Književne novine

A. Černigoj: Porođica (drvorez)

(Pozorišna biblioteka »Prosvete«, PozoriŠna biblioteka Saveza kulturno-prosvetnih društava NR Srbije, »Maša pozornica« »Rada« i Pozorišni zbornik »Omladđinske pozormica« w izdanju »Novog pokolenja«)

|. Danas u Srbiji, pored raznih povremenih izdanja, postoje uglavnom čeri stalne pozorišne edicije: Pozorišna biblioteka koju izdaje »Prosveta«, i Bozorišna biblioteka Saveza kulturno| prosvetnih društava NR Srbije, »Naša pozornica«, koju izdaje »Rad«, i »O| | mladinska pozornica« koju izdaje »No. VO pokolenje«. Sve ove pozorišne edi· cije imaju svoj određeni delokrug i - zadatak, ma da sve objavljuju dram| sku književnost.

Pozorišna biblioteka, koju jzdđaje »Prosveta«, počela je da izlazi još 1946 godine i trebalo je dđa ispuni čitav niz zadataka: da objavi najznačajnija dela svetske književnosti i hlasičnih pisaca, dela naših klasika i savremoenih pisaca, da upozna publiku sa velikim umelicima scene i da pruži pomoć amaterskim pozorištima raznim popularnim tekstovima o režiji, glumi itd. Pozorišna biblioteka »Prosvete« đonekle je ispunila ovaj zadatak, objavila je nekoliko biografija scenskih umetnika, zatim je dala za ama-– terska pozorišta priručnik »Kako se vodi amatersko mpozorište« niz dela savremenih ruskih pisaca, neka dela savremenih i klasičnih svetskih pisaca: Šoa, Golsvordija, Ostrovskog, Ibzena, Šeriđana, Lope de Vega itd. Od naših klasičnih pisaca objavljeni su Jovan Sterija Popović, Kosta 'Trifković, Bora Stanković i Nušić. Taj široki plan napušten je docnije, otpale su biografije scenskih umetnika i popularna stručna dela, pa je ogtala samo dramska književnost. Ali i taj je plan bio i širok i obiman, tako da ga pozorišna biblioteka »Prosvetee mije mogla ni šire da obuhvati ni da pbrođubi. Dosad je objavljeno oko trideset knjiga. »Prosveta« se orijentisala uglavnom na svefsku savremenu i klasičnu i domaću klasičnu književmost, dok je jugoslovenska savremena drama potpuno zabostavljena.

U pogledu svetske dramske književmosti Pozorišna biblioteka »Prosvete« treba isto tako da proširi svoj plan i da objavi još čitav niz pisaca čija dela zaslužuju đa se naša publika upozna s njima. To bi u isto vreme značilo i obogaćenje naše kulture.

Pozorišna biblioteka Saveza kulturno-prosvetnih društava NR Srbije, »Naša mpozornica« u izdanju »Radđa« i Pozorišni zbornik »Omladinske pozomice« koji izdaje »Novo Pokolenje« imaju sličnu namenu: da pruže mate?ijal mnogobrojnim amaterskim pozorištima i da im omoguće da poslave fe komađe na pozornicu. Zato su njihova izdanja gotovo uvek propraćema rediteljs :kim napomenama, crtežima scene i kostima. Pa ipak, ma da imaju goiovo isti cilj, ove se biblioteke poipuno razlikuju po materijalu koji objavljuju.

Pozorišna biblioteka Saveza objavila je dosad »Stanoja Glavaša« od Đure Jakšića, »Rodoljupce« i »Lažu i pawalažu« od Jovana Sterije Popovića, »Peru Segedinca« od Laze Kostića, »Jazavca pred sudom« od Petra Kočića i » Tri jednočinke« (Analfabeta, Mu-

Va i Vlast )od Nušića, Sve ove knjige

imaju dobar predgovor koji prođuDbljeno osve{ljuje i pisca i vreme, a bored toga donose i dobro pripremljene redđiteljske napomene. Po tim kvaJitetima svaka knjiga ponaosob pretstavlja korisno i potrebno izdanje. Običan čitalac i pozorišni amater dobijaju Pozorišnom bibliotekom Sa| veza knjige koje mogu da im koriste, jer će upoznati iz predgovora Jovana Popovića, Velibora Gligorića, Huga ajna, Nike Milićevića i Milana Đo· kovića, pisca, vreme, problematiku komada; pored toga komađ je i stručno pozorišno obrađen za one koji bi hleli da ga postave na sćenu. Redifteljske. napomene „Male Miloševića, Miroslava Dedića, Ognjenke MilićeVić i Braslava Borozana pružaju okvir za postavljanje ovih komađa na scenu. Samo, postavlja se pitanje: da li će što koristiti ovi pozorišni komadi amaterskim pozorištima? Namena „ove biblioteke je da se pruži mateTijal za prikazivanje amaterskim pozorištima zajedno sa osvetljenjem Vremena, dela i prikazom pisca i nje· BOVOE mesta u književnosti. Prilikom pripreme ovih knjiga pošlo se sasvim ispravno od toga da jedan iskusan reditelj treba da spremi ređiteljske napomene, da pokaže kako se studira i postavlja komađ na scenu, koji su spoljni, a koji unutarnji elementi, itd. Sve je to učinjeno sa merom, samo izbor nije dobar (ne u pogledu književne vrednosti, već u pogledu momučnosti prikazivanja), izuzev komedije »ILa iža i paralaža« i jednočinki

| CETIRI POZORIŠNE o BIBLIOTEKE

koje jedino odgovaraju ovoj biblioteci. I ove komađe neće tako lako prikazivati amateri, ali amaterska pozorišta koja su izišla iz faze početništva

uspeće đa ih postave.

I pored ovih zamerki, koje su učinjene s obzirom na namenu ove biblioteke, treba podvući đa su sva objavljena dela u Pozorišnoj biblioteci Saveza dobro pripremljena i da pretstavljaju pozitivne priloge dramskoj književnosti i vrlo lep izbor u pogledu Književne vrednosti.

Biblioteka »Naša pozornica« koju izdaje »Rađ« ima u toku svoga izlaženja dva različita periođa. Prvi, u kome je objavljeno više od deset jednočinki od kojih je većina uglavnom preštampana. Izuzetak su samo dramatizacije Dragoslava Ilića Čehovlievih pripovedaka, ostvarene sa uku.som i potrebnom merom, i slaba drama Panfte Đergovića i Dušana Grubića »Poslednja poplava«. U tom Dperiodu »Naša pozormica« direktno zadovoljava potrebe amaterskih Dozorišta u Srbiji pružajući im maferijal za prikazivanje, U drugom periodu »Neša pozornica« pretstavlja daleko ozbiliniji i poduhvnt i ostvarenje: ulaže se napor da se da originalna savremena jugoslovenska dramska književnost. Zalim uvodi se i jedna novina u »Nošoj pozornici«, gotovo sva pozorišna dela imaju belešku o piscu, ukoliko je to stariji pisac, i daju se rediteljske napomene naročito za dela gde su ta objašnjenja potrebna,

»Naša pozornica« objavila je za poslednjih godinu dana niz dela koja su pretstavliala reperioar većih pozorišta i amatersltih pozorišta. Treba pomenuti »Podvalu« Milovana Glišića u obrađi pBaše Plaovićn, dramntiznciju Vescelinovićevog romana »Hajduk Stanko« od HMuga Klajna, đramatiza-

ociju Ignjatovićevog tomana »Vočiti mladoženja« od Petra S. Petrovićn, tri slovenačke drame »Vatra i pepeo« od

Mire Pucove, »Put u zločin« od Mižka Kranjeca i »Sluge« od Ivona CankaTa, zatim dva originalna komo9«dla »Večeru« Skemdera Kulenovića u novoj Teđakciji i novu dramu »Raskrsnica« Milana Đokovića.

Broj ovih komsda nile veliki, ali je značajan jet uglavnom pretstavlja našu literaturu. Svi ovi komadi, sa izuzetkom Cankarevih »Slugu« mogu da se prikazuju i u većim pozorišlima i u amaterslim pozorištima, naravno u onima koja su izišla 'z okvira potpunog početništva. Jedino Cankareve »Sluge« pretstavljaju vrlo težak problem, ma da su date redđifeljske napomene Slavka Jana, koji je sa uspehom ·7poštavio »Sluge« na ljubljanskoj sceni, jer drama »Sluge« zahteva i dobrog režisera i dobre glumce i vrlo ozbiljnu studiju.

Biblioteka »Naša pozornica« ima đanas određenu fizionomiju i Dretstavlja doprinos savremenoj dramskoj književnosti. Orijentisana uglavnom na savremenu jugoslovensku dramu, izuzev prerade »Podvale« Milovana Glišića i Cankarevih »Slugu« objavila je dosad dve nove dramatizacije, dve originalne đrame i dve savremene slovenačke drame. Na taj način pokazala jeda naša drama postoji, iako je skromne vrednosfi. Zatim pružila je materijal za prikazivanje našim pozorištima, i to domaće stvari, a to je značajna stvar. Primećuje se samo da nije objavljena.nijedna stvar iz savreme hrvatske drame, ma da je tu moglo da se nađe delo koje je ftrebalo objaviti. To treba popuniti u planu za iduću godinu, jer u savremenoj hrvatskoj drami ima zanimljivih dramskih pokušaja.

Pozorišni zbornik »Omlađinske pozornice« u izdanju »Novog pokolenja« ustvari nastavlja ono što je »Naša pozornica« obiavljivala u početku, štampa jednočinke — samo izbor je bolji, a. cela biblioteka se uglavnom orijentiše na jugoslovenske pisce.

Kad se u celini posmatraju sve četiri pozorišne biblioteke moraju da se izvuku izvesni zaključci u vezi sa našom pozorišnom kulturom uopšte i

specijalno sa razvojem i.uzdizaniem naših širokih masa. Pozorišna biblioteka ne može da bude cilj sama sebi, ona je tesno vezana sa piscima, pozorištima, tumačima na sceni i publikom, Zato treba pred izdavače 1 urednike pozorišnih biblioteka da se Dostave dva plana: prvi, naša pozorišna kultura uopšte i razvijanje pozorišne kulture, a to znači razvijanje dramske književnosti i scene, i drugi, omogućenje najširim masama da ovlađaju bar osnovnim elementima pozorišne ume{nosti, jedni kao tumači a drugi

kao gledaoci. Milivoje RISTIĆ

Ydgovorm) maredolku; Jovan Wopuvić Beograd, rancuska broj 8: ataiperi * »!

KNJIŽEVNEINOVINE

) jednom prevodu i njeeovom

Ovaj odgovor je još pre dva meseca bio upućem zagrebačkom časopisu »Republikas, a napisan je povođom jednog potpuno đeplasiranog i neukusnog pamGDR, ispada g. Julija Benešića, Ređakcija časopisa je, međutim, „donela odluku da ga ne okjavi i to, uglavnom, »da se ne bi zamerila jedinom prevodiocu s poljskoga na hrvatski« — dakle, iz razloga koji ne spada u domen ređigovanja jednog časopisa! Članak „objavljujem u nešto skraćenom obliku.

U broju triđeset i drugom »Književnih novina« (od 8 avgusta 1950 g.) objavio sam kratku belešku o prevodu Tuvimovih pesama s poljskog na srpskohrvatski jezik. Objavio sam tu svoju impresiju, prvo, kao književni poslenik koji koliko-toliko zna da razlikuje poeziju od nepoezije, poetski prevod od nepoetfskog, i drugo, kao obični, sasvim obični i smrtni čitalac koji ima slobodu i pravo da javno kaže da li mu se nešto, što je javno publikovano, sviđa ili ne sviđa,

Na ovu moju belešku osvrnuo se u 8—9 broju »Republike« prevodilac Tuvimovih stihova g. Julije Benešić. U svojoj replici »Pro domo« (vidi članak-kompilaciju „»Julijan Tuvim«, »Republikas 8—9) on žustro i zajedljivo, tonom neđopuštenim u javnoj polemici, izbegava đa „odgovori na sve moje navode, već se hvata samo za neke, pa i njima izvrće smisao,

Neka mi je dopušteno da ovđe dam, u najkraćim linijama, odgovor na sva ta izvrtanja, i to ne toliko zbog g. Benešića, koliko zbog onih „kojima, možđa, nije jasna čitava pozadina ove stvari,

1. Na moju primedbu da prevod Tuvimovih stihova, pored ostalih slabosti, vrvi romantičarskim, sladunjavim i preživelim rekvizitima, kao što su »sunašce drago«, »glavica što leži naslonjena«, »put tužan i bajan«, »tihano se javi«, g. Benešić, kome ne sporim znahje poljskog jezika, odgovara citiranjem Tuvima, Na prvi pogled, potpuno je i u pravilno i oprav= dano što se prevodilac, đa bi dokazao svoju tezu, poziva na autora, na original. Originalni tekst je, svakako, veoma jak i ubedljiv argumenat.

· I zaista, svaka čast Tuvimu i njegovom, to jest poljskom jeziku! Citirane reči iz originala (»Moje jasne kochane sloneczko ... Glowka na bok sie przechyla«) sasvim dobro zvuče i, koliko je meni poznato, i poljski i češki jezik u priličnoj meri trpe 'upotrebu deminutiva. Ali je zato upotreba deminutiva u našem savremenom književnom jeziku (a radi se o savremenom pesniku i savremenoj poeziji!) samo u izuzetnim slučajevima dobra i na svom mesfu. To stoji tako, i tu prevodiocu ne može pomoći nikakvo pozivanje na tobožnje »čuvanje« originala, a još manje onaj nezgrapni »vic« o tome kako bi, bajagi po meni, trebalo sunašce prevesti sa »sun-

'NIŠOla Drenovac

prevodiocu

Tanasije Mladenović

čekanja« a glavicu 'sa »glavurđa«, jer bi onda zvučalo »mođerno«.

2. Sve što je u mojoj belešci iole škakljivo g. Benešić zaobilazi. Kad je reč, na primer, o tome da su mu rime banalne, on pobija svega dva od šest navedenih primera, pa se i tada hvata za jednu očiglednu štamparsku grešku! Tako za srok »bufetusujetu« kaže da ga »uopće nema u prevodu« — što je uostalom tačno —, pa naštavlja; »Ja imam srok bufetusjelu,y no)! sjeta je zacijelo kritičaru nepoznata riječ« (podvukao T. M.), Šta čovek da kaže — da ne upotrebim neki teži izraz na ovu jevtinu .đuhovitost? Slobođan sam, međutim, da se obratim čitaocima s pitanjem: a šta se ustvari OVde menja? Rima je i ovako i onako banalna.

No, to još nije sve.

Kako stoji sa ostalim srokovima, citiranim u mojoj belešci, da se ne upuštam u druge, kojih u knjizi ima sijaset? Kako stoji sa srokovima skaču — zakapču, sveter halbcilinder, derati tur appelantutr, štacija — USD štokracija, teret pleć stlači — znači?

Pošto g. Benešić ovo prećutkuje (osim rime štacija — aristokracija, gde bez potrebe opet poteže original), prepuštam čitaocima da i o ovome sami presude.

3. Što se fiče stiha »rastapa se razblaženo«, ostajem i dalje pri svojoj tvrdnji da je to najobičnija besmislica. A da bi se i čitaoci u to uverili, citiraću g. Benešića.

Evo tog mesta, koje dajem da bi prava. »lepota« prevođa odmah bila jasna i uočljiva za svakoga:

A pana Jadja iz bufeta rastapa se razblaženo, šapćući veli: »Vlas Pomiše

vi Birate božanstveno .

Kod nas, u našem prostom seljačkom govoru, kaže se, recimo, za vino da se razblažuje vodom, a ovđe se razblažena žena (čime razblažena? kako razblažena?) — raslapa... Hito vam poezije u prevodu g. Julija Benešića! Ovako kod nas hisu pisali ni trećerazredni pesnici, akamoli pesnik za koga sam „prevodilac u pogovoru kaže da je »njegova strast riječe i da je »virtuoznošću svoje riječi pretekao sve poljske pjesnike prošlosti i sadašnjosti«. Gde su te reči? Gde je ta virtuoznost? U prevodu E. Benešića uzalud ćeš tragati za njima.

Toliko o glagolu rastapati se, čije postojanje — iako mi to prevodilac proizvoljno insinuira (g. Benešić: »On ne priznaje glagole rastapati se

MAH GINALIJE

to klecam putem idući meti

dok

e nebesa nada mnom tušte?

Da li su to noćas vatrometi, il moga srca varmice pljušte?

Ma da mi u duši pcnor zino,

u meni bukti besmrtni plamen: zalud mi pretiš, po mukla tmino ja sam u tebi svetao znamen,

Jedva koračam a zvezđe tičem.

Kroz ponoć idem...

Dvanaest tuče.

Žao mi je konja koji pod bičem prepuna kola uzbrdo vuče.

O, konjče krotko, đok bič te bije, čuješ li pesmu slobodnih ptica? Pod nebom ništa ,rednije nije od plavih prostora bez granica!

Tragom

(Nastavak sa prve strane)

svoj, da sam savija od nenačetog snažnog izdanca sopstvenu sudbinu. Pisalo se često kako je »pusfinja cetinjski« spasavao sebe putujući, postajući iza tišine cetiniskih brojanica svjetski putnik; iz giluvoće ocrnogorskog krša spuštao se u vedre i bučne talijanske gradove. Vidimo ga u TTstu, Napulju, Romi, Veneciji. U Beču se upoznaje sa tadašnjom duhovnom elitom Evrope, među ostalima i sa Vukom Karadžićem i Brankom Radičevićem, Tri naša velika književnika nalaze se u ovom duhovnom središtu, gdje je Njegoš donio i svoj »Gorski Vijenac« da štampa. Zatim, putuje dva puta u Petrograd gdje biva silmo impresioniran sjajem i raskošnošću Dpe-

trograđdskog života. Ono nekoliko slam'

nih kuća. na Cetinju pojavljuje se u tužnom sjećanju kao najveći kontrast svim onim sjajnim utiscima i viđenjima. Doduše, Njegoš je govorio: »Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne zna Što je svijet«, ali se ne može reći da se on zaboravljao i spasavao na ovim putovanjima. ljsred najljepšeg društva ili najbolieg dočeka, pred oduhovljenim i kultivisanim kamenom starodrevnih katedrala, on se sjećao svoje sirotinje i golotinje na domu, pritiska turskog koji je prijetio da se sruči svakog časa na daleka planinska nasejja. Tada bi se uozbiljio, zaćutao, poblijedio u licu, mrgođan oblak sio bi mu na obrve. Sjećanja na

' Crnu Goru su ga parala kao handža-

ri, Društvo je tada obično mislilo da se crnogorski vladika predaje duhovnoj i filozofskoj kontemplaciji, a ne da misli na Omer pašu Latasa, na glad u posnom i suvom kršu, — 'rađi

čega je kupovao žito u Triješću, —

na zaostalost i primitivnost svog na-

re uck Je i pa | Niegoša

rodđa. U njemu je sazrijevala želja da sve učini za crna brda, da se žrtvuje, a možda ga je ponekad ' grizla savjest što se suviše od njih udaljio i prožeo evropskim životom. Tada bi se brzo vraćao i pokajnički razgovarao sa svojim planinama. Kada se vraćao iz Beča, pred samu svoju smrt, rekao je ugledavši Lovćen: »Više se nećemo nikad rastaviti«. Od Kotora do Cetinja, preko kamenih vrleti, poslije Bvrope, išao je pješke ili na konju i, najzad, na smrt bolesnog, Crnogorci su ga prenijeli u stolici na Cetinje, Na lovćenskim obroncima nezajažliivo je srkao krepki brdski vazduh, on mu je uliyao nadu na ozdravljenje. Pola vijeka kasnije to je osjećanje izrazio drugi veliki jugoslovenski književnik Ivanm Cankar, uzvikujući u dubocom, rodoljubivom zanosu: »O domovimo, ti si kao odravlje!«

Na svim životnim putevima Njegoš je mislio svoju misao koja ga je, eto, prije vremena dogorjela. Kipila su mu prsa bolom i užasom. Kada se je sve to nataložilo, da se ne bi ugušio u sopstvenom jadu, osamio se u Biljare na domaku Cetinjskog manastira

i počeo da piše »Gorski vijenac«. Nužnost je vodila njegovu ruku po svesci, dok su se njegovi zemljaci čudili svome gospodaru kako je udario u nekakve smućene vjetrove. A on ie danima pisao, dođavao, prepravljao. Nikad mu nije bilo dosta 8VOg unutrašnjeg izliva, uzavrelih rojeva misli.. »Gorski vijenac«, vaistinu, je morao napisati, jer ga je 0dbolovao, morao ga je sručiti, izvreliti iz sebe da olakša, da brosvijetli i uzdigne svoj narod, da njim pokaže put i savremenicima i onima poslije

h. S) Janko ĐONOVIC

on.

i natakati«) — nikad nigde nisam ne=girao, ali negiram njegovu besmislenu primenu.

4. Da se osvrnem sađa na zlosrećni glago1 natakati, zbog koga me E. Benešić časti raznim lepim epitetima iz svog bogatog prevodilačkog rečnika (između ostalog, da sam »Uupražnjavatelj« kritike u »E. N.«), U »inkriminisanoj« belešci, evo šta sam o tome rekao: »Tu su, najzad, i na silu boga ubačene jezičke besmislice — opet rađi rimA! —, kao: »rastapa se razblaženo« (umesto topi se blaženo), »putnikom votku natače« (umesto toči), ila pleća stlači« (radi rime znači).

Dakle, akcenat kod: mene pada na one podvučene reči »opet rađi rima«, a prevođilac pokušava da se od kritike za nepoetsko prevođenje poezije odbrani pozivanjem na Josipa Reljkovića, pa čak i na Miroslava Krležu. Dopuštam da moja misao nije sasvim jasno i precizno formulisana, ali je isto tako jasno da u jednoj kratkoj belešci nisam mogao da dam đetaljniju analizu i ukažem na sve nedo statke kojima kipti ovaj prevod. Sve muke ovog prevodioca i dolaze od njegovog neznanja da pravi rime, od njegovog neznanja da u našem jeziku nađe odgovarajuću reč, odgovara– jući poetski izraz.

Dobri vinkovački župnik Josip Relj= ković zaista tu nije ništa kriv. Pozivati se danas na njega, to je skoro isto kao kad bi neko isticao za primer dobrog stila i jezika — jezik i stil starog (i zastarelog) srpskog romanopisca Milovana Vidakovića! Zašto je, međufim, g. Benešić rađi ovoga potegao i Krležu — to je posebna misterija. Upravo citirani Krležin stih (OU krv mu natače netko ognjene otrovne sokove«) na najočigledniji način dokazuje da jedna te ista reč nema i ne mora da ima svuda i na sva-– kom mestu istu poetsku lepotu i draž. Negđe, ako je rđavo upotrebljena kao što je to slučaj kod g, Benešića deluje čak i loše. To je azbuka u literaturi, u poeziji, ali zar o tome uop= šte vredi govoriti kada se radi o prevodiocu koji bi i od samog Šekspira, u najmanju ruku, napravio nekog Simu Milutinovića — Sarajliju!

5. U svojoj replici »Pro domo«, sasvim u stilu »Kerempuha« ili »Ježa«, Bg. Benešić piše i sledeće: »Kritičar mi, i opet za dokaz isušenja Tuvimovih stihova, zamjerava „upotrebu aorista., Zacijelo zato, što misli, da imperfekt i perfekt imaju kraći, snažniji i vlažniji izraz. Bilo bi više mokro« (podvukao T. M.)

Ni slepome namigivati ni gluvome šapuftati — kaže narodna poslovica. Na jednom mestu u belešci rekao sam, naime, da imam utisak da je E. Benešić takoreći isušio Tuvimove stihove, a na sagvim drugom da u njegovom prevođu ima — opet radi prokletih srokova! — staromodnog nagomilavanja pređašnjeg ne-' svršenog vremena. U nižim razredima gimnazije đaci uče da je imperfekt pređašnje nesvršeno vreme, pa ipak pisac replike pokušava da mi poturi kako se. zalažem za ono što kod njega kritikujem! Zacelo, to je neka njegova vlažna i mokra logika, koju mu, uostalom, potpuno i mirne duše prepuštam.

6..U jednoj srditfoj rečenici, sa sigurnošću nepogrešivog jezikoslovca, E. Benešić rezolutno i neopozivo kon= statuje kako ne samo da ne znam poljski jezik, nego čak ni srpskohrvatski, pa se ipak »usuđujem« da »kritiziram« mjegov prevod.

Da vidimo, međutim, malo kako stoji sa jezikom samog neumitnog sudije? Bivo jedne patetične rečenice i, istovremeno, dirljivog primera tananog osećanja i poznavanja našeg jezika: »O, stari vinkovački župniče, kako si bio slab poznavalac Tanasiji- | nog (podvukao T. M.) pjesničkog jezikale•e — uzvikuje teatralno g. Benešić. Nastranu moj pesnički jezik, možda on zbilja ne valja. Ali, neka mi bude dopušteno da povodom ove jezgrovite rečenice dam jedno kratko objašnjenje i obaveštenje, Moje ime u prvom pađdežu jednine glasi Tan asije (sa samoglasnikom e na kraju). Postoji, međutim, — doduše ređe, ali postoji — i slična imenica ženskog roda, dakle Tanasija (sa samoglasnikom a na kraju). Prema tome, ne može se nikako reći »Tana~

sijin pjesnički jezik«, nego »Tanasijev pjesnički jezik«, kao što se ne može reći Julijin (Beneši. ćev) prevod, već Julijev prevod. Ali, šta to mari, to ne važi za g. Benešića: on meša rodove taman kao i pojmove!

7. U zaključku ovog izlaganja, a kao rezultat ove nametnute mi »diskusije«, mogu samo, nažalost, da ponovim ono Što sam Več rekao u vezi sa prevodom Tuvimovih stihova, jer se nijedna stvar nije ni za dlaku pomakla. Prevod Tuvimovih stihova je loš, nepoetski prevod, jer sam prevodilac, g. Benešić, nije čak ni osrednji nego rđav pesnik. Svaki dobronameran i objektivan čitalac prevoda, koji iole ima sluha i osećanja za svoj jezik, u ovo se može uverili, i tu g. Benešiću ne pomaže zaklanjanje iza „zahteva da ROI treba da bude »stručna« (g. Benešić: »...moj je prijevodđ zaslužio, da ga brbedduje netko, tko je tom poslu dorastao«). Tim pre, što ni njegov prevod ni;e »stručan«, to jest nije — da ponovim — poetski, pa smo tako primorani, hteli ili ne, da kao Petar Plačko »u tužnoj nadđi« čekamo nekog boljeg prevodioca Tuvimovih pesama. A do iog vremoena, dužni smo đa konstatujomo — istinu.

„Das CO u VOLE RAI LO DO NIV U MHLHMOLOGIJ AVA E M O O BO Orka O a ORLA UO WyOyaNOJa co? dbyodpa pi al apna! fioogya(" Ma rdčljeya.bya 7 n. O | O PILE O o PO PP Oea a ora SN ci KMardeljeva #1,

MROJ #

KULTURNE | KULTUMRVE VEMTI

VEČE SLOVENAČKIH TRSĆANSKRIH KNJIŽEVNIKA U LJUBLJANI — Slovenački književnici iz Trsta, održali su 4 januara u velikoj koncerthoj “dvorani u Tjubljani literarno veče, na kome su čitall svoja dela dr, Vladimir Bartol, „Andrej Budal, Boris Pahor, Rađo Pregarac i Lojze Rebula, Pesme pokojnog Iga Gruđena recitovao je direktor ljubljanskog Gradskog požorišta Jože Tiran a prozu Rade Pregarcća, režiser Jože Babič. Slovenački književnici iz Trsta prirediće slično literarmo veče u Mariboru. '

*

REŠENJE O DRŽAVNIM MAJSTORSHIM RADTIONICAMA LIKOVNE UMETNOSTI — Savezna vlada donela je rešenje kojim se državne majstorske radionice majstoravajara Tome Rosandića, Antuna Augustinčića, Vanje Rađdauša, Mila Milunovića, Đorđa Andrejevića-Kuna i Krste Hegeđu=šića prenose u nadležnost narodnih republika. Službenike ovih državnih maistorskih rađionica, stipendiranje njihovih sačadnika, poktetnu i nepokretnu imovinu zajedno sa budžetskim sredstvima preuzi. maju vlade NR Srbije, Hrvafske i Slove-

nije. *

SKUPŠTINA „DRAMSKIH UMETMIKA JUGOSLAVIJE — U ĐBeograđu će se 11, 12 i 13 januara održati skupština dramskih umetniica Jugoslavije. Delegati republičkih udruženja dramskih umetnika, koja su osnovana prošle Fodine, rasbrayljaće na oOvoj skupštini o dosadašnjem „razvoju dramske umetnosti u našoj zemlji i o aktuelnim problemima BETI dramske umetnosti.

Savez dramskih Winetu{ka; u saradnji sa narodnim vlastima, radiće na stručnom uzdizanju umefnika, organizovaće diskusije i savetoyanja dramskih umetnika 1z cele zemlje i vodiće brigu o ideološkoi 1 umetničkoj vrednosti pretstava u našim pozorištima.

*

TRI KOMEDIJE ŽAKA KONFINA Nedavno su na sceni niškog Narodnog pozorišta izveđene tri komedije koje je napisao Žak Konfino. Teme. su uzete iz na= šeg savremenog života a komediju su režirali: Dobrosav Vučković. Milivoj Popović-Mavid i Joviša Vojnović,

*

ŠEKSPIR NA SCENI DRAME NARODNOG KAZALIŠTA U SPLITU — Koncem decembra prošle godine drama Narodnog kazališta u Splitu izvela je drugu OovVOgOdišnju premijeru, komediju od Šekspira »Na Tri kralja ili kako hoćete« u režiji direktora drame Mesarića, inscenaciskoj postavci Ruđolfa Bunka i sa scenskom muzikom Oskara Jozefovića.

Glavne uloge s uspehom su tumačili: violu — Marija Danira, Mariju u službi grofice Olivije — Nives Moreti, Malvolija — Slavico Štetić, viteza Trbiju — Ivo Pajić, viteza Andriju. Groznicu — Nikola Ćuk, grofa Orsinija — Salih Nasić i lakrdijaša — Stjepko Janković.

Po scenskim ostvarenjima, dobroj režijskoj postavci, realističčcom tumačenju ove Šekspirove komedije, dramski kolektiv Narodmog Kkazališta u Splitu đao je ovim komadom ječnu ođ najboljih dramskih pretstava u poslednje vreme.

*

PODELJENA JE LEVSTIKOVA NAGRADA — Omlađinsio pređuzeće za omladin= sku literaturu u Ljubljani dodelila je nekolicini umetnika i naučnih radnika OVO= godišniu Levstikovu nagrađu za rađ na književnosti za decu, na naučno-popularnoj književnosti i likovnoj umetnosti. Pesnik Pavel Golija dobio je nagrađu za po= eziju, Marlenka Muka za ilustraciju knjige, Janez Vidič za dečju slikovnimu i aka– demski slikar Nikola Omersa za crteže u knjizi. Nagrađa za popularnu Manjiževnost dodeljena je profesoru Tonu Kolencu.

*

ROG O GODINA UMETNIČKOG, ADA LTIUBICE DRAGIĆ-STIPANOVIĆ — Šestog januara riječko Narodno DOZO= te proslavilo je triđesetogodišnjicu plodnog umetničkog rađa Ljubice DragićStipanović. Ovom TĐrilikom ona je tumačila ulogu Laure u poznatoj 'Krležinoj drami »Agonija«.

Ljubica Dragić-Stipanović kao plodan u• metnik rađila je u našim značajnijim Dpozorištima: Novom Sadu, Osijeku, Cetinju, Sarajevu, Splitu, Skoplju i Nišu. Ona je dosađa tumačila oko 200 većih uloga.

BIBLIOGRAFIJA

Oskar Davičo; Višnja za ziđom, pesme Izdanje »Novog pokolenja« B 9 ćirilicom, str. 197, cena O din: a Ok

Antologija slovenačk. i: »Matice srpske«, Bad e str. 3509, cema?

Slobođan Marković: Građ na rukam pesme. Izdanje »NovVo; kole! : grad 1950, ćirilicom, St 09, ČEDA SO

Todor Tošić: Tamnica i proleće, pesme,

Izdanje »Novog pokolenja ćirilicom, str. 103, cema LHOUNOSN-OJ S

Paško Romac: Borbe, dnevnik iz narođ« nooslobodilačke borbe. Izdanje »Matica srpske«, Novi Sađ 1950, ćirilicom, str. 37% cena? b M. Gorki: Priče, Izđanje »NOVOg pokole= nja« Beograd 1950, ćirilicom, str. 250, ce> na 49 đin., | Žil Vem: 20.000 milja pod vođom. Pre= vela Emilija Anđelić. Izdanje »Novog po> kolenja«, Beograđ 1950, ćirilicom, str. 46% cena 75 dim.

EH. Gilbert: Robin Hud, roman. Preveo Nika Milićević. Izdanje »NOVOE pokele= nja«, ćirilicom, str. 302, cema, 52 din.

Izđanje Novi Sađ 1950, iS iaooe

=—c:0——c——:— o_TTTUREDNICI Dušan Mostić, Tanasije Mladeno= vić, Jovan Popović aaa PRETPLATA ZA MENJIŽEVNE NOVINE

Za našu zemlin na 6 meseci 100 dim. ara | na godinu đaDa 200 dinara

Za inostranstvo

&(rBeboći e na 3 meseca 65 đinara, na

"inara aq godinu đana ?00 đinara

Broj 7 09n0g račama 102-503%020 OŠL fah ređakcile 617 PostatitkI fah administracije 629

Rukopisi se ne i 1 JMMAORMHyI _____C MMMHvbje BIBMHHO 2 SS Zar i ( pitaj hM P}DR, a 2, Lay SOS PONOVIO _ da KOGHAJOGO — MANE oj a O O , Bahephić ne Yeatašn o