Književne novine

~ MWvovrzi ke

1006

dl „ODeogra eh 349

by

GODINA II BROJ 50

Adresa uredništva ı „administracije:

Francuska 7 — Telefon: 28-098

SaWB, ibhiots – Zege boga? Marković i d ju LN | BN, ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGO

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

POVODOM ŠEZDESETOC:ODIŠNJICE SMRTI

O KNJIŽEVNOM DJELU ANTE KOVAČIĆA

Marijan JURKOVIĆ

I po svojoj dubokoj idejnosti i po umjetničkoj snazi, djelo Ante Kovaćčica zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti XIX vijeka. U najvećem dijelu svojih stihova, novela i romana, Kovačić je vjerno i umjetnički istinito odrazio epohu u kojoj je živio; ostavio je slike kojima jc rekao svoju riječ u sukobima koji su potresali njegovo vrijeme, riječ borbenu, progresivnu | demokratsku. U najzrelijim, najdđovršenijim svojim djelima moćno je izrazio bijedu i patnje hrvatskih seljaka na kraju prošlog stoljeća, njihovu tugu i bespomoćnost, njihov gnjev i njihovu mržnju. Osvajajući naporima realistički književni metod, Kovačić je samim tim sticao i mogućnosti da slika koju je slikao bude šira od. njegove misli, slobodna od kolebljivosti i zaostalosti njegovih ličnih ideja — i, istovremeno, postavliao temelje za punu pobjedu realizma u hrvatskoj književnosti. Širina kojom je u njegovim knjigama zahvaćen život, svježina i originalnost pjesničke fantazije, i dominantna linija satire u realističkom gledaniu stvarnosti sve to obezbjeđuje djelu Kovačićevom trajanje i u vremenu koje je pred na– ma.

Probijati se jedino „snagom Svog talenta, kao sin siromašnog seljaka u zemlji nacionalno porobljenoj, gdje su „feudalni oblici eksploatacije još živiijaki ma da ustupaju mjesto kapitalizmu koji prodire sve br'., sve bezobzirnije — to su konture vremena i čovjeka u njem. Hrvatskom u doba Kovačićeve mladosti vlada Narodna stranka, pretstavnica interesa mlađe, liberalne buržonziie (Mažuranić) koja se oslanja na Beč. Poslije pada Mažuranićeva dolaze madžaronsko-feudalne vlade, čvrsto povezane sa Peštom: najprije grof Pejačević, a zatim grof Kuen Hedervari koji će sjediti na Markovom trgu punih dvadeset godina (1883—1903). T'ako se po&ljednjih godina „Kovačićeva života spušta na Hrvatsku crni mrak. Kuen se drži ma vlasti pomoću hnajpodlijih izbornih prevara, smanjujući, pored toga, neprestano» “broj. glasača: 1988 godine bilo je u čitavoj Hrvatskoj (na preko dva miliona stanovnika) svega pedeset hiliada glasača, a od top broja su u nekim l-otarevima do šezdeset procenata činili činovnici, Kuenovo poslušno oruđe, Ali i uprkos kuenovskom teroru, narod se bori: neprestano se vide znaci da je otpor živ, — narodni otpor kojj će na kraju srušiti i Knena. Kovačić nije, doduše, doživio taj dan, ali je već 1883 vidio masovne ı krvave pobune seljaka u velikom dijelu zemlje.

U toj podvojenosti· hrvatskog političkog života farmira se početkom šezdesetih godina oštra, demokratska 9pozicija: Ante Starčević i Eugen Kvaternik, dva beskompromisna borca (od kojih će drugi poginuti u Rakovičkoj buni) osnivaju Stranku prava. Pravaši su pristalice demokratskih formulacija Francuske revolucije od 1789 godine, naročito općeg prava glasa. Po svom klasnom sastavu, oni 5u istranka sitne buržoazije, Iako su &VOjim demokratskim pogledima, svojom odlučnošću i borbenošću stekli mnoEo pristalica u svima krajevima Hrvatske, oni ipak nisu mogli privući u borbu široke mase seljaštva. (kao ni radništvo koje se tek javlja. raste brojčano i politički) pa ni Srbe u Hrvatskoj zbog svog potpuno pogrešnog stava u nacionalnom pitaniu.

Krajem „sedamdesetih godina na Književno polje izbiia čitav niz Dpisaca, koji smjenjuju Šenou i koji su svi određa pravaši (dok ie Šenoa bio pristalica Narodne stranke)... Demokratske i slobodarske ideje, otklanjanie dileme: sa Bečom ili sa Peštom, jačanje vjere' u snage svoga naroda, oštra protivunjemačka tendencija — to su glavne crte iđejne fizionomije tih pisaca (Ante Kovačić, Evgenii Kumičić, August Harambašić). Napuštajući rTomamtizam, oni dižu u hrvatskoj književnosti zastavu realizma. So

vezan sa političkim snagama 50Ol ču istupale rot, svih kompromisa, književni realizam ie svojim istinitim slikanjem stvarnosti, dakle neizbježnim demaskiranjem uloge poroblijivača, bio u to doba jedan od vidova borbe koja se vodila protiv tuđina. Zbog toga ie realizam morao da odigra i odigrao ie značajnu ulogu koja prelazi granice literature. Iako je tal vealizam, kao i svaki građanski realizam

! (čak i onda kad je potpun, dovršen, što ovaj hrvatski ni izdaleka nije bio) bio ograničen, on je značio krupan korak naprijed u razvitku naše knji ževnosti. .

Ante Kovačić je i kao pisac i kao borac ostavio djelo koje ne treba 0. diti u jubilejskim danima, Jer je to djelo živo i danas. Umirijeti u OE set petoi godini, a ostaviti O kao što su »U registraturi« i »Fiškal«, satire kao što su SMEO ay ae

a« — ne znači malo. S1ae atvornost i boreći „se. Za njenu izmijenu, Kovačić se služio SVI? OMR rarmim žanrima od lirike do nove i romana. Kao niko do njega u Hr skoj književnosti, on ie znao dahO risti uboino oružje satire i litera

pamfleta.

Upornost u borbi stičkog književno

za osvajanie realipostupka i demo-

kratska suština Kovačićeve misli da-

eško i s velikim ·

ju život njegovim dielima. ne domuštaju da ih pokrije prašina vremena. Već u »Fiškalu« Kovačić pokazuje ove dvije bitne crte svoje književne fizionomije, Parazitsku pojavu fiškala. on je zahvatio duboko idejino: prvom glavom, slavnom anegdotom O »crvenoj ptici« — puranu — pomoću kog seliaci nadmudre murdrog fiškala, Kovačić daje okvir čitavom romanu. Tom infonacijom on jasno ističe svoj demokratski stav. Narođ: nadmudruje eksploatatora — to ie demokratski i progresivni smisao te slike koja se otvara pred čitaocem na prvim stranicama knjige.

I onda kad satirom šiba jadnu, baolesnu i prezrenja dostojnu stvarnost (Među žabnrima«. »Iz „Pombajn«.. »Smrt babe Čengičkinje«, »Sveznali-

Aute Kovačić (neobjavljena slika iz 1877)

ca«, »Pokornom kljusetu«), kad je i_ zobličava. preuveličavajiući njeme nakazne strane, ta satira ipak ne napušta tle realizma, ona pokazuje tako

osobinu koja- je. oduvijek. karakteri.

sala velika satirička djela. Kovačićeva slikan žabnarskog (malograđnamslomn) grada Žablje Lokve u suštini je i do kraia realistička. kao što su realistički i njegovi grki, nepomirljivi i puni persiflaže stihovi »Iz Bombaja«.

Najznačajnije su ove dvije Kovačićeve karakteristike — borba za realizam i demokratska jezgra njegove misli — došle do izraza u posljednjem niegovom djelu. u velikom romanu »U repgistraturi«. jednom od najsvjetlijih i najtrajnijih dokumenata kritičkog realizma u Hrvatskoji. Kovačić se poduhvatio da u ovoj knjizi da mnogo više nego sliku jednog života, sliku Ivice Kičmanovića, sirotinjiskog seljačkog sina — ma koliko klasne tipičnosti bilo sabijeno u ovom liku poduhvatio se da da čitavu hrvatsku stvarnost XIX vijeka. U nekoliko velikih (ponegdje veoma slabo povezanih slika) Kovačić daje hod vremena, razvitak ekonomskih i društveno-poOlitičkih snaša i ideja, Likovi ljudski izviru ovdje iz bujice vremena i zbi. vanja i — nestaju opet u njoj; njihove su sudbine samo dio tog vre mena i zbivanja. VManjie (mnogo ?anje nečo u pređašnjim djelima Kovačićevim) junaci njegovi žive i umiru ovdje po'volji autorovoj. Oni žive sami. umiru svojom smrću. Čitalac osjeća da je Kovačić u ovom roman doživio prvi put ono, što su doživjeli (i priznali) mnogi veliki pisci-realisti: da se situacije i ljudi u njihovim romanima kreću ponekad ne onako kako bi željeli i htjeli autori, nego onako. kako po sebi treba da se kreću: po zakonima istinskog odražava-– nja stvarmosti. U tom ie jačanje. sazrijevanje Kovačavićeva realizma, pobjeda realizma.

To je i pomoglo Kovačiću da pored lika Ivice Kičmanovića ostvari niz velikih portreta. Tu je lik Ilustrisimusa, feudalca, tuđinskog izmećara. Vjekovna mržnja zagorskog. seljaka prema feudalcima — za koje je on bio samo »kmet- smet«, stvar, rob čije je jedino pravo bilo da radi za tu gospodu »pod starim krovovima«, i beskrajni gnjev patriota, to je Kovačiću dalo onu veliku umjetničku snagu kojom je rađena slika IJustrisimusova. Ili, malo dalje, lik »kumordinara« Žorža, bivšep seljaka kog le feudalni sistem pretvorio u lakeja bo zanimanju i po duši. Ili lik 'kulaka Medonića koji je bio »seoski polubog i novčami patron«, zelenaš, a u isti mah »pobožan gospodar« OH ne BrOPUNA

jje ročštenje, »darivajući crkve SNAJA i na golim Rkoljenima i ližući svece i crkvene zidove«. Kovačić je dao još čitavu galeriju siroma~. čnih zagorskih seljaka na čelu sa Jožicom »Zgubidanom«, koji gladan zemlje, bogat jedino djecom: obilazi sa svojim »bajsom« seoske svadbe i zabavlja pijanice. Seljaci Kovačićevi ži: ve na ovim stranicama, čitalac osjeća njihove patnie, njihove tuge, nevolje i radosti. Kovačić ie uspio da im, DOred osobina koje. ih. vežu za njihov društveni položaj, da i obiliežia nacionalna, ona DO kojima se razlikuju

d svih drugih seljaka. zbog čega Ova t njegovog romana dobiva još kali Stoj boju u svom spektru. a a O taii pogledi Kovačićevi i-

Dem 51 · njegovom gledanju spoljili su se i u MN |

na neke važne periode u hrvatskoj prošlosti, Tako, u njegovom starčevićanskom, negativnom stavu prema ilirskom pokretu (u »Piškalu«), ocjemi koja se. baš mnogo približava našoj. »Magla i Opsjena ilirska« može samo omlitaviti i razmaziti Hrvate — kaže Kovačić == omogućiti da izgube svoju »narodnost«. Slikajući ilirizmom zanesene gradačke studente, na čelu sa groficom Olgom. te uske krugove i kružiće, odvojene od naroda. Kovačić pokazu: je kako taj pokret. pored svih svojih zasluga za nacionalno buđenje, ustvari »he bijaše pravim izrazom naroda. Ne bijaše to plamen komu jie podloma čvrsta i golema žeravica štono se nijetila godine i godine na mučeničkom srcu naroda«. i

Tovačić-realist nije mogao da no zapazi i prve pojave proletarijata u Hrvatskoj; u jednom fragmentu koji je nađen u pjesnikovoj ostavštini zabilježeno je kako seljaci iz Gorskog Kotara »prvi put odlaze« željeznicom »na tešku radnju« u slavonske šume (»Građa za povijest književnosti hrvatske«, knj, XIV, str, 236–238),

Po poetskoi vrijednosti mnoge stranice iz »Registrature« — djetinjstvo i dječaštvo Ivice Kičmanovića, prvo njegovo putovanje u grad, dolazak na selo »kumordinara« Žorža, scene Seljačke tuče u krčmi na uskršnji DpoOnedjeljak. slike zimskog života zagor. skog seljaka — spadaju u najbolje što je napisano u Hrvatskoi u XIX vijeku. h

Estetski principi Kovačićevi ne mo= gu se odvajati od njegova pogleda na svijet. od njegovog demokratskog sta. va. Takav stav nije Kovačiću dopuštao da otpliva u vode »čiste« umjetnosti i potone u njima. On je uvijek znao za koga piše.

I Kovačić potvrđuje čitavim svojim dielom misao o čvrstoi vezi društveno-političkog stava piščevog sa njepovom esftetikom, — to, da je estetika samo dio njegove ideologije. .

No Kovačić nije bio slobodan od zabluda i nedostataka koje se mogu shvatiti. ali se ne mogu obići i prećutati. Nedoslednost ~“”ađanskog demokratizma isto tako kao i nepotpunost, nehomogenost njegovog realizma nisu mogli da ne rode nekim zabludama i mnogim mutnim, romantički-mračnim stranicama.

Takva jedna zabluda je novela »Ladamiska sekta«, napad na materjjalističke i socijalističke poglede, djelo koje ie mnogo iskorištavano od svih protivnika demokratije i socijalizma u našoi književnoj kritici, Gledajući tešku borbu hrvatskog naroda protiv Pešte i Beča. Kovačić se nije mogao uzdignuti, nije mogao sa svog sitnoburžoaskog stanovišta sagledati društvene i političke snage koje će moći da povedu narod u odlučnu borbu. On nije vierovao da će to biti baš radnička klasa i njena avangarda, koja će poteći baš od tih socijal-demokrata što su baš tada počeli da niču u Hrvatskoj, Kovačić je, naprotiv, u šireniu materijalističkih i socijalističkih ideja vidio — šlabo poznavajući istoriju ekonomskog, društvenog i DpDlitičkog razvitka, slabo poznavajući zakone koji tu vladaju — zapreku u hrvatskoj narodnoj borbi. I u ropstvu te zablude on je napisao »Ladamjsku sektu«. Ipak se Kovačić u ostalim svojim djelima diže. snagom svoje Umjetnosti, svog realizma, nad svoje klasne pozicije i prevladava svoje političke predrasude, vidi jiasno koje šu društvene i političke snage reakcionarne ,a koje progresivne, gdje su pravi rodoljubi. a gdje izdajnici.

Druga takva zabluda joste teza O vječnoj suprotnosti grada i sela (»U registraturi«). Kovačić nije shvatao đa jie ta suprotnost uslovna, vezana za kapitalistički grad, uslovljena postojanjem kapitalističke klase. a da u oslobođenom, dovršenom socijalističkom društvu ne može više biti nikakve suprotnosti između grada i sela. Ipak je realizam pomogao Kovačiću, i ovdje, da tu misao ne učini glavnom, osnovnom ideiom sVOE romana.

Romantika koje se pjesnik nije mogao osloboditi ni u svom posljednjem djelu. u suštini ie bježanje iz stvarnosti — Kovačićeva tuga i očajanjie zbog strašnih uslova u kojima se v#odila narodna borba. Očajanje naročito zbog toga. što je u Kovačiću sve iače prevladavala svijest (»Među žabarima« »U registraturi«). da snage u čijim je ređovima i sam stajao nisu kadre da izmijene stvarnost, da pobijede. a silu koja bi to mogla postići on još nije vidio.

TI onaj mrak koji obaviia krai svih voljenih žena u Kovačićevim romanima (Sofija, Elvira, Laura) ustvari i nije drugo nego poetski tramsponovano očajanje pjesnikovo nađ prilikama u Hrvatskoj, iz kojih on ne vidi izlaska, ma da se do kraja nosi s nij-

ma ~

O značaju Kovačićevom u našoj li. teraturi. ne manje od samop niemovog književnog djela, govori i odnos reakcionarnih i antidemokratskih sna. ga prema tom djelu. Jeđan podatak govori o tom ji odviše iasno: roman »U registraturi« nije mogao biti pre-

zbog takvih pogleda,.

štampan iz časopisa u kome je objavljen u posebnu knjigu pune dvadeset i tri godine (od 19888 do 1911). Još dok je roman izlazio u »Vijencu« napao ga je u »Katoličkom listu« tađanji profesor katoličke apologetike i — filozofije, potonji nadbiskup zagrebački Ante Bauer. Napad je bio toliko žestok. da je redakcija brzo obustavila dalje štampanje romana, objavivši njegov »kraj«. Urednik »Vijenca« priznao je, mnogo godina poslije toga. u jednom pismu Kroešimiru Kovačiću sinu pjesnikovom: »...Kaptol ie prijetio bojkotom, i ja sam na kraju bio prisilien da roman skratim. pa. da Vam pravo kažem, morao sam brisati možda i najbolie stranice. Roman je bio mnogo veći, pa bih ga mogao nastavi. ti u »Vijencu« i u slijedećoj godini«.

Rezultat Bauerovog napada ·bio je taj, da se nijedan izdavač u Hrvatskoj nije usuđivao da izda bile koje djelo Kovačićevo, Više od dvadeset godina

oslije pjesnikove. smrti nad njegovim djelom lebdio je prećutni interdikt rimske crkve, Jedino je udovica Kovačićeva uspjela da štampa jednu jedinu njegovu novelu u nekoj provincijskoj štampariji, i

Haika koja je tako započeta protiv Kovačića od strane onih koji su uvijek predvodili borbu protiv demokratske misli, a koja se poslije nastavila falsifikovanjem značaja Kovačićeva diela, bila je, očito, i razlogom što »Matica hrvatska« nije objavila Kovačićev roman »Demagog«, čiji joi je rukopis pređao pisac u prolieće 1889, nekoliko mjeseci prije svoja smrti, i što je i sam rukonpis nestao i do danas nije pronađen. Glavni junak »Demagogs« bio je seoski župnik.

Čak ni ona bijedna i konvencionalna posmrtna počast kojom se buržoazija opraštala i oslobađala od Književnika koji su živeli u njenom »poretku«, davanje piščevog imema jed_ noj ulici — Amti Kovačiću nije bila ukazana: u glavnom gradu Hrvatske on nije dobio svoju ulicu.

Savrememi naši pisci mogu u mnhogočem da se ugledaju na Kovačića: u njegovoj upornoj borbi za osvajanje realističkopg Rknjčževnog metođa, u njegovom korišćenju satire protiv narodnih neprijatelja, u tempu kojim je reagovao na zbivanja, u ličnoj hrabrosti koja ga je do kraja života držala u ređovima najprogresivnijin bo-

raca svoga narođa.

Tek damas, kad je hrvatski narod, u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, ostvario onu demokratiju o kojoj je maštao i za koju se borio Ante Kovačić, ostvario je u širini koju ovaj veliki slikar zagorskih kmetova i seljaka nije mogao ni slutiti, njiegovo djelo postaje stvarna svojina svih naših naroda, dragocjen fond našeg kulturnog naslijeđa.

Grupa francuskih knjižavnika | nosati Jugoslaviji

U Beograd su doputovali iz Pariza u posetu našoj zemlji francuski književnici i publicisti: Žan Mari Damenak, glavni urednik časopisa »Espri«, Anri KefeleF, književnik i Žan Babulen, novinar. U našoj zemlji oni će boraviti kao gosti Saveza književnika Jugoslavije. Goste su na železn.-koj stanici dočekali Čedomir Minderović, generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije, Milan Bogdanović, pretsednik Udruženja knijževnika Srbije, književnici: Erih Koš, Dušan Matić, Milan Dedinac, Antonije Marinković i pretstavnici beašraske štampe.

„ Sutradan po dolasku francuski književnici posetili su Savez književnika Jugoslavije gde su proveli vreme u razgovoru sa generalnim sekretarom Saveza Čedomirom Minderovićem pokazujući živo interesovanje za socijalističku izgradnju naše zemlje i rad naših književnika.

Pripreme za Drugi kongres književnika Jugoslavije

U Zagrebu 11 decembra održan je Plenum Saveza književnika Jugoslavije. Plenumu su prisustvovali iz Beograda Ivo Andrić, Čedomir Mindero-

.vić, Velibar Gligorić, Skender Kule-

nović, Marijan Jurković, iz Zagreba Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Marin Fra-. ničević, iz Ljubljane Miško Kranjec i FPrance Bevk, iz Sarajeva Isak Samokovlija, iz Skoplja Blaže Koneski.

Plenum je rešio da se Drugi kongres književnika Jugoslavije održi u Zagrebu, i da počne 56 decembra.

Plenum je doneo i niz zaključaka u vezi &a organizacijom Kongresa.

SLAVIJE

UTORKOM

PRIMERAK 83 DINARA

RUSKI JEZIK | VELIKORUSKI ŠOVINIJAM

Radovan LALIĆ

Današnji rukovodioci SSSR zadivi“ li su svet besomučnom hajkom protiv naroda Jugoslavije, haikom kojoj po besprincip:;jeinosti, „gaženju svakog ljudskog morala i preziraniu prava drugih naroda nema ravne u istori-_ ji odnosa među narodima i državama. Međutim, krstaški rat koji protiv naše socijalističke domovine organizuje rukovodstvo SSSR nije neka slučajna ili izuzetna pojava. Politika pretnji, provokacija i pritiska koju rukovodstvo SSSR,. neposredno ili preko asvojih agenata u zemljama Iniormbiro-a. sprovodi protiv, PNRJ ima svoje korene u revizionizmu toga rukovodstva, u njegovoi izdaji učenja marksizma-lenjinizma. Hajka protiv Jugoslavije je samo najdrastičniji i najgrubljii izraz revizionizma rukovodilaca SSSR, njihove izdaje velikih principa učenja Marksa i L9njina. Revizionizam sovjetskog rukovodstva ogleda se u čitavom nijegovom delovanju; nijedna oblast poli. tičkog. društvenog i kulturnog ŽivoOta SSSR nije ostala pošteđena od tog roevizionizma.

Mi ćemo ovde izneti nekoliko činjenica koje, uz ostala mnogobrojna &vedočanštva o delatnosti sovjetskog rukovodstva, jasno pokazuju koliko

je to rukovodstvo daleko otišlo u švom revizionizmu, Politika koju sovjetsko Yukovod-

stvo sprovodi u samom SSSR jeste politika velikoruskog „nacionalizma. Velikoruski nacionalizam u SSSR dobio je sasvim konkretne, grube forme. Ruki narod proglašen je za rukovodeću naciju. u Sovjetskom Savezu. Taj stav: unesen je čak i u SOVjetsku državnu himnu, gde se kaže da je »nepokolebljivi savez« sovjetskih republika »zanavek sjedinila voelika Rusija« (a ne proletarijat i njegova avangarda — Komunistička partija!), Sovjetska štampa i čitava propaganda uopšte peva iz dana u dan slavopojke »velikom ruskom narodu«. U novinama ji časopisima objavljuju se pesme u kojima peanici iz redova »inorod:ća«” “izražavaju svoja Vernopodanička osećanja prema »majci Ru5iji«, Međutim, u praksi odnosi između ruskoz naroda i »bratskih mnacija« ne izgledaju tako idilični. U praksi nema .te dirljive odanosti meruskih naroda »velikom ruskom mnarodu«. Nisam uveren da, na primer, Čečenci ili Kalmici šalju iz Sibira oduševljeae pozdrave sovjetskoj vladi i »majci Rušiji«. Treba naime znati da je sovjetska vlada posle Drugog svetskog rata ukinula niz sovjetskih autonomnih republika i autonomnih oblasti, a njihovo stanovništvo raselila. Tako su iseljeni Krimski Tatari, Kalmici, Balkari, Čečenci, Inguši i drugi. To raseljavanje je ravno uništenju tih nacionalnosti jer one su gubljeniem svoje teritorije lišene mogućnosti da žive slobodnim i nezavisnim životom i da razvijaju svoju nacjonalnu kulturu. Čak i pod pretpostavkom da nisu u–_ ništeni #na da sovjetska vlada, kao što smo imali prilike da se uverimo, ne razmišlja mnogo kad nekoga fizički hoče da uništi. a ni posle toga čina je nimalo ne grize savest), pripadnici svake od tih nacija ne awačinjavaju više naciju; to su samo pojedinci ili skupine pripadnika bivših nacija, i oni će kroz kratko vreme takođe iščeznuti. Ovo su činjenice, koje ne može niko osporiti, Pod pritiskom činjenica i neumoljive stvarnosti sovjetski revizionisti padaju u sve veće protivurečnosti. Oni ne mogu da nađu odgovor na naše argumente i zato viču i psuju. Oni nas. na primer, nazivaju fašistima. Ali neka svak na osnovu činjenica, kao što su one koje smo pore naveli, sudi ko se kakvim metadima služi. Poznato je da su se samo fašisti bavili iseljavanjem i uni._ štavanjem čitavih nacija. Neka nam sad sovjetski informbirovci objasne zašto su iseljeni Krimski Tatari. Kalmici., Čečenci itd.. zašto je uništem čitav niz naciia u Sovjetskom Savezu. Ili oni možda misle da se tai zločin nad čitavim narodima može Opravdati učeniem Marksa i Lenjinay? U ukazima „Prezidijuma VrhovnoP sovjeta SSSR kojima je »ozakonjena« ta mera govori se o izdaji pomenutih naroda za vreme Otadžbinskog rata. Ali onda se postavlia drugo pitanie: kako je moguće da doslovno čitav narod izda Ssvoju socijalističku otadžbinu posle dvadeset i više godina života u sociializmu? A ako ie ipak iz-

. daja kod to narođa uzela šire raz-

mere, kao što tvrđe sovjetski revizionisti., ko je kriv za to, gde ie uzrok tome? I zar se nacionalno bitanje rešava ovakvim policiskim metodima? Mi tražimo da nam se na ova pitania odgovori mirno, bez psovki, 8 argumentima u rukama. Ali mi uzalud še. kamo odgovor, ier sovjetski informbirovci nemaju arfumenafa.

Praksa je pokazala, naročito za ovu godinu i po dana od pojave Rezolucije Informbiroa naovamo, koliko se reči sovjetskih rukovodilaca razlikuju od njihovih dela. Oni neprestano MOvore o internacionalizmu. o bratstvu među narodima, a na delu su izdali lenjinski princip međunarodnog bratstva i solidarnosti, ne prezajući ni od kakvih zločina i našilja nad drugim

; gova. Čovek ne zna da li da se smeje

da među velike svetske jezive. Aytor

narodima. Optužujući druge za nacionalizam, oni su organizovali bezobzir. nu propagandu. kojom dokazuju su- periornost ruske naciie nad ostalim narodima Evrope i sveta. U Soviet skom Savezu pišu se članci. rasprave, čitave knjige koje su pune nekulturnoz. varvarskog omalovažavanja drupih naroda. U borbi protivi tzv. koz- mopolitizma koja se sada vodi u SSSR izbiia na videlo mržnja protiv svega onoga što se ne slaže sa shvata= njima velikoruskih šovinista, Pri tome oni vode kampanju protiv Zapada uopšte, ne pravećj razliku između progresivnog i reakcionarnog Zapada. Prema onome što se sada piše u soVjetskoi štampi rekao bi čovek da van Rusije nije nikađ ništa postojalo. da su sve naučne i tehničke pronalaske učinili Rusi. Velikoruski šovinisti pružaju doista svetu prizor dostojan bo-

ili čudi ismorantizmu. bezočnosti ili naivnosti velikoruskih »internacionalistası n vi Posle »teoriie« o naučnom prioritetu velikoruski šovinisti pronašli su »teorTiju« o ruskom jeziku kao jeziku so. cijalizma. Prva jetu »teoriju« Jansira= la »Literaturnaja gazeta« u broju od 1 januara 1949, Autor članka objavljenog u tom listu pod naslovom »Veliki jezik naše epohe« govori proroč, kim tonom o smenjivanju svetskih jezika kroz vekove i milenijie: »Neprekidno smenjivanje svetskih jezika vrši se kroz čitavu hiljadugodišnju istoriju čovečanstva. Latinski jezik bio je jezik antičkog sveta i ranog srednjeg veka. Francuski jezik bio ie iezik vlađajuće klase feudalne epohe. On se dugo održao zajedno sa feudalnim tradicijama i navikama u krugovima međunarodne diplomatije, Engleski je zik postao je jezik svetskog kampitalizma«. TI u istom proročkom tonu pisac članka, gospodin D. Zaslavski, rastavlja: »Zagledajući na dan Nove godine u budućnost. mi vidimo ruski jezik lao Sšvotski jezik socijalizma«. Posle ovih apokaliptičkih reči čovek se i ne= hotice seti starca PFilofejia: koji u pOslanici upućenoi leta gospodnjep 1510 ili 1511 Vasiliju Ivanoviću,” velikom knezu moskovskom. govori u isto takoi proročkoj ekstazi o smenjivanju svetskih carstava. o tome kako su dva Rima pala, kako treći Rim (ti. Moskva, čvrsto stoji i kako četvriog neće biti... ! | Zadržimo se malo na ovom proro-. čanstvu. ti. ne na proročanstvu monaha PFilofeja, nego na proročanstvu »Literaturne gazete«. organa Saveza pisaca SSSR. Autor pomenutog članka naziva francuski jezik jezikom feudalizma. Po logici stvari, ako ie taj veliki svetski jezik bio vezan za feudalno doba. onda je on morao iščeznuti zajedno sa nestankom feudalnog društvenog sistema. Po istoi logici isto tako treba da završi i engleski jezik kao »jezik kapitalizma«. To mora tako biti i nikako drukčije, jer su francuski i engleski jezik, po tvrđeniu »Literaturne gazete« krivi za sve zločine pretsocijalističkih vladajućih klasa. Autor pomenutog članka doslovno kaže: »Engleski jezik kvario je ljude u Aziji i Africi, On ie stvorio odvrafnu profesiju kompradora. -— u tom nazivu trgovaca koji su trgovali svojim narodom postoji sličĆmost sa kompračikcsima, koji su unakažavali decu«, Sve »pređašnje« svetske jezike autor članka stavlja na optuženičku klupu i uništava ih kao na kakvom Rajkovom procesu. Na istom mestu on kaže: »Svi pređašnji svetski jezici bili su jezici — kozmopoliti. Oni su stva rali međunarodnu zajednicu vladajućih klasa. ali uvek na štetu narodnih, nacionalnih jezika. Jezici feudalnog i kapitalističkog kozmopolitwma odvajali su inteligenciju od naroda, stavliali sebe iznađ nacionalnih iezika, odnosili se prema njima 5 omalovaža-· vanjem kao aristokrati ili kolonizatori«, Indijci. Kinezi, Arabljani koje je engleski kapitalizam odnarođavao. pi še dalie autor članka, usvajali su. »zaiedno sa kozmopolitskim jezikom, i prezir prema urođenicima«. TI kako da takvi zločinački svetski jezici ne budu uništeni! »Literaturnaia Gazeta« je već unapred rešila pitanje: ona Ve svetske jezike. osim rusko, kao štosše vidi iz gornjeg citata, naziva »pređašnjima«, E XP; Nasuprot »pređašnjim« svetskim jezicima, ruski jezik nije kvario i odnarođavao ljude. To je »prvi svetski jezik internacionalizma«! Kako je rusi jezik dobio tai internacionalistički ka= rakter — autor članka ne objašnjava. Verovatno su u pitanju neka njegova tajanstvena unutrašnja svojstva. Izla-” | zi da ruskim jezikom nisu govorili feudalci i kapitalisti, da je to od pamti-i |) veka proleterski jezik... (SLOV Verovatno da je i sam pisac osetio koliko se zapleo. i da se još više me bi zapetljao, on je. govoreći o svets L jezicima, jeđnostavno izostavio nem ki jezik; inače bi ga morao spomen» ti. jer nemački jezik nesumnjivo xa

članka. očigledno, nije znao u koiu kategoriju jezika da strpa nemački iegik: da li da ga nazove fleuđalnim ili

kapitalističkim jezikom. On se vero vatno ne bi mnogo dvmumio da tu nije bilo jedne neprijatne okolnosti:

(Nastavak na drugoj strani)