Književne novine

iy a

a ___.L Z<————c= RRIJŽEVREINOVINE | oma RAMA? —

SVAKU CENU

7

Nemanja (freska u crkvi Bogorodica Ljeviška, 1307 god.)

Pri ka b di Ljevišk

Sudbina ovog remek-dela, koja bi svugde u svetu bila jedinstvena i neobična, ovđe kod nas sasvim je jednostavna, tako „česta u zemlji čiji se narodi već četrnaest vekova bore za svoj opstanak, za lepši i sadržajniji život ljudi kojima je svestran progres davno postao osnovni smisao bitisanja,

Prizrensku Bogorođicu Ljevišku pođigao je i živopisao kralj Milutin Nemanjić 1307 godine. Posle propasti srednjevekovne države, azijatski osvajači, Turci, naročito su se bili okomili na prestoni grad Prizren. Razorili su i opustošili sve što im nije moglo služiti ili što je govorilo porobljenom narodu o vremenu koje je okupator hteo da izbriše iz svesti robova. Tako su nestali mnogi! monumenti o kojima je ostala samo uspomena. Manastir Bogorodicu Ljevišku varvari su poštedeli na taj način što su je posve+ili Alahu, tj]. pretvorili u džamiju, a to znači: sazidali suvišne otvore, prekrili je de-

belim slojem maltera i spolja i jznutra, a na mjen zvonik masadili minare. Ispod te feredže više se nije mogla mi naslutiti ma kakva njena lepota.

U takvom stanju ovaj spomenik je dotrajao do naših dana. Godine 1912, posle oslobođenja od Turaka, s njega je skinuto samo minare. Posle sleđećeg rata (od 19)4 do 1918) na Ljeviškoj su izvršena probna ispitivanja (vidi: arh. Đurađ Bošković, »Starinar« za 1932 g.), konstatovana originalnost zidanja 1 mestimično postojanje živopisa, ali i niz problema koji bi se mogli rešiti samo zamašnim radovima. Međutim, za te radove ondašnja ni država ni crkva nisu hteli dati nikakva sredstva, te je Ljeviška i dalje morala tamnovati, Morao je doći još jedan rat, ovoga puta oslobodilački i za naše kulturno masleđe, pa da vrednost Ljeviške ponovo blesne ıı svetlosti dana. iju

Posle zamašnih prethodnih studija, Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NRS otpočeo je ovoga leta potpunu konzervaciju i restauraciju Milutinove zadužbine, s ciljem da je što vernije vrati u prvobitno stanje. Već dosadašnji radovi dali ! su izvanredne rezultate. Oslobođena maltera spolja, Ljeviška se pokazuje kao jedno od originalnih arhitektonskih dela ziđano od Rkamena 1 opeke, ali na način koji ne govori ni o kakvom podražavanju ranijim građevinama, Njeni su majstori u punom smislu kreirali svaku površinsku celinu izvodeći svoju zamisao ranije pečenom specijalnom ciglom sa viševrsnim ornamentima. Uklanjanjem turskog zaziđivanja, ovaj umetničkoistoriski spomenik postaje laka i transparentna građevinsica simfonija, koja govori o jednom vremenu u kome je triumfovalo stvaralaštvo. Skoro u potpunosti sačuvani zvonik pretstavlja jedinstven primerak, jer nijedan drugi iz tog vremena nije đotrajao do nas.

Radovi u unutrašnjosti objekta izuzetno su teški i đelikatni. Da bi prelkrili freske, Turci su ih tri puta krečili gustom smešom i, najzad, kad to nije uspelo, premazali četvrtim slojem — malterom debelim neckoliko santimetara. Da bi se, pak, malter mogao uhvatiti za zid, morali su prethodno Weserom napraviti zareze na živopisu. Danas, tri stručnjaka Zavoda (konzervator SI. Nenadović, slikar M. Lađević i preparator K. Avakumović) sa više dunđerskih radnika oslobađaju santimetar po, santimetar starog zidnog slikarstva. Ono se, za čudo. pojavljuje u punoj svožini Sudeći po onome što je dosad otkriveno, freske .jjeviške pretstavljaju sponu izmedu mileševskib i gračaničkih, ali sa sopstvenom originalnošću, naročito u crtežu i plastičnom vajanju figura širokim površinama. Naučno one će upotpuniti naše upoznavanje puta kojim se nekoliko vekova razvijala ova umetnost, danas tako začuđujuće primljena u Bvropi. Kađa rađovi na Ljeviškoj, kroz dalje dve-tri gođine, budu u potpunosti završeni, ovo vaskrslo remek-delo zauzeće svoje mesto među najznačajnijim spomenicima našeg Srednjeg Veka.

M. P.—-5,

VANEM fi

Drug Aleksandar Vučo načeo je u broju 26 »Književnih novina« svojim člankom »O tehničkoj inteligenciji u našem filmu« diskusiju o filmu »Jezeto« upravo o liku inženjera — sabotera i neprijatelja, prikazanog u tom filmu. j

Mi se sa stavom druga Vuče slažema ,a na njegovu završnu rečenicu da bi o tom\»trebalo opširnije progovoriti«, želimo da o toj stvari iznesemo svoje mišljenje.

Naše je mišljenje da autor scenarijja, kao i svi oni koji su u većoj ili manjoj meri odgovorni za ovaj film i njegovu koncepciju, tj. svi oni koji su odobrili snimanje ovog filma, da svi oni kao da žive još u vreme »šahtinske afere« kad je inženjer — saboier bio (ili je možda bar izledalo da je bio) tipičan, ali tipičan za drugu jednu zemlju, koja je živela i razvijala se drukčije nego naša, u drugo vreme i pod drugim uslovima.

Mi nemamo namere da analiziramo ili kritikujemo film sa umetničke ili filmsko-zanatske strane. Ma da biio tome, bez nekih pretenzija, mogli po nešto da kažemo, ipak to ostavljamo drugima. Mi želimo da o ovom filmu, koji prikazuje između ostalog i inženjere, kažemo svoje mišljenje kao inženjeri i tehničari. \

Tilm je uzeo svoju temu sa jednog od najvećih ·gradilišta naše Petoljetke, iz sredine, u kojoj ključa od događaja, radnje i dramatike, Ko je video gradilište na Jablanici, ko je oseTio šta se tamo zbiva, saglasiće se sa nama da Jablanica ne samo što zaslužuje da bude prikazana kroz film, već da je to neobično zahvalna i bogata tema. Pisac scenaria očigledno je video gradilište Jablanice, ali on nije osetio šta se tamo zbiva. On je pošao od jedne koncepcije za koju je mislio da će biti dobar i dramatičan siže. On se te koncepcije držao, ma da je bar naknadno morao osetiti njenu nerealnost. Da je osetio i to ne da je ona samo nerealna, nego i duboko neistinita, on bi je, verovatno, napustio, Međutim ,on to nije osetio i kao rezultat toga u ovom filmu dobili smo unakaženi, lažni lik inženjera, koji ne samo da nije tipičan, nego je upravo alipičan za našu tehničku infeligenciju. Na filmu ima svega tri inženjera. Jedan je sasvim epizodna uloga, koju vidimo valjda samo u jednoj sceni, te o njemu ne saznajemo skoro ništa, sem da biva premešten na drugo radno mesto, zbog katastrofe-sabotaže koja se na njegovom radilištu dogodila.

,

Drugi inženjer — to je direktor Černić. On je verovatno inženjer (u

. jednoj sceni vidimo ga za crtaćim sto-

lom i sa logaritarom u ruci). U njemu je možda prikazan samo tip nebudnog direktora preduzeća, a možda je i on saboter. Poveravanje najosetljivijeg dela (sefa sa komandnim mestom za puštanje vođe) Suviću možda je samo nebudnost, a možda i saučesništvo. Telefonski izveštaj Suviću (pri kraju filma) da se »nešto sprema, jer se Anton izbrbljao« možda je neka klopka za Suvića (ako jeste, onda u čemu se sastoji?), a možda i signal saučesnika? Početne scene govore u prilog tome da je Černić čovek pošten, ali ostali deo filma ostavlja to pitanje otvorenim. Mi ne ulazimo u to šta su pisac scenaria i režiser hteli da postignu. Mi iznosimo uglavnom ono šta može gledalac da oseti. Dakle: Černić je možda pošten, a možda i saboter; gledalac može da bira. Možda je inženjer, a možda i nije?

Treći inženjer je Suvić. To je čist, ovejani i otrovni neprijatelj — saboter. Prva dva i kao inženjeri i kao ljudi dosta su bezlični, a Suvić kao inženjer po svemu je saboter, i to svesni. To najbolje dolazi do izražaja onda kada je opomenut da je sabotaža otkrivena, ali on i pored toga kao razjarena zver silazi u halu da bi pustio vodu.

U filmu više inženjera nema, OVO je sve. A film pored paralelnih tema (klasni neprijatelj na selu, kolebanje i konačni preobražaj seljaka srednjaka Petra, lirska tema Mate i Mare) — ima kao jednu, između ostalih, od svojih bitnih tema: inženjere — graditelje i njihov odnos prema gradnji.

Na Jablanici, međutim — ne udaljujmo se od Jablanice —, iako, kao i na ostalim gradilištima ima u stvarnosti znatno više inženjera i tehničara no što ih ima na filmu, među njima ipak nema sabotera. Ti ljudi ulažu sve svoje snage, sve znanje, 8Vu fizičku i duševnu snagu u svoj posao. Oni organizuju rad, oni predvode radnike u ovoj gigantskoj tehničkoj borbi, u kojoj postižu, na čelu svojih kolektiva, neviđene uspehe, savlađujući teškoće koje često izgledaju nesavladive. Bto takvog inženjera i tehničara poznaje naš građevinski radnik, saradnik i drug tog svog tehničkog rukovodioca, koji mu veruje i ima osnova da mu veruje, a u filmu će ga videti kroz nakaznu grimasu nekog sovjetskog: — šablonskog „inženjera sabotera,

Nisu naši inženjeri j tehničari sa-

Predja leta

U sunčanom zlatnom runu dan zeleno polje pase; iznad voda i po žbunu težak blesak leluja se.

Od Tog sjaja prisojima izmilele zmije slepe, a sve lepše čobanima devojačke oči lepe.

Al pre no što večer

strese

svilovitu pređu dana,

ja se bojim:

zmije iz vrese

okusiće krv čobana .

M. PANIČ—S8UREP

MS ČIK ~, aAS ~ ~ Sr ~ ~mRreZz——

ia NK U ——

vila se želja da tamo ostanem. Mjesto čežnje za daleke krajeve sada čeŠnja, ostati famo gdje sam došao.

. Kaže se da je naša zemlja danas jedno golemo gradilište. To je istina. To vidiš na svakom koraku. Ali je ta zemlja danas i ogromno ratište, Na svakom koraku vidiš kako ratuje neviđeno novo sa starim, kako puca, kako se ruši preživjela prošlost i rađa se budućnost.

O tom procesu htio bih pisati ,o tom procesu nestajanja starog i nastajanja novog, kako sam ga vidio u noVoj, današnjoj Vojvodini. Ima i toga, da susrećeš davnu prošlost i već pobjedonosnu „budućnost u prividno mirnom susjedstvu, u nekakvoj nevjerovatnoj simbiozi.

Zar bi se moglo izmisliti nešto što je većma simbol zaspale prošlosti nego ona skela, koja nas je prebacila preko Tise na putu u Zrenjanin? Za Vrijeme križarskih ratova vitezovi su vjerojatno na isti način prelazili 5 jedne obale na drugu. I ona četvoTica koja su vukla tu skelu, ni tada nisu mogli biti više odrpani, a njihova koliba, koju sam vidio, ni tada primitivnija nije mogla biti. Ali... ali oko te skele, svugdje kuđa pogledaš u taj iz drevne prošlosti zaboravljeni pejsaž, blistaju na novim čeličnim stupovima električne žice visokog naĐona proizvedene u novosadskoj tVOTnici »Novkabel«, I skela, koja se pokreće ljudskom radnom snagom, u stalnom pokretu, uz seljačka kola i putnike prevozi najnovije mašine, čilave itvorničke uređaje, traktore i kombajne najnovijeg tipa, za seljačke Tadne zadruge nove Vojvodine.

Kontrast nije samo u stvarima. Koliba je prljava i bijedna i skeledžije, četiri muškarca, stanuju famo zajedno. Pitam gdje su njihove žene? U Titelu, Svaki ima ženu i djecu. On! idu 'izmjenično kući svaki tjedan jedamput svojim barkama. Tako oni žive i trajat će to tako do iduće godine. Iduće godine bit će već sagrađen most, Tada će nestati skele i oni će napustiti tu pretpotopnu kolibu, Žene mlađih skeledžija rade već u zadruzi negdje kod Titela, A djeca? Idu u školu. To kažu mlađi, Ali stari šutljiv. Ipak saznajem, da je Mađar, koji je, kako on sam kaže, »slabo pismen« i i-

ma već dva unuka. Jedan će ove godine položiti maturu, a drugi uči zanat. Ovaj najstariji, pognut čovjek, širokih ramena i velikih ruku nikako nije oduševljen kad mislina toda će tu do iduće godine biti sagrađen most. Čudno kako ne vidi da to nije ljudski život ovdje u kolibi, daleko od svijeta, u toj kolibi s jednim jedinim prozorčićem, daleko od svojih? On sam priča da je zimi tu hladno, koliba se jedva može ložiti i ručak se sprema sada pred kolibom na nekakvom improviziranom štednjaku... ,

'— Da, istina, težak je taj život, ali sam navikao — govori i pokazuje na prasce, koje tu hrane — svaki od nas ima jednoga.

Prasci su po đanu vani, a po noći

su s njima zajedno u kolibi. Ni stari ne kaže da je dobro tako živjeti, I on gunđa kad govori o takvom životu, ali kada je riječ o promjeni načina života ipak je njegov odgovor; | !_— Kađ sam se već navikao Ovako, baš ovako, baš na taj život...

Goethe je skovao tu lijepu riječ: »Slatka navika života«. U slučaju tog starog skeledžije sigurno se ne radi o »slatkoj navici«. On je živio takvim životom da se u njemu umrtvila ne \ samo želja za bolji život nego i pomisao na to da mu je moguće živjeti životom koji bi bio više ljudski, SvaRkako „ovo njegovo priznanje: »Navikao sam se već ovako« — i da je On sam dodao — »baš ovako« — djelovalo je na mene porazno,

Zar se može zamisliti teža optužba protiv svega onoga što je tu bilo? Niic najveće zlo u prljavštini kolibe i u tom puslinjačkom životu. Zlo je u tome što su doveli nekad živog, nekad mladog čovjeka do toga da se smiri s tim životom, to je ono što je užasno, ta »skromnost• — to je ono što je najstrašnije.

Usamljena ,mala koliba — taka mala da sam se morao duboko pognuti da bih mogao ući. Stoji na obali 'Tjse koja mirno teče u prijepodnevnoj ljetnoj tišini. Visoki jablanovi i stasite vrbe gledaju na svoje sjene u mutnoj vodi, tako nepomično kao da prisluškuju putovanje malih bijelih oblaka na beskrajnom plavom nebu u dale-

koj, mirnoj visini... Zar ovo nije idila? Zar ovo nije poezija?

Kako ne — trebalo bi je samo apstrahirali od čovjeka koji se navikao baš na ovakav život. Ali da li se smije apstrahirati? Nikada nisam tako jasno, tako duboko doživio spoznaju da postoji umjetnost koja iznevjeri čovjeka, i da postoji ljepota koja je spokrifna, ako je u ljudskom smi- . slu lažna. Nama, koji smo postali svi= jesni ljudske YTovezanosti, društvene odgovornosti i društvene mogućnosti, ljudima današnjice drukčije govori i pejsaž, drukčije ga doživljujemo nego ljudi prošlih epoha,

Kod nas, u Jugoslaviji, postoji takva svakidašnjica, koja nije više »proza«. Naša svakidašnjica nije besmisleni tok mehanističkih potreba i meha= nističkih zadovoljenja tih potreba, nije automaiska navika, nego stalni i naporni prodor prema budućnosti, pa= tetična borba za osvajanje sve novih i novih ljudskih sadržaja. Naša je poezija u dubini naše svakidašnjice, u onoj koja je bila nekad »prozaičhost« života. Na našu senzibilnost koliba bez higijene, bez ljudskih uvjeta života ne djeluje poetično. Za nas su poetične žice visokog napona, koje blistaju na suncu kao trofeje, poezija je u kombajnima i traktorima, koje transportira skela, i poezija u činjenici da će jedan unuk onog starog skeledžije položiti ove godine maturu, a drugi, mlađi uči zanat, i u tome je poezija da znamo, da će tu za godinu dana pobjedonosno spajati obale Tise

našim rukams, stvoren čelični most.

TII

»Sasvim je samovoljno kad govorite da su gore navedene pojave poetične. Kada se govori o poetičnosti čovjek misli u prvom redu na neki određeni, blagi ugođaj, na neku unutarnju muziku koja se u štvarima ispoljava, na nekakvu napetost koja se smiruje u tihom sjaju i u blaženstvu neke harmonije... Žice visokog napona, traktori i kombajni, međutim kao i čeličmi most koji će zamijeniti skelu za godinu dana, jesu korisne i veoma dragocjene pofrepštine savremene civilizacije ,ali nemaju, ne mogu imati ništa poetičnoga,« \

'

Taj prigovor jednog starijeg kultfturnog radnika čuo sam u nastavku diskusije, koja se razvila u dvorani krasnog pionirskog doma u Zrenjaninu, nakon moga predavanja o socijalističkom humanizmu. Razgovor se zapravo razvio nakon diskusije i poprimio je potpunoma intiman karakter. Ja sam ga pitao:

— Možete li vi vjerovati da bi netko prije dvadeset ili čak deset godina mogac i sanjati da se u Zrenjaninu može izazvati takva živa diskusija o problemima socijalističkog humanizma kao što je bila ova? Zar niste primijetili da to nije bilo nekakvo apstraktno učeno raspravljanje? Socijalistički humanizam, evo, može danas u Zrenjaninu pobuditi zanimanje kao aktuelni, praktični životni problem naše svakidašnjice. Ideje, koje su bile jučer samo snovi najboljih, postale su danas aktuelne kod nas, one su u centru općeg razmišljanja kao praktični zadaci naših napora, Zar ne vidite da je jedina takva činjenica već dovoljna da čovjek bude zanesen. Zar ne vidite da ovakva činjenica nikako nije prozaična? — Tako sam protuslovio mome subesjedniku, ali sam odmah dodao: — Inače, ja se slažem s vama da potrepštine savremene civilizacije same po sebi ne spadaju u kategoriju poetičnosti. Ali kađa potrepštine savremene ž#“ivilizacije postaju izraz svijesne ljudske volje za ostvarenjem novih ljudskih odnosa, kada se u mrtvom mehanizmu očituje onaj uzvišeni ljudski lik o kojemu je Marx govorio, kada ono što je izgledalo nemoguće. postaje moguće, kada vrba zaista grožđem rodi i to opipljivo, pred našim očima — zar faj titanski proces uzdizanja čitave jedne protuljudske stvarnosti na stepen povišene humanosti nije ono rašćenje i potenciranje ljudskosti, koje se zove poezijom?

Ne znam, đa li sam uspio uvjeriti svoga prijatelja, ali što se tiče mene, svaki dalji susret i svako'opažanje. sve što sam viđio i čuo na svome putu po Vojvodini činilo mi se neobori- ,

vom potvrdom ove istine.

Ervin SINKO + ,

MU

boteri, nisu u svojoj ogromnoj yećini i to je ono što je tipično i karakteristično. Oni su pozitivni, radni, konstruktivni, požrtvovani ljudi. Među njima ima izuzetaka, ima ih još i takvih, koji gledaju da što »jevtinije« prođu, nađe se i po koji saboter, a to je pod našim uslovima i između hiljada inženjera i tehničara sasvim zakonita pojava, Ona nije tipična, već retki izuzetak.

U početku je bilo inženjera starog kova, koji nisu odmah shvatili šta se događa, bilo ih je, koji nisu poverova-– li u organizatorsku i mobilizatorsku snagu Partije, koji nisu znali šta znači snaga masa, koja je stihija sve dok nema rukovodsiva.

Mi nikako ne želimo da tvrdimo da se klasna borba, kao zakonita pojava u izgradnji socijalizma na ovom polju ugasila, Ne! Mi smo već napomenuli da među tehničkom inteligencijom ima još i danas „neprijatelja naše socijalističke izgradnje, da ima čak i onih koji se drznu i pokušaju da otvoreno saboltiraju. Ali ima pripadnika naše fehničke inteligencije, koji, bilo zbog svojih konzervativnih shvatanja, bilo zbog teškoća naše izgradnje ili čak zbog svoje klasne pripadnosti, po svom ubeđenju nisu prijatelji naše izgradnje socijalizma, ali su na svom stručnom poslu veoma vredni i odgovorni, jer vole rađi svoju struku, a organizaciono-vaspitni rad Partije tu svakog dana čini svoje i ljudi se menjaju stalno, sistematski, svakodnevno.

Da spomenemo samo jednu grupu naših inženjera, koji bi inače bili predodređeni da im ne verujemo. To su bivši preduzimači, bivši vlasnici nacionalizovanih preduzeća. Šta mi danas vidimo? Vidimo ih na poslu, u preduzećima koja više nisu njihova, vidimo ih čak da uspešno rade, da pošteno zarađuju svoj hleb, pa i više od toga. Među tim »sumnjivim« bivšim preduzimačima mi imamo i takvih ljudi, koje ističemo za primer, koji potpuno zaslužuju (i dobijaju) pohvale i nagrade.

Ogromna većina naših inženjera i tehničara ne traži da im se kaže »hva– la« Oni rade iz dubljih pobuda, no što je sujeta i ambicija. Ali, ako ne traže »hvala« traže da se kaže istina lyad se govori o njima, A ovaj film je neistina — bar u onom svom delu, koji se odnosi na inženjere,

Mi ne bismo potrzali »Priču o fabrici«, đa nije došlo »Jezero«. Da je pre »Jezera« u drugim filmovima, verno obrađen lik našeg inženjera i tehničara — borca na frontu naše socijalističke izgradnje, mi se ne bismo osvrtali na to ako se u jednom filmu prikaže i neki inženjer ili tehničar saboter. Ali u našim prvim filmovima — pa i pozorišnim komadima — oobrađivati samo inženjera sabotera, obrađivati inženjera sabotera na jednom od najvećih giganata naše Petoljetke, koji je ponos svih naših naroda, jer je svena njemu delo naših radnih ljudi: projektanata, naših graditelja, naših trudbenika, velika i duboka je uvreda za sve nesebične trudbenike iz redova naše tehničke inteligencije, Ništa ne može da pravda pisca Scenaria i odgovorne drugove, jer YVreme »umetnost radi umetnosti« je prošlo, Zar oslovljavanje Suvića na kraju sa »gospodine inženjeru« gledaocu ne zvuči malo kao »gospodo inženjeri«,

Inženjeri i tehničari imaju pravo da zahtevaju da budu prikazani verno. Princip socijalizma je — svakom po zasluzi. Naša tehnička inteligencija nije od svojih drugova iz oblasti filmskog stvaranja dobila po zasluzi. Naprotiv „nezasluženo je izneta u deforTIA) izgledu, u netačnoj svejlosti, .

Hiljade naših inženjera i tehničara imaju pravo da zahtevaju da budu prikazani u pravoj svetlosti, a njihov svakidašnji rad, njihova borba na zajedničkom frontu izgradnje socijalizma, njihova pregnuća i uspesi pružaju bogat materijal i za filmski scenario. "Teme su bogate, dramatične, ima ih u izobilju na svim velikim gradilištima. I zato teme treba tražiti tamo, pde one jesu — a to je na gradilištu — a ne u svojoj mašti, inspirisanoj dogmatiziranim sovjetskim šablonom o intelektualcu — saboteru.

Mašta je umefniku neophodna, ali ako mašta i »licencija poetika« idu na uštrb istine i stvarnosti, ako iskrivljuju istinu na štetu naših poštenih i požrtvovanih ljuđi, onda smo mi odlučno protiv takve mašte.

Inž. Milutin Maksimović žlan izvršnog odbora društva inž. i tehn. NRS, Tehn, Miloš Jarić „potpretsednik „Saveza društva inž. i tehn. FNRJ, Inž. Gvozden Simić pretsednik društva inž. i tehn. NRS, Inž. Milan MBadojković član uprave

saveza DIT-a PNRJ. CO

Frano Šimunović: Borač #.

Piše:

x.

(Crtež Z. Džumhura)

MILAN BOGDANOVIC

poste dugotrajne i uglavnom opravdane povike na nedovoljnost naše kritike, posle, opšte i oštro postavljene dijagnoze da naša kritika boluje od neke vrste organske insufici= encije, mi danas imamo obratnu pojavu, da se kritike pišu, da se pišu mnogo i da ih piše svako, Ali ostaje otvoreno pitanje da li je ovom »kvan= titativnom · „suficiencijom« problem naše kritike doista i rešen,

Ja lično mislim da nije, I ne samo da nije rešen, nego da se otišlo od zla na gore. Iz povike da nema kritike i da kritičare treba pronalaziti, nastala je potraga za njima i, istovremeno, javio se izvestan neobuzdani i neobuzdavani apetit da se pišu kritike, A iz toga svega rezultira jedan novi vid kritike, koji bih ja nazvao »kritikom po svaku cenu«. I ta kritika po svaku cenu, što će reći po zahtevu »daj što daš«, kojoj se ne odmeravaju, ili labavo odmeravaju &pecifične vrednosti

koje afirmišu ovaj književni rod, po-.

staje danas opasnost i za literaturu i za publiku.

Sa malobrojnim pozitivnim izuzeci” ma, kod kojih se nesumnjivo javlja kritičarski smisao i dar, i koje treba negovati, ti kritičari »po svaku cenu«, nesigumošću i proizvoljnošću svojih sudova, neubedljivošću izlaganja, beživotnim jezikom i stilom, bez solidne kulturne podloge, jednom rečju, ne• pouzdanim perom, a 8ša mnogo samopouzdanja, dejstvuju na publiku de” zorientaciono, a na literaturu obezvoljujući, stvarajući revolt. A to je opa» sno

Između publike, koja uglavnom nije loš sudija, i kritike, koja najčešće freba samo da' utvrdi, da prosvetli, da produbi, da u tančine protuma-– či utiske koje publika nerasčlanjeno prima, retko se dolazi u raskorak, A kad se raskorak javi, a nije opravdan, on vodi u pometenost.

U odnosu na literaturu, na pisca, na glumca, na stvaraoca, ovakva malo odgovoma kritika, kroz koju ne dejstvuje autoritet, oslonjen na sigurnost suda i temeljno znanje, na kulturu i ukus. preko kojih se on formira i afirmiše, stvaraoca obezvoljuje i vre” đa ga, Prava kritika, ona koja še piše sa osvedočenim pravom i sa dokazanim darom, koji su jemstvo za njenu pravilnost i odgovornost, može, kad je negativna, da pogodi umetnika, da ga ožalosti, da mu natera suze na oči, ali ga neče revoltirati, Kritika »po svaku cenu«, kakva se danas kod nas javlja, izaziva revolt, Na živom i osetljivom mestu &a koga mogu majneposrednije da gledam i doživljujem utiske kritike na umetnika, svedokom sam mno• gog teškog revolta na kritiku koja ni” je pravedna, koja nije pravilna, koja je proizvoljna, koja je pisana bez da· ra ji autoriteta, koja je vrlo često više optužnica nego li kritika, više pamički akt, nego li stvaralačko tumačenje i procenjivanje stvaralaštva drugoga. A takvim stanjem se ubija poverenje u kritiku i uverenje da je ona potrebna. ·

Ali sa njime ubija i sama kritika kao takva. Mi imamo još uvek očuva” nu književnu i pozorišnu Mritiku kao književni rod. U drugim literaturama on je u izumiranju. Naša kritika, i nedovoljna kao što je — ovu odgovornošt i lično priznajem — ima, u svojim najboljim vidovima, kvalitete stvaralačke kritike, Treba li io uništavati poništavanjem ugleda kritike kao takve? Mislim da ne treba, Treba, obratno tome, izgrađivati nove kritičare, mladima koji osvedočuju smisao i dar za kritiku treba pomoći da se podignu do prava da je pišu, freba im omogućivati da odu dalje od starih, da steknu još više znanja i kulture, da se naučno još &igurnije postave, da se marnksistički bolje ospo” sobe da prosuđuju stvari ne zapadajući u površan, analfabetski, vulgarni, pseudo-maksistički „postupak, da se stvaralački oplemene, da dijalektički steknu ljudsku širinu i duboko ukorene u sebj osećanje da govoriti o umet” nički stvorenome u stvari znači prodirati u Živo biće stvaraoca. Sećajući se jedne Rišpenove pesme, rekao bih da kritičar mnogo puta ima na dlanu živo ljudsko srce, koje ne sme ni probosti nj smrviti,

Ovaj proces odbira i odgoja mladih i darovitih snaga u našoj kritici, i otstranjivanja kritike »po svaku cenu, treba da prihvate, pomognu | ostva”ruju &vi naši MWnjiževni časopisi i dnevni listovi koji kritiku neguju.

703