Književne novine

:D)

RO 7;

| Pročitala sam

~

Ju »Tvorb0a, izdržaa, nisi bio od češkog

Ni ti nisi ı e i nisi se držao svojih reči o

velikom prijateljs'vu i zahvalnosti Titovoj Jugoslaviji (jer samo kao Titova ona je nova), reči koje su ovde 1946. godine zvučale. kao češki kristal.

Ti isto tako kao ja znaš da je ne samo. jugoslovenaki narod, nego i njegov Ti- ~

to oštao ono što je i bio;

»Broz-Tito nije ništa manji državnik i vođa u miru „nego što je bia usred najužasnije ratne oluje. On nije ništa manje hrabar nego što je bio kao vođa iz bosanskih planina preko k“ jih je vodio 8švoje divizije· kroz glad u slavu pobeđe, Ali, on je i prvi među prvima i isto tako dasledan junak u revolucionarnim promenama i naporu izgradnje: jugoslovenskih naroda, A ko bi drugi mogao bolje da ramyume potrebe i težnje naroda nego on, sam metalac, drug Tito?«

Tako si to s8am pisana u svojoj iskrenoj knjizi o Jugoslaviji.

Sigurno ćeš kaznti: To sam pisno 1946 godine. A baš u tome i jeste stvar — to si pisao 1946 godine kada hi pošetia Jugoslaviju, kada si vidco sopstvenim očima i čuo sopstvenim ušima. svaki treptaj ove zemlje, A svoj članak u »Tvorbi« si pisao 1949 godine, to jest nepune tri godine kasnije, kada ništa nisi sam video ni čuo, kada si čitao samo ono što su pisali drugi, oni koji ne daju napadnutom pra= vo odgavora.

Ti, češki književnik, jedan od naj-

boljih, ti koji si bio dužan pred so-”

bom i češkim narodom da govoriš istinu, Ti si pao tako nisko, da u svom članku citiraš nešto, što ovde nikad nije bilo ni rečena niti napisano. Slušaš samo jednu stranu a nc trudiš se nimalo dđa čuješ i to, šta kažu oni koje moćni klevetaju. A Ti si bio dužan da pišeš istinu ne samo kao pošten · čovek, ne samo kao češki književnik, već i kao komunist i sin naroda, koji je na sopstvenoj koži osetio, kako je strahovito kad mu se spražćava da svetu kaže šta misli, šta u &tvari radi, šta oseća, šta hoće (seti se godine 1938—39). A kad nisi imao h.abrosti da kažeš istinu, trebalo je da ćutiš kao što ši ćutao od 1939—1945 godine, Tako si i Ti, Karel Konrad, koji si imao sreću da vidiš Jugoslaviju, da slobodno njom šetaš, slobodno govoriš sa kim god si hteo, otišao tako dalek» da lepiš frazu na frazu samo zato da bi, primoran, potpirio lomaču na ko• joj treba da izgori istina o Jugoslaviji. A kada su jeretički Česi imali oličaj đa pomažu u izgrađnji lomača?

U svom članku kažeš, da nećeš »čaštiti uvredama narod, njegovu istorisku misiju, njegove sposobnosti, nje= govu kulturu i njegovu veru u buđućnost«, Ali, izgleda, da kad čovek:služi nepoštenoj stvari, ne može da S&proveđe svoje dobre namere. A ovo doba — muara se priznati — veoma je te-

ško; od zrnja ostala je samo pleva, od.

mnogih poštenih reči samo fraze, Tako i tvoje rečenice, — jer odmah iza njih sledi hrpa kitnjastih kleveta — i prirodno, kako bi i moglo biti drukčije — bez i jednog argumentfa. Ili si toliko atupeo u svom ambijentu gde se reči govore a praksa je potpuno suprofna njima, da Ti i ne smatraš za uvredu upućenu jugoslovenskom narođu, kad pišeš: »...varati, mnogo varafti i obmanjivati tako narod pun poverenja, radne ljude PNRJ, zato Ranhkoviću, Đilasu, Kardđelju, Pijadu, Titu nije potrebna baš nikakva politi» čka, a još manje državnička veština i dovitljivost«, Izgubio &i valjda osetljivost poštenog književnika a da uopšte n+ gavorimo u komunističkom moralu — kad ne smatraš za vređanje jednog naroda ako na ovako bezočan mačin kažeš, da je glup, da ga svako može vući za nos, Ali, ti 8#i se već mogao uv-ceziti; baš to se ne može, baš zato danas Jugoslaviju i psuju.

Ali zašto bih ja upotrebljavala svoje argumente. Evo šta si Ti sam o tom narodu pisao pre tri gođine:

»...Što se tiče moralne snage, s Jugoslavijom ne može — osim Sovjetskog Saveza — da se takmiči niko, niko na celom svetu! Ma da drugde mašine zamenjuju ljudske mišice, i to mnogostruko, ni one se na kraju krajeva neće moći da takmiče g radnom

intenzivnošću jugoslovenskog naroda!,

Jer sve to mašinske delove jednom će imati i Jugoslavija — ali njeno ođuševljenje, njenu isfinitost me može premašiti više miko: ima suviše veliku prednost, koja se još avakodnevno povećava. za kamate toga uopšte majvećeg kapitala, koji &u uložili svi ljudi — i to kao večnu istinu — u novi

· federativni ustav.«

-– Mto, šta si pisao pre tri gođine, ka» da si pisao iz vlastitog iskustva, Ovo što si sada napisao u svom članku nikad nisi u Jugoslaviji viđeo, Nikad nisi video da jugoslovenski narod prosto veruje — prosto veruje Titu sa= mo zato, što je to Tito, Nikad nisi vi-

_ deo da jugoslovenski kamunisti! ve-

ruju — samo veruju svojoj Partiji. Ti veoma dobro znaš razliku između komunističkog ubeđenja tamo i kod“nas, Ti veoma dobro znaš da ovde veruju Titu i Partiji zbog toga, što je svaki sam u sebi dubako uveren u njen pravilan rad, zato što su godihama gle-

dali šta 8su komunisti, da nema raz- · i njihove

like između njihovih reči prakse. A majgore ie to što ni sam

ne veruješ u ono, što si napisao. Mo«+

žda samo govoriš iz vlastitog gorkog igkustva i misliš, kad je moguće da varaju Tebe i Tebi ećlične, da je to tako i u Jugoslaviji. ) Ali činjenice pokazuju baš suprotno, I Ti iib pošten čovek, kao kmji> ževnik, kao komunista, moraš da . ravnaš prema njima. U svojoj knji si pozivao pesnike u Makedoniju: »Pesnici, dođite ovamo! Vaši Wtihovi procvetaće elementarnom gordošću i steći ćete ono što je danas najpotrebnije: glovensko pouzdanje! I fanatičku veru u čarabnu moć socijalizma!« Trebalo je baš da se držiš sopstvenih &aveta. Lako je bilo ubediti se da je Jugoslavija i dalje ne samo OP 0 Oe napreduje u istom pravcu, O, |ro” balo je imati hrabrosti doći, videti i

čuti, 7

.ci

#-

voj članak u 29 bro»

Olina KRBJČOVA

M. Nik či

Stid me je, za Tebe stid, da si se usudio pisati o jugoslovenskim zatvorima, koji su, prem. Tebi, puni i da ih ima čak i na otvoren prostoru, Ti bolje od drugih znaš, đa je snaga KPJ uvek bila — u najtežim danima ~= u njenoj političkoj sigurnosti, u pravilnosti njene političke linije i da su se baš sato pokazali slabi svi planovi kralja, ustaša, četnika, Nemaca, Talijana i zapadnih sav»znika. Mogu da shvatim da je u Pragn teško poverovati da jedna mala »emlja može. istra=

„jati u takvoj palibi propagande, kle=-

veta i prljavštine, Ali Ti si ovu he» mliu, njen narod, niene rukovodioce video, i čuo, Nemaš pravo da tvrdiš ono šlo nisi video, Istina je btna i kad navaliuje na nju ceo svet. A istina je da su Yuke, srce i savest ju= 'goslovoenskih komunista čisti kao zlato i da njima no loži na savesti ono, šta Ti hoćeš da im prebaciš,

Čitam dalje Tvoj ćlanak — sree me beli, ali više nego fo, više nego bol raste i duboko ogorčenje u srcu, Ti si se usudio, i to veoma smelo, čak u ime svih čeških i slovačkih pesnika, da kažeš da ćete izbyiisati ime Tita iz svojih pesama. Zašto laješ u horu? Govori samo u Ššvoje ime. Sebi pljuješ u usta... Veruj, iskreno veruj, čini mi se da je.najgora stvar gledati čoveka, koji se busa u prsa i poriče sve što je dobro i lepo rekao ljudima, ili napisao. A sad je došlo vreme, da ova pojava negde postane pomala masovna bolest, ;

Kada bi danas ponovo posetio Makedoniju, za koju si sam rekao da nemaš dovoljno lepih reči, i danas bi opet pisao:

»Oslonjena o stup stoji devoika. Samo ponekad sluša pređavanje, da bi se odmah. vratila Knjizi, utonula u njene stranice, QOkrećem naslovnu stranu... slika Lenjinova. Njegova biografija,

Nasm?»jala se: ja sam iznenađen. Re> kla je; «To je moj svetac...«

A isto tako, u istoj Makedoniji bi Ti stari &eljak rekao ono Šta si napisao pre tri godine:

»Pitam ga: — Ima li ovđe komunista? Stari je ustao.

Zaturio je fes na potiljak, pakazao kvrgavim „kažiprstom u gzemlju: »Ovđe? Ovđe je i zemlja komunistička.« 'U svom članku Ti deliš prema već odomaćenoj formuli: dobar narod loše rukovodstvo. Ali ovđe bi Ti danas svaki omladinac mirno rekao: »Partija, Tito i narod — to je jedno!« A Tebi ne bi ostalo ništa drugo, nego da opet pošteno napišeš kao i pre tri godine: »Mislim da ne moram naročito podvlačiti, da je ovdašnji narod strasni poštovalac Titove vlade: ne samo da je đobio slobodu, nego i punu socijalnu jednakost!«

A ovo rukavodstvo je isto rukovodstvo o kome &i pisaag:

»U ovom moćnom svođu današnje PNRJ sastavljenom od šest lepih rebara — šest narodnih republika maršal Tito je sličan stožeru, koji povezuje svu snagu, svu mezgru ovih re= bara,«

Stožen! |

Dok su Tvoje reči gledale slobodno, napisao si lepe reči o bratstvu jugoslovenskih naroda, o pravilnosti reše» nja nacionalnog pitanja pojedinih na> cija: .

»Socijalna jednakost i demokratija ne samo na rečima nego i ekonomska, koja vraća čoveku njegovu prvobitnu ljudsku vređnost i dostojanstvo, ima osim drugog i taj odjek, da paktstiče poštovanje jednog prema drugom, Baš na ovu činjenicu hoću da opet skrenem pažnju našim narođima, slovačkom i češkoml«

Ti si mogao bolje nego drugi da oce= niš onu ogromnu ulogu koju je odđigrala KPJ, jer si poznavao | staru Jugoslaviju, gde su huškali jednu naciju protiv druge. Ti znaš, da nije biJo lako izgrađiti takvo bogatstvo, Na protiv — muka živa. A ipak je KPJ uspele "i si fo sve znao, zato si sa priznanjem bpisao:

»Gleđam kako pretstavnici ovih šest republika seđaju na zajedničko savetovanje oko okruglog stola. A kome ne dostaje ovo ili ono, đrugi će mu to ponuditi sa isterm nedvosmislenom

priradnoi ću, sa kakvom se braća ko-,

ja se vole uzajamno služe slanikom i priborom za jelo,

Ali gđe i” to mesto Tita kad svi sede oko okruglog stola?

Umesto neposrednog odgovora hoću ha vam kažem; predeli današnje Jugoslavije ističu se čudnovatim efno-> grafskim kuriozitetom; viknite gdegod hoćete, makar na najzabačenijem me= stu zemlje — Tito, i dobićete šestostruki i tako izrazito jasni odjek,,,1«

TI dalje: ~

»Kađa bih hteo da ovu harmoniju novog državnog uređenja, kađa bih hteo izraziti simboli-

okarakterišeš ·

A a

OMA tar

#

ž

| OBta je td] avez narodnih jugo slovenskih ab. rekao bih to. valjda ovako:

lova sjajnih b

~

; koji pretstavlja Sli--

ku Tita...« OC k

Id Balje: /, 751 Ž-A »A još iednu

da iđeja sveslavenskog prijatelistva i. savezništva sa 8vim nnrodima' ulazi krv, da nije prema tome akceptirana, kako je to bilo ranije, samo na rečima... ...A slobođa a8svih jugoslovenskil, naroda„— suveyena:— hači u suštini potresnu pramenu ne samo u osećanju, “odnosimn, već i u načinu razmišljanja, đelanja, pa i maštanja, i u svim stvaralačkim '&posobnostima naroda. Konstatuješ, ne bez Znprepašćenja, da sšu današnji Jugosloveni potpuno drugi ljuđi. nego.oni koje si poznavao ranije, čak kao da je i njihova zemlja dobila potpuno novi lik... «

"Tako si pre tri godine video, — i to pravilno viđeo -— odnos između na= roda i vukovodstva, pravilno ši video, kako Partija vaspitava svoje narođe u bratstvu ' jedinstvu — i ne samo svoje narođe... }f

Zaboravio si veoma br?žo svoja iskustva iz nove Tugoslavije. Doza ju”oslovenske "vrstine, svesti, jasnoće u mišljenju i komunističke odlučnosti, a ako hoćeš i borbenosti, nije bila tako velika, đa bi u tebi paralizovala malodušnost, otsustvo vere u snage naroda, mnmeznanje i bojažljivost „češkog malograđanina koja me priliči češkom književniku i komunisti,

Zašto ni Ti ne prisloniš uho na zemlju, da čuješ kako ona diše, kako misli, šta radi? Žao mi je što ši tako osramolio češki narcd, jer nisi našao dosta vere u sebi, P'voja ljubav prema jugoslovenskom naradu nije bila tako jaka, đa bi smelo došao ovamo da se ubediš u istinu. Da, u vreme kada pošteni Francuz Žan Kasu govori o Titu kao o »trenutku savesti čovečan= stva«, Ti si našao samo prljave reči kleve“a.

Jugoslovenski narod ostao je onakav kakav je bio. Samo njegovo lice nije više tako iskreno otvoremo, Dobilo je novu crtu — crtu đubokog raz=mišljanja. Počeo je da pracenjuje prijatelje i »prijatelje«, ispituje, obazri= vo ispituje njihove •eči i — naročito — dela, jer opet se našao u borbi, ka= da se na njega puca sa svih strana. Ti znaš bolje nego drugi, da je prošao kroz surovu i kvvavu školu, da ga ne može poplašiti kanonada. autariteta, a kamo li bodljikavi aveti tvojih pre= poruka. Samo mu je vrlo neprijatno, što ne može da radi sa obe ruke, jer još uvek mora da čuva svoju mirnu izgradnju sa puškom u ruci, i to zahvaljujući Tebi i Tebi sličnima. |

Sramota je što si stavio 8voje pero, &voju Jepu češku reč u službu nepoštene stvari. Ali pošto je jugosloven= ski narod neobično iskusan, svestan i muđar, 6n neće prebaciti Tvoje lađne reči na račun češkog naroda, Jugoslovenski narođ gradi svoju otadžbinu sa takvim aduševljenjem, da 'Ti ne bi više prepoznao ni Terazije, ni

. Beognad, ni Tvoju voljenu Makedo-

niju i Bosnu, ni Rijeku, nema više šrušenih mostova, porušenih drumova ni gradova, Cela zemlja drhti tutnja»

. vom 6ocijalističkog takmičenja .ruda-~

ra, diše pođ težinom novih i novih objekata, kanala, hidrocentrala, fabrika i novih gradova. Danas Jugoslavi= ju i iz aviona možeš odmah prepoznati: sva je crvena ođ hiljađa novih kro« vova, &totina novih sela, građova ili naselja, Jugoslovenski narod zna za koga gradi: za Partiju, za Tita, za na> rod — tj, za sebe! Ti bi danag napisaa s još većim oduševljenjem: «... ovde bi se mogla izdvojiti bezbrojtua fakta za plastičnu studiju sa naš:ovom: ta je i šta može da stvori sOcijalizam« PE.

Zbog toga su toliko jadne Tvoje re= či upućene prijateljima, sa kojima si se rukovao pre tri godine, Trebalo bi samo da staneš i vidiš njihavo lice, kada im čitam Tvoj članak. Na kraju na njihovom licu ostane samo gađenje, jer Tvoji prijatelji su pošteni umetnici, oni pošteno pomažu svoj narod. Bolje bi bilo da učiš od njih. Mi dobro zname da će istorija jedanput prema broju Tebi sličnih »pokajnika« proceniti snagu današnje oluje. Isto tako dobro znamo da će odati jusoslovenskom narodu, njegovom, 'ilu, najviše priznanje, zato šta su istrajali ; u borbi za pravednu stvar, zato što.

je ostala neokaljana njihova petokra-

ka Danica, koja napaja snagom svoje istine sve poštene napredne ljude u svetu. A samo borbi hrabrih pojmo slavu! ;

OVI LA | PL -_ i a Poe LD S 4 Zu Aar

» je mozaik od :dew"" 0: 3 Šest de

pošebnost, gotavo bjjaM 'wiološku zabeležili smo svuda, Naime,

_ „pu prozu,

{ i

i e: 73:

j Posle pobune geperala izdajnika ju la 1936 godine falangisti su počeli da rastu jz smrada, “Tajpre su D

svoja lična pitanja osvete, duga, ljubomore, zavisti, ambicije, svega onoga što od malograđanina' Wtvara, u datim okolnostima, nDajsvirepijeg „i nezajažljiyog zločinca, Zatim, i vrlo brzo, došao je strah. Strah pred sopstvenim grehom, strah od šiknule krvi, strah od ane sve veće i veće gomile lešeya · koja je kao

ogsromnh planina pretila da munjama

i olujama silnim kao vrišnk majke pa=njenog čeda saftre sve krvlju isprskane vene kape, Gomile leševa Bu rms#le a rastao je istovremenc i str!

rugobe obučene u plave 3 War:

J iji Tla-, langi ljudi koji aa 8, pilifoljem * u ruci, da raščišćava!

) > Fi OPEK: Vie || A

28% Say | Pos:tvA } Povodom trina

3.

derika Garsie Lorke. Ovo izđanje pesama Garsie Lorke uz predgovor fa langigte Dusid a de Thhonera nov je i još veći zločin falangista, nov je do-

_ kaz, u nizu bezbrojnih prošlih, sada=

„Mudački,

zločinački strah falentovanih učenl-

ka Torkomade, đak u. gromovi + munje sa planine save više aveflili i 8veTali na!

U toj naizmeničnoj igri krvi i svetlosli. vrisnula je majka Španija bolom ranjene ljubavi, Još više je stegla pu škua Njeno milo čeđo, njen sin i pe8nik, Pederiko Garsia. Lorka:' bačen je na gomilu, leševa,

'Možđa u nekom pođmmu, možda pred kućom :a najverovatnije na širo> kom drumu već zalivenim krvlju Španaca; krvlju naroda, izdajnički metak mu je prosvirao lepu, pametnu, plodnu

· glavu. Nije bio jedini, Samo je povećao ogromnu gomilu leševa, „Ubila ga je Gvardija Civil, zloglasna Španska žan> darmerija koju je on„ još davno pre svoje smrfi ovako opisaa u svojoj čuvenoj pesri »Romansa španske žandarmerije«: ·

Kljusine su im crne, pofkovice crne.” Ogrtači su im puni mrlja mastila i voska. Imaju, i zato ne plaču. lobanje od olova, Kad drumom dolaze kao lak im je 4 išnm crna. Noćnijci i pogrbljeni kuda prođu, nnređuju

. tišine tamnog pendreka i sitmog peska stfah. Prolaze, ako im je voljr i dočaravaju u glavama ogromne gomile nekakvih revolvera.

Gvardija Civil progonila ga je zbog ove njegove pesme, tražila je njegovu glavu. General Filhelm fon Paupoel, iz »Iberisko-germanskog instituta« uvrstia ga je u listu naprednih Španaca intelektualaca koje je trebalo odmah pobiti čim izbije generalska pobuna u Španiji.

šnjih i budućih dokaza, da je fašizam univerzalni neprijatelj čovečanstva. Kakay pokušaj ostvarenja potpunog ločina! Ubili su mu felo, a osam gO-

PFedvriko Garsija .lorka (crtež Gregorija Prijeta)

đina posle ubijaju mu «njegovu revolucionarnu narodnu dušu, Brišu mu iz pesama stihove koji govore jezikom borbe i otpora, ne štampaju mu najbolje pesme, pesme ugnjetene, ueviljene i borbene Španije. Palsifikuju niegove misli o poeziji. Falangista Lusia-

„no de Tahonera uzeo je pesnikovu mi-

sao da je poezija delom nadahnuće, a većim delom rezultat upormog rađa i tehničke obrađe, pa je na osnovu toga kritikovao jednu raniju izjavu Garsie Lorke da »nijeđan pesnik ne zna šta je poezija«, PFalsifikat je, zločin je, kad se s planom i u naročitoj nameri u pesnikovom delu ističe ono što je gola forma ili trenutna zabluda, a svesno prećutkuje ono što je bitno,

· borbena i trajno napredno, Falangisti

= =

„A ; a DAN,

&u izostavili i nisu štampalji one pesme Garsie Lorke koje izražavaju borbenu, nepokorenu dušu španskog naroda, Oni su posle njegovog ubistva spa> lili njegove knjige na lomači, na Plasa del Karmen u Grgnadi, dok su danas prinuđeni da štampaju neke njegove pesme. Nemački fašisti aadili &u isto: i oni su uništavali napredna dela, ali

~ pa La : j f

Fedor Vaić: Tlustracija za »Reomansu španske žandarmerije«

, Palangisti su docnije pokušali đa ovaj zločin opravdaju „nekakvom »greškom«, hteli su da ovo ubistvo pretstave 'hao rezultt pukog slučaja, Čak su, godine 1944, izdali nekakvu zbipku "njegovih pesama, onih njegoavih pesama koje ni u kom šlu-

nisu mogli da unište ano što je postalo svojina narođa. Za čuvenu Hajneovu pesmu »Lorelaj« ner:ački nacisti #šu tvrđili da joj Je auto» neki nepoznati nemački pesnik,

Španski narod, međutim, poznaje dela. Garsie Lorke, Špansk: narod u

Jedno novo delo o Micbjeviču

Posle ošlobođenja, hmnjiževna delatnost u Poljskoj znatno je porašla, Je+ dna od velikih manifeštacija na polju književnosti demokratske Poljske sva+ kako je bilo ovogođišnje dodeljivanje književnih nagrađa lista »Odrodzenje« (»Preporođ«), Prvu nagradu dobio je talentovani poljski pisac Miječislav Jastrun, Žiri za doedđeljivanje nagrada bio je sastavljen od Ježi Andžejev+ skog, Tadeuša Breze, 'Zofje Dembinj-

"ele! J. \vaškieviča arota Kuvika, Zofje Malkovsške i Stefana Žulkjev+ skog. Jasirun je nagtađen za delo »Mi+ ckjevič«. :

· Mječjsalay, Jastrun je napredni polj+ tiki pisac i istaknuti filolcg, „Godine "1999 om je objavio svoj rad o. J. Slovackom. Pošle toga je, do samoga rata, radio kao profesor poljskog jezika, Za tovreme Jastrun se bavio književ-

radom „i objavio četiri zbirke

5 nim stihova, ugi i . " Za, “"eme okupacije, držao. je

pređavanja u Varšavskoj ilegalnoi ško li i u isto vreme štampao svoje pes„me u đdemokrailskoj ilegalnoj štampi, Pišući o Jastrunovom delu »Mic• kjovič« poljska štampa ističe da je {o »najinteresantnija knjiga u posle-

ratnoj poljskoj književnosti«, podvla-

čeći da je to »jedinslven primer bioprafije, studije | romana u isto vreme«, Ćestitajući Jastrumu, uspeh, Jaroslav Ivaškjevič je između ostalog rekao; »Držeći se formalno odredbi pravila pa nagrade lista »Odrodzenje«, mi ·smo te nagradili za DOO za Hani 3 „ustvari, to je na) ; poeziju: definicija tvoje knjige, koja #0 svakome nameće i koja možda naj”,

bolje oocrtava njenu vrednost jeste: pesnikova knjiga o pesniku«. "Poljska kritika ističe ono Šfo je u Justrunovoj knjizi najglavnije: analiviranje Mickijevičeve ličnosti ne istrgnute iz društva 1 života, već na bazi dyvuštvenih prilika u Poljskoj toga doba. »Po je — kaže kritika +— mogao dati samo pesnik marksist«.

Jastrunovo delo je ploda dugogodišnjeg izučavpnja Mickjevičeve ličnoti i, delatnosti, plod izučavanja istorije “poljskog nmarođa, prilika, i događaja Mickjevičevog: vremena, To je prvi pul, u istoriji p ljske khnjiževno= sti, podvlači poljaka MWpritika, da. je Miokjeyvič prikazan u pravoi boji: ne kao zaneseni mistik, ne kao. gzaltirani nacionalist, već kao, pravi voliki čovek Svog doba, kao internacionalist i pobprnik oslobođenja svih ugnjetenih, ı ;

| G. A.

Prvi broj časopisa Kongresa pristalica mira

U Parizu je pre nekoliko đana izašao prvi broj časopisa »Pristalice mira«, organa Izvršnog komiteta Svetskog kongresa pristalica mira. Ovaj broj donosi članke talijanskog senatora MEmilija Serenija, zamenika gencralnog sekretara SSP Meberta, bivšeg meksičkon= prefsednika Basara Kardenasa, libanskog javnog radnika "abota, američkog književnika Alberta Kana, kao i hnjiževne priloge Đjera · Kota. Ilje Erenburga i čileanskog pe-

estogodišnjice smrti-

_čaju ne daju liku ·pravoga Pe-

0. BROJ 35

RSIA LORKA.

. . · mnogim njegovim pesmama viđi svo} N bol, svoju borbu, „voju krv. } Pederiko Garsia Larka, u periodu monarhističke diktature, bio je naj-e izrazitiji pesnik Španije, Bio je mapredan jer je pripadao narodu, U %ome je bio njegov antifašizam i zato je pao među prvim žrtvama koje je dao špapski narod u borbi za slobodu i nezavisnost. Stav Garsie Lorke bia ' je kako on sam kaže »narodni u naro- čitom smjgluU u odnosu na Španiju«.

Španska narodna umetnost bila je osnov svih njegovih pesničkih i dramskih' stvaranja. |

Qd njegovih mnogobrojnih pesama · naročito se ističu dva ciklusa: »EBI cante jondo« (Cigansko pevanje) i »Romancero gitano« (Ciganski romansero).

Plač i bol cigana u atmosferi punoj krvi, to je sadržaj narodnib pesama Andaluzije ikojoj se pesnik rodio, Takav sadržaj a narodnim pesma-– ma Španije dobio je svoj puni oblik za vreme diktature, To je takođe duboko ušlo i u sadržaj pesama Garsie Lorke, a naročito u pesme ciklusa »Cipanski romansero«. »Ciganski roman= sero« u veliko odražava bol ugnjetenog naroda Španije,

Ali, Garsia Lorka je taka isto izra= žavao i potrebu za borbom, potrebu otpora ugnjetačima i nasilnicima, koje je on u svojim pesmama personificirao u zZloglasnoj »Gvardiji civil«, španskoj žandarmeriji, U tome smislu značajna je njegova pesma »Hapšenje Antonjita el Kamborija na putu za Sevilju,« iz ciklusa »Ciganski roman=sero«. Garsia Lorka u toj pesmi žali što ugnjeteni ne ustaju na otpor. Antonija su uhvatili petorica žandarma i vode ga u zatvor. Pesnik mu kaže:

Antonio, ko si ti?

Kad bi se zvao Kamborio,

izvor bi otvorio

sa pet mlazeva krvi,

Niti si ti sin čiji,

Niti si pravi Kamborio!

Nema više onih Cigana . koji planinom iđu sami- iko Drhte hanđdžari stari 1 zaboravljeni u prašini.

Federiko Garsia Lorka bio jei u Njujorku koji je na njega ostavio utišak ogromne kratkovidosti. U zbirci »Pesnik u Njujiorku« on piše:

Aj, Harlem, aj, Harlem, aj Harlem! Neupoređiv je bol tvojih ugnjetenih očiju, tvoje ustroeptale krvi sred

pomračenja,

tvoje blistave gluvoneme snage u tmici,

tvog vqalikog Kralja zarobljenika, obučenog u lakeja,

Skoro sva đela Garsia Lorke puna ·..

&u preplitanja smrti i ljubsvi, Taj problem, problem smrti i ljubavi Garsia Lorin corpe neposredno iz narodne lirike, "o je sadržaj ı elokupnaz njegovog posničkog stvarani~ Ali Garsia Lorka je osećao neizmernu ljiubav za životom. Čak i u stihovima, »Romansera«, u najtragičnijim pesmama pesnik ističe pobedu života ne 1 smrću,

Garšia Lorka je pisaa i drame, U njegovim dramama najjače se ispoljila ideja borbe dobra i zla, koja dominira u skoro svim klasičnim delima Španije.

U njegovoj poznatoj drami »Mariana Pineda« junakinju rukovodi ideja pravde, poštenja i dobra. Marjana Pjneda bira radije smrt nego da izda čoveka koji učestvuje u zaveri protiv kralja, Mariana Pineda ume viso» ko da sačuva &voju časf, uprkos bezbrojnih pokušaja sa svih strana da je slome,

Ona kaže:

Ja znam šta je Slobođa.

Najdraže na ovome svetu,

Jer ja sam sama... Sloboda, Krv svoju dajem, znaj tvoja je.

U njoj krv je svakog živog atvora.

U toj drami grupa devojčica, opisu= jući muke Mariane Pinede, peva jednu staru špansku dečju pesmicu:;

AJ, kakav đan u Granadi, pun fuge, i kamenje bi zaoevilelo

kađ vidi Marilanitu đa umire

na gubilištu, jer neće da odaje.

Mariarngta sedi u svojoj odali i ne prestaje da razmišlja; »Kad bi me Peuarosa video kako vezem zastavu Slobođea.

U dijaiogu između Pedra ”averenika protiv kralja i njegeve verenice Mariane, Pedro kaže:

»Ne boi se Marjanita! Zeno moja,

i moj živote! Zavora je u najvećoj tajnosti. Ne bojsel Zastavn koju vezeš lepršaće ·uliecamat U snažnim srcima i 'skliku naroda. Sloboda za kojom svi duboko uzdišu Gaziće tvrdom zemljom širokim

stopama srebra!

»Marina, šta je čovek bez slobođe? Bez one harmonične i čvrste svetlosti koju oseća · srcu? Zar bih mogao da te volim da misam slobodan, kaži? Zar bih ti dao ovo sigurno a&rce da * ije moje?«

0, Garsia Lorka je pored pisama i dra~

ma osnovao i rukovodia pozorištem »La Baraka«, 8 kojim je putovao od sela do sela i od grada do grada Španije, Pozncti čileanski revolucionarni hnjiževnik Pablo Neruda piše »da su čak najzabačcenija sela Kastilje znala za ovo pozorište. Zahvaljujući Garsiji Lorki, nastavlja Neruda, Andalusci, Ašturijanci. Ekstramađurci, do-

Šii su u mogućnost da se upoznaju SB .

pesnicima, čije su besmrine pesme tinjale do tog vremena u njihovim srcima. Pederika ih je probudio VO” jim priređbama.«

Španski pesnik Damaso Alonso piše da je ovo pozorište, čiji se reperfoar /sastojao od nekoliko klaničnih dela Lone de Rueđa, Servantesa 1 Lope de Vopa — « bacilo u srce Špmmije plodno seme istinske umetnosti«,

Foderiko. Garsio Lorka jsto kao i junakinja njegove drame, Mariana Pix neda, izabrao je radije smrt nego da buđe živ sahranjen. ijen je od &tra« ne falangista, jer je bio narodni, jem je voleo narod. Od toga vremena hilja= \ de najboljih simova | Meri Španije, seljakn, zadnika, intelektualaca, omladine, doživeli su sličnu sudbinu i njihova tela leže danas O grobljima gradova i #ela širam ove napaćene zemlje.