaci,

at ai,