Književne novine

BROJ 13

Bora Stanković u sećan

dO OOUR Sa! prve strane) Otišao je i na opersku pozornic kojoj su ga kompozitori Produžii oi bjasnili u atmosferi zvukova, Stanković raspoređen, raščlanjen na strana.ma orkestarske partiture, učeno i bričšljivo izložen na pravilnim linijama, gde je svaka tačka i tačkica stavljena Đo zakonima harmonije i kontrapunk= ta tačno gde treba, jedna ispod druge, bez pogreške! Muzika — potpuno

i jedino potpuno tumačenje svega,.

uiftimum materijalizacije i Bora Stanković! Da li bi on bio zadovoljan da je čuo svoju »Koštanu« ispod KonjoVićevog pera, ili ako bi čuo buduću opersku transkripciju Hristićeve »Nečiste krvi«? Ne znamo, Verovatno da bi na kraju krajeva bio ipak polaskan i omamljen ,ali bi osećao da to nije ono što je kod njega; jer to se ne može izraziti, jer to i ne treba izraziti. Bora je otišao od nas nezadovoljam i nesrećan i strašno sam. On je to osećao. Više puta je među prijateljima,

na svoj način, mrgodno i nabusito, rekao da on nije ni sa kime i đa ni Je ničiji. Živeo je u porodici koja ga je kao dete negovala, ai eto, taj čovek sa granice pde se neprestano tuklo, taj sin zemlje u provalijama od ljutog kamena, taj pobunjenik protiv svake stege, taj prijatelj kačaka Marka iz »Nečiste krvi«, koga je očigledno mnogo voleo, živeo je u porodici od samih žena i njegova je dea prepisiVao jedan sveštenik; On nikad nije stvarno ni uživao u kafanskom druŠtVu, uz vino, ma da je živeo kafanskim životom kao i drugi toliki naši pisci, koje je taj život i upropastio On nije voleo mnogo da govori, naročito pri kraju svoga života. Kratke rečenice, kao i u romanima i pričama njegovim. Sam, potpuno sam, bez pravih prijatelja, bez prijateljstva u pravom smislu reči, bez prijateljstva·i sa svojim perom, koje mu je ipak donelo trajnu slavu.

Milan PREDIC

Profwrečnostti pisane i ovovorene reči

ada sam, u godinama posle PrVog svetskog rata, uboznao Borisava: Stankovića, on je već bio dao sva svoja najbolja dela, preživeo svoje najlepše, a može biti i sve svoje najcrnje dane. Smriknuti i potamneo njegov lik nije više ni po čemu polsećao na onaj sa dopisnih karata po, kojima sam ga, kao srednjoškolac, dotle jedino znao. Sveg onog nekadašenjeg izraza smelosti mlađog planinskog orla, zatečenog skloprijenih krila, u trenutku slučajnog mirovanja, ali svakog časa spremnog da se vine nebu i suncu, neštalo je. Kao da je na Ono ponosno lice, puno svežine, snage, vere, zdravlja i poleta, neko iznenadno navukao masku &urovog razočaranja, suvišnog bola, nepotrebne gorčine, Pod talasom iskrslih senki sve je ma tome licu, pošivelo, smračilo se, čelo se slediio, duboke brazde bora postale mramor, od nerečenog i rečenog usne se stisle i skamenile, Jedino oči, pomućčene, umome i kao nečim zaplašene, još su živele na toj tragično smrknutoj maski, i dogorevale poslednjim otsjajima neke tuge bez prebola i žalosti bez utehe. 'xkratko, posle svega što se dogodilo, Borisav Stanković, u trenutku kada sam ga pomao, bio je koliko slavan toliko i nesrećan srpski književnik, Nisam više sasvim pouzdan đa li je to samo pogrešno stečen moj utisak, ili je takva i sama stvamost, da je Stanković tada kao inspektor Ministarstva prosvete živeo u nekoj vrsti otkomanđe pri Umetničkom odeljenju, čiji je organizator i prvi načelnik bio Branisiav Nušić. U svakom slučaju, stvarnim poslom nevezan za OVU, u svoje doba, zbilja neobičnu, živu i zabavnu ustanovu, on je u njoj imao sobu do načelnikove i retko je kad napuštao. Jedini čovek do čije sobe "sam ga pokatkad zatekao đa je najdalje dopro, bio je Nušić; i jedini čovek kod koga sam ga viđao da hoće da sedne, popije kafu i porazgovara, bio je takođe Nušić. Njihove dve očigledno potpuno suprotne prirođe Dokazivale su neobičnih privlačnosti i retkih razumevanja jedna za drugu. Sa ostalim svetom, obično, Stankovićevo opštenje se svođilo na kratak, učtiv, hiadan pozdrav i — razmimoiJlaženje. Pred 'navalom „posetilaca: književnika, muzičara, slikara, vajara i glumaca prostorije odeljenja — naročito sekretarska, a često i načelnikova soba — preivarale su se u bučne zbomice, u kojima se pokretala i raspravijala katkad dnevna i lična, katkad opšta i načelna pitanja književnosti i umetnosti. Uz kafu i cigaretu, preko oblaka duvanskog dima, u razgovoru koji je tekao prirodno i slobodno, menjajući često pravac zbog nekog uzgredno bačenog pitanja, i vraćajući se potom opet starom, širokom i prilično vrludavom svome oku, tu se nekako još ponajbolje saznavalo, upoznavalo, zbližavalo. Borisav Stanković u tim razgovorima nije učestvovao. On je ostajao zatvoren u svojoj sobi, kao zimom progonjena zver u svojoj pećini.

Nušić nas je doveo u prvi dodir, a kasnije verovatno sam i sam kod Stankovića stekao nešto poverenja, ukoliko je njegovo pristajanje da razgovara i bude u nečijem društvu pret– stavljalo kod njega u ovo doba prvi znak otlsustva izvesnog osnovnog nepoverenja, bojazni i zaziranja, pokazivanih inače iz načela. Neobičan u prvi mah, njegov način govora, sećam se, značio je za mene iznenađenje. Većinom jednočlane njegove rečenice imale su zbilja nečega karakterističnog. Samo s jednom imenicom, ili giagolom, zamenicom, često .jednim usklikom, pri čemu bi akcenat i nje-

„Bova obojenost sadržavali i nosili ce-

lokupan psihološki i logički smisao započete, u njegovoj svesti valjda jasne, ali stvarno nezavršene i nedorečene misi, takve rečenice pre su bile način izrazitog: mucanja no način izrazitog govora. No ta neobičnost brzo je postajala obična: dar pisanja je jedno, a dar govora drugo,

Mnogi dobri pisci slabi su govornici,

a mnogi dobri govomici slabi pisci, Jedno ne povlači drugo nužnim načinom, iako se obe .sposobnosti pokatkad mogu naći, srećnim slučajem, i zajedno, Druga neobičnost pretstavljala je veće iznenađenje i nelagod-= nost. Njegova prirodnost u govoru Dovilačila je najčešće grubost izraza, Čovek ne mora da uobrazi kako je, ro đenjem i vaspitanjem, uopšte fin, i nenavikao, nepripremljen na grubosti. Ali to još ne znači da mu je najlakše da shvati kako najosećajniji i najbolji tumač poezije mesečine kod nas nužno mora da ispovrti pri svakom razgovoru sav onaj — vultovski rečnički materijal. Naravno, i pored sveg dužnog poštovanja prema velikom Vuku koji je s pohvalnom rev-

·nošću to kupio i beležio, iz pustog i

preteranog. siraha, “može biti, da će zaboravno potomstvo nekim slučajem to blago zagubiti. Kako je, i otuda to dolazilo? Ta doslednost u protivrečnosti između pisanog i govornog valjda je imala, i morala da ima, neki razlog.

Godine su prošle potom, i pitanje je za mene ostalo otvoreno. Dok jednoga dana, nekako pređ njegovu smrt, nisam našao Boru na uiici. On se kretao teško i nepouzdano, čak i mučno. Takvo kretanje bi se možda zvalo batrganje. Očigledno, bio je pod izvesnim {eretom alkohola; No, još očiglednije, morao je biti ozbiljno bolestan. Pristao je da sa njim pođem i da mu pomognem. A kad sam ga uzeo pod ruku, zahtevao je da ga vodim kod »Tri šešira«. Meni je, razume se, bilo suviše jasno da su mu postelja i odmor neophodni. Kada smo stigii do pozorišta, zapazio je da ga ne vodim kuda želi. Napao me je, preostalom snagom, koliko je bolje znao. Pred tom bujicom našao sam se prinuđen da mu kažem kako ga mogu voditi jedimo kući. On je pobesneo: samo tamo nikako ne! To nije išlo u moju glavu; priznao sam da ga ne razumem, Morao je, siromah, tada ponovo da psuje, ali ponešto i da objasni.

· I tek tada, ni sasvim brzo, ni sa- ·

svim lako, prvi put sam osetio — koliko je samo kod zatrpanih priroda to mogućno — kako je taj uvek odiičan pisac u književnosti, a često priličan grubijan u običnom govoru, stvarno samo neotporan, bolećiv, preosetljiv i slab, slab, slab čovek. Pa taj je čitavu svoju grubost, s istrajnošću pauka kad plete mrežu, neprestan5o postavljao ne samo kao masku, već | kao čvrst odbranbeni bedem ispred svih stvarnih ili češće umišijenih opa–snosti koje su mu, kako se bojao, pretile iznenađenjem i gaženjem. Ali je

ju savremenika

pitanje da li je, i koliko, taj njegov način uopšte mogao da ima dejstva. šem kod onih koji su ga voleli, pa. nemi i vezani tom ljubavlju, sve od njega primaii i podnosili. U njego:#ij alkoholom opterećenoj svesti to se Ukazivalo i bilo jasno, bolno, prebolno, i nepodnošljivo. Zato: kući ne!.

Kada se danas toga setim, pomišljam da ovaj tvorac tolikih izrazitih iikova ostavljenih književnosti vapije za majstorom koji bi pokušao da pronikne i prosvetili »daleke i tamne pute« njegovog dela i živofa.

Živko MILIČCBVIĆ

Kako je Bora pisao

nogi su se interesovali kako je

Bora pisao, Evo kako, po pri-

čanju njegove žene, dece, i bližih rođaka. U' svojoj kući u Beogra= du imao je sobu u kojoj je radio, To nije bila radna soba u pravom smislu reči, već jedan prilično teskoban sobičak ali u kome je mogao biti potpuno sam, spavati i raditi. U trenucima kad bi razmišijao o onome o čemu je imao da piše, on se znao iako zaneti, da nije ni čuo ni video nikoga „oko sebe, iako bi bio tu, gledao svoju okolinu, i, reklo bi se, slušao je pažljivo, U mlađim danima, dok ga nije poznavala bliže, njegova inače nežna i do smrti u njega zaljubijena žena, zbog toga se mnogo ljutila, i, u nekoliko mahova, oštro mu zamerila. Zadugo Bora nije odgovarao na njene zamerke, a jednoga dana (u prisustvu nekog njihovog bližeg rođaka,

Dobriša Cesartć

| ——

koji je Bori često pevao vramjamske

pesme i pratio ga po kafanama, i koji

mu je takođe zamerio tu otsutnost) Pola u šali, pola u zbiiji, rekao: »Blaženi nišči duhom!... a meni vri u glaVil..« I uhvativši se za čelo, skočio s postelje, otišao pravo u svoju sobicu

za Tad, zatvorio se, i, kao nikad dotle, ·

ostao tamo vrlo dugo — cela tri dana! Kađ se najzad pojavio iz svoje sobice, izgledao je kao bolesnik kome je za sve to vreme zaista »vrilo u glavi«! Bio je bled, izmučen, umoran, kao da je preležao neku fešku iznenadnu groznicu. Ali zadovoljan i masmejan. Po običaju ni sada nije nikom govorio šta je rađio i šta je napisao, ali su svi osećali da je nešto dobro stvorio, verovaino prvu verziju »Nečiste krvi« za koju je inače istoriski poznato da

A —)

DVIJE PJESME

DRNDI NA MLETAČKOM TORRE D'OROLOG:0

Ve stoljećima stoje na tom tornju

Držeći bat \

sa obadvije ruke.

Nepomični, dok svijet ispod njih vrvi - I brodovi še ozivlju iz luke,

Kadikađ samo probuđi ih Vrijeme, Tad pokrenu se, udare o zvono Bešćutno, hladno. Tek Vremenu služeć Ravnođdušni su, kakvo je i ono.

Od sunca vrući il od kiše mokri, Jednako revno svoje sate biju, A kad u tami sve oko njih spava, Na svojoj kuli oni sami bdiju.

Već stoljećima stoje na tom tornju

T tako 8, Bezazlena i mala,

Života pravoga, I da je življa Nego cijeli Olimp,

A bozi mali.

lt IH LYL——TTI.„.-·«mRUOCCCI.P q. Am A, erpuruezzzz anzzueeuu_ILLC az azununuuuuu:ruuuumuz„ameđCuca)

»Dobro sam, ne brinite za mene«, htio bih da utičem ma nju da više ne doazi. Kako im mije to poznato da ovi ovdje svake noći očekuju napad i.da mogu ubiti svakog ko im prilazi s one strane žice! Da joj to kažem? Kako? Ne smijem joj čak ni prišaptati; stražar je blizu, budno motre na mas i ostali stražari iz kućice. Pokučam pogledom da joj to nekako objasmim; očima dajem zak da odmah kreće, a ona, baš kao da joj stalo da se što đuže zadrži, pravi se nevješta svemu tome. Čujem kako stražar krhko kašljuca, a čudim se što ona toliko rukama opipava ispod svog kaputa, »Glađan si, znam ja to. Daćeš malo onoj ženi i đeci«, napominje, pružajući mi šaremu suknemu forbu sa resama, do vrha puna nečim, a odozgo pokrivena nekom izdrtom .

»Dobro, đaću«, kažem, a već čujem topot koraka iza sebe.

Straža? priđe čim to opazi. A ona se uplaši, pa reče: |

»To je sinu, njemu, uči školu... da ima...«, zamuckuje, krši prste na ruci, a znoj je obliva. -

»Ne boj se, neće uzeti«, govorim joj a teško mi što se ona muči oko toga da se objasni sa stražarom.

»Neće, neće, znam da neće...«, neđužno se smije put stražara. '

A ovaj uzima torbu, vadi nož, i tu, pred nama, na naše oči, na pregradi, mukom prebira po zavežljaju, izvlači tamlki kukuruzni hljebac, pa ga prerezuje uzduž i poprijeko. Neka prozima koprena dima izbija pri komadanju hljepca, a majci mi oči svijetle, i ruke joj drhte.

»Nema ništa«, stražar ljutito progupđa, ostavljajući nam torbu.

Pomažući mi da je prihvatim, ona me steže za ruku i gleda me tako bojažljivo i tako briaženo da mi je vrlo neprijatno od tog pogleda.

»Nemoj više dolaziti«, molim je, a ona klima glavom, pomičući je, zagledana u bunkere, pokrivene snijćgom, načičkane cijevima. Onda se okreće meni, još čvršće mi grči ruku, pa mi opet podiže jaku od kaputa, i sVe bi, osjećam, još nešto da mi kaže,

»Dosta je«, progunđa: stražar.

»Pozdravi sve kući, budite dobri«, opraštam se.

»Ti se čuvaj, pazi se...«, brižno dodaje ona. I sada bi htjela da bude vesela, pa zadržava osmijeh, a oči joj se mute. Gleđa drvenu crno-bijelu prečku, nemimo se okreće, saginje, priteže opanke i, onako pognuta posmatra me kako polagano odlazim. Kad prispjeh do zavijutka na ulaz u grad, osvrnuh se, i vidjeh nju kako se mwudaljila nekoliko koračaja, i tu zastala, Za časak oboje stadosmo, mahnusmo rukama, stojeći tako, čekajući da jedno od nas prvo krene. Ali ona se nikud ne miče, već dubi, pogurena, ogrnuta svojim starim kaputom po kojemu se nahvatao anijeg. Rukom mi daje znak da idem, i ja odlazim, jedva se pomičući, kao da sam. pijan. Nikad radosnije nijesam htio otići kući kao tada, s njom! Kako bi to samo izgueđalo! Išli bi, sami, držeći se za ruke, pometenim zavejanim brdskim puteljcima, grabeći korak po korak da što prije kući stignemo, pa bih je nosio, jer ona ne bi mogla tako brzo ići, i torbu bih nosio, a doma, uz ognjište, pao bih joj na sasušene grudi i molio je, preklinjao, kao dijete, nju i oca, da me više nikad ne puštaju, nikud od njih nikud...

Držeći bat sa obadvije ruke. I stoput više mrtvih nego živih Čulo je njinih udaraca zvuke,

BUBICA

MV šeras, kad sam čitao Homera, Bubica jedna na knjigu mi sleti,

Najednc ı našla među bogovima, i

Stvorenje malo, što ćeš tu? J Pomislih, dok *e ona šetaše Heksametrima, Ti nisi bo,;, ni titan, a ni heroj.

Samo si nježni osmijeh majke Prirode, Što pojavi se i već nestane.

Al tad se sjetih, da je ona trun

I bubica odjednom posta velika,

I hodajući tako među bozima Polako ušla je u moju pjesmu.

Stvorenjce malo, nek te ona sačuva, Kao što jantar čuva druge bubice, Što slučajno se u njem nađoše, Dok bješe smola još,..

——

Stigao' sam na stan, a tamo su me već čekali Soka i dvoje njene djece. Kažu mi da su se bili prepali što me nema već toliko vremena. Ja sam ustvari dugo tumarao uvicama, s šarenom, resavom torbom ispod ruke. Nijesam obraćao pažnju na fo da li me ko vidi i da li sam kome sumnjiv. Išao sam zanijet, s nekim grčem što me sveg bio zahvalio. Bilo mi je neizdrživo teško... Boru i njegovoj sestri dao sam komadiće isparčanog još toplog hljeba, i Soki sam mudio, ali

ona nije htjela uzeti. Rekla je da njoj ne treba, već je dosta to što sam dao djeci, i zablapodarila i meni i majci. Nijesam je umio čime više nuditi; nijesam još ni vidio šta sve ima u tor-

-Neke od tih verzija, odnosno počeci, i

je baš u to vreme radio. Zanimljivo je da za celo vreme tog 5VOg trodnevnog stvaralačkog karantina Bora nije uzeo hi kapi alkohola, ali kad je uveče izišao u Varoš sa svojim rođakom peva-– čem, ostao je kod »Tri šešira« do zote. I preko običaja, bio je cele noći vrlo veseo, i tražio da mu pevaju i sviraju »one najstarije« vranjske pesme. Bio je veseo, ali ipak, uzgred, stalno je nešto gunđao za sebe i nekom pretio: kako će još taj neko videti ko je Borisav, da on nije »mrtvak«, da je još živ!... To se on, verovatno, »objašnjavao« sa nekim od svojih kritičara ili· nneprijatetja...

Stanković je pisao inače parče po parče. Beležio misli na raznim hartijicama: rečenice, čitave pasuse, i sve to purao, bez ređa, u jednu fijoku stola svoje radne sobice. Te ceđuljiće skoro nikad nije paginirao. Ili, ako ih je obeležavao, to je bilo preko ređa, onako kako je zamišljao da treba da bude konačno đdeio. Tako je beležio vrlo često prvo poslednje slirane, odeljke ili glave, pa tek kasnije početke. Pa onda kad bi ga »uhvatila stolica«, kad bi mu se »oznojile ruke«, kako je sam govorio, vraćao bi se tome svome započetom poslu i povezivao ga u celinu. Povezivao, iii samo dopunjavao odlomke, da ih opet ostavi zadugo, dok mu ponovo ne »zavri u glavi«.

Stanković je očigledno sve wvoje najbolje stvari pisao u nekom mpijanstvu, ali ne od altohola, već od ideja, koje bi ga zaokupljale kao neke nezadržive duševne erupcije i nadahnu„ ie da stvara.

Nije bio redak slučaj da se digne iza stola za vreme obedđa i otrči u sobu da zabeleži neku misao, koja mu se možđa danima vrzmala po glavi, mučila ga i zanosila, a sad najednom isRrsla jasno, dozrela, tako da ju je mogao stavili i na hartiju. Često on je ustajao noću iz posteije đa bi zabeležio po neku od tih svojih iskidanih misli. Tipično je bilo njegovo šaputanje u brađu i odmahivanje rukama kad bi mislio o onome što želi da napiše, ili kad bi se ljutio na svoje neprijatelje, istinske ili zamišijene,

Bora je inače znao skoro sva svoja dela napamet. Najbolji dokaz bila je zato njegova »Tašana«, Prvobitni rukopis ovog komađa, bio je izgubljen za vreme Prvog. svetskog rata i on ga je posle »iz glave«, ležeći na đivanu, "uz kafu i cigaru, izdiktirao svojoj ženi i svome šuraku.

Stanković nikad nije govorio o svom stvaranju ii vrlo retko, a još manje O svojim namerama šta misli đa piše. Samo, kad već napiše, imao je običaj da kaže da su mu se opet »oznojile ruke« a to je značilo da je napisao nešto čime je zadovoljan. Inače, on je svoje rukopise mnogo prerađivao, od najranijih dana svoga stvaranja pa do smrti. Pišući, pio je kafu za kafom, i mnogo pušio, što je uostalom činio i kad nije pisao. I umro je pored šolje kafe s cigaretom u ustima, koja je još gorela kad je porodica otkrila njegovu iznenadnu smrt. »Neči. sta krv«, lako je izuzetno odmah biya zamišljena u celosti od početka do kraja, pisana je u nekoliko verzija.

objavljivani su u časopisima, ma da se mnogo razlikuju od današnjeg romana. »Nečista krv«.

Siniša PAUNOVIC |

bi, Svaio sam se na krevet i, zabrinut, utonuo u neko tamno bun'lo...

Već je uveliko bila noć kad me BoTo razbudio,

»Našao sam. ovo, u ljebu«, šaputao mi je na uvo, predajući mi nekakvu hartijicu, zgužvanu i zadebljanu. Začuđenm, skidajući s nje mrvice prilijepljenog tijesta, uzeh da je pregledam; odmah sam prepoznao očev izlomljeni, grubi rukopis.

»Ostavujaj školu i bježi da glavu skapulaš jer su sve zatvorili u žice a odovud nikoga ne puštaju a ovamo bismo se bolje snašli«.

To me sasvim dotuče. Kao pokošen sruših se na sto, zatrpam knjigama, i stadoh smušeno da pribiram misli, da se, bar donekle, snađem. Otuda sam otišao da izbjegnem, da se uklonim, skrijem, a ovamo... Zapao sam u još crnji ponor... Onda su mi kod kuće

· govorili da je bolje biti u školi nego

u zatvoru, ili — to nikad da su pomenuli — pod zemljom. A sad... I oni već znaju kako je ovamo... Kako su' se dosjetili, kako su se samo odvažili na to da mi ovako proture listić? A da ga je slučajno opazio stražar! Što bi onda bilo s nama?... Majko, kako su ti ruke bile brižne, dobre, mile, kad je tuđinčev nož rezao tvoj hljeb. Tvoj doziv koji mi nijesi mogla drukčije uputiti...

Otpratio sam Bora, skrećući mu pažnju da nikom ništa ne govori o ovom. Ni riječi nije izustio. On, malen i nejak, paćenik je, razumjeće to. Soka, majka mu, došavši po njega, opet mi se zahvaljivala. A ja šta sam mogao? „..

Ostavio sam ih ćutke, kradom, Tu mi više nije bilo opstanka.

*

Umoran i mokar, s torbom o vratu, dospio sam do aniske prizemljuše,

raunara ena ni ALNARI CLCAr gumu II urinu ana r aiu On uu ia anuaiu ea muamuumumuGmauAamanssanm

Kroz njen polegli krov izvija 8» pramen sivikastog dima. Prislonim glavu na vrafa, i čujem šapat. Kao sumanut jurnem unutra, a oni, prepad= nuti, i ne poznaju me. Ćufke im žurno priđem, zaplakan, hvatajući ih za ruke. Ne osjećam ni cjeiive, niti čujem što mi govore, već ih tako uporno pritiskujem uza sebe. Plašim se, i tada, da mi ne nestanu, iščile iz ru– ku... Eto, tako, samo da jednom budemo zajedno, svoji...

Uskoro sam opet otišao, Koliko ima tih odlazaka u životu?

Tada sam im govorio: »Žica više da nema... ni pregrada...« A oni su ćutali, suznih očiju. Opet mi se učinilo kao da smo preživljavali nešto slično, iako ustvari ničeg nije bilo suičnog, onom što se zbilo toga snijegom oblivenog februarskog dana za Crnom Gredom,

I stalno ide to tako. Gotovo bez ikakve promjene.

Pri svakom odtasku' od njih, pri sva– kom njihovom rastanku od mene, uvijek mi izgleda da postoje neke nevidljive prepreke između nas, nešto što nam zagorčava časove koji bi trebalo da su najdraži, nešto što nas zajedno sapliće i lomi. I sve mi se čini da nijesam bio dovouvjno njihov, ni oni moji; da se, željni i uželjeni, još nijesmo stopili ni dovoljno zagrijal! na žaru starog domaćeg ognjišta.

Kao da nam neko stalno to ometa.

To, svakako, sigaumi smo, nije više ' ona crno-bijela prečka, »posto blocco« za Crnom Gredom; toga je odavno već nestalo. Tu, moguće, i nema nikakvih pregrada; vjerovao da nas ništa i ne razdvaja. Možda je to ono što nam ne da nikad da se sasvim ra-– stanemo, Možda je to ono što nas najčvršće, najtešnje spaja. Možda...

BELESXKE

Đorđe Jovanović

UMETNICKO VEĆE U RRUŠEVCU POSVEČENO ĐORDU JOVANOVIČU

Neđavno je u Kruševcu prirćđeno umetničko veče posvećeno Đorđu Jovanoviću, povodom „đevedesotogodišnjice njegovog života kao znak poštovanja Kruševljana prema umetniku. U Kruševcu se nalazi Spomenik „kosovskim junacima, jedno ođ najboljih đela umetnika koje je na međunarodnoj izložbi u Parizu dobilo prvu nagrađu.

O životu i

rađu umetnika govorila je Nađa Panić,

o političkim 1 društvenim prilikama Kruševca u đoba podizanja 'Spomenika kosovskim „junacima „govorilo je Dušam Kedrović. Istorishi razvoj Kruševca iznela je Buda Kovbasko. Učenici muške gimnazije čitali su nekoliko pesa= ma iz kosovskog ciklusa.

GODIRNJA SRKUPSTINA SRPSKE AKADEMIJNS NAUKA

U Beogradu je održana godišnja skupština Srpske akademije nauka, kojoj su prisustvovali ministar za nauku i kulturu NR Srbije Mita Miljković i drugi pretstavnici narodnih vlasti, pored velikog broja redovnih i dopisnih članova Akađemije i njenih naučnih saradnika,

Pretsednik „Akasđemije dr. Aleksandar Belić održao je govor u kome je dao odgovor na mišljenje istaknutog brofesora ciriške politehnike L. Ružičke o organizaclji naučno-istraživačkog rađa kod nas koje je publikovano u »Univerzitetskom vesniku«.

IZLOŽBA POVODOM SEDAMDESET PETOGODIŠNJICE ROĐENJA BORE STANKOVIĆA

U prostorijama knjižare »Prosveta« (Knez Mihailova 12) 2? marta otvoriće se izložba posvećena uspomeni srpskog pisća realiste Bore Stankovića, Na ovoj izložbi biće prikazana piščeva dela, fotografije, njegovi rukopisi, prva izdanja itd. Biće

izložene i dve Borine biste,

IZLOŽBA MILANA RONJOVIČĆA

U Umetničkom paviljonu na Kalemegdanu otvorena je izložba radova slikara Milana Konjovića. Izložba sadrži 53 dela.

SANTIČEVO VEĆE U KRAGUJEVCU

Savez Rkulturno-prosvetnih društava u Kragujevcu organizovao je veče posvećeno pesniku Šantiću. Na ovoj večeri odršano je predavanje o Šantiću, recitovano nekoliko njegovih pesama. Veče zorištu,

a zatim je odabranih je održano u Narodnom po-

USKORO CE BITI ŠTAMPANA PRVA KNJIGA O ISTORIJI PISMENOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI

Tstoričar Vojislav Bogičević iz Sarajeva završilo je knjigu o razvitku pismemosti Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena đo danas. U tom svom delu Bogičević je prikazao razvoj pismenosti u ovim krajevima i uticaj škole, države 1 društva na njen razvitak.

Knjiga će biti ilustrovana originalnim pismima starim i nekoliko vekova, kao i fotografijama iz novijeg doba, Ovo je ujedno i prva knjiga o istoriji pismenosti u našoj zemlji.

IZLOŽBA SAVREMENOG LIKROVNOG STVARANJA HRVATSKIH UMETNIKA

Udruženje likovnih umetnika Hrvatske u 2Aagrebu priprema izložbu savremenog likovnog stvaranja umetnika Hrvatske, na koloj će biti zastupljeno oko stotinu radova šezdeset 1 dva slikara i devet skulptora. Izložba će bit! otvorena sredinom marta na Rijeci, a krajem mešeca biće prenesena i u Split.

PREŠERNOV ALBUM

Državna založba Slovenije izdala je »Prešermov album« koji pretstavlja jednu ođ retkih „reprezentativnih publikacija, Album je pripremio na bolji poznavalac Pre. šema — France Kidrič, Kidričev rađ su završili njegovi učenici,

»Prešemov album« «sadrži fotografije krajeva, dokumenata i savremenika re: šernovih, kao i grupu slika i crteža »Ilustracije života«, koje prikazuju Prečema u raznim prilikama. Na kraju je fotografska građa koja prikazuje predmete i do. gađaje u vezi sa Dp , čev od spoFELA Ba a caarBOVoRi grobu pa sve do njegove ave u Vr

U E bi posle oslobođenja DORUMENTARNI FILM »NA BUTJESCI«

PRIKAZACE SE NA FESTIVALU

U KANU Na ovogođišnjem filmskom } Kanu prikazaće se i nač ORGAN

film »Na Sutjesci« koji proš! snimilo preduzeće » Boga ira Š

Film prikazuje pohod najboljih planinara na najveći planinski vrh u 5oa i Hercegovini — Maglić, gde su se za vreme Pete neprijateljske ofanzive vodile ogorčeme borbe u kojima je poginuo Narodni heroj Sava Kovačević, Kroz, POETE planinara obnovljeni su događaji, i razvoj Pete ofanzive. Kamera je uhvatila vrlo santne snimke „predela, SKO SOJE stada, SOAAAaph SPZNBIUS oružja i opreme kao e detalje koji sveđoče o ovoj vellkoj bot ;

NAJNOVIJI BROJ "MLADOSTI

Izišao je % štampe najnoviji broj »sMla=

dosti« koji đonosi priloge: Svetislava Ma “e dića — »Zvezđara« (pesma), Radomira Kone. stantinovića — »Dve Mkritičke marginalije«,

Ljubiše Jocića — »Mladić kopa sebi grob«

(pesma), Dušana Popovića — »Na zaokre-' tu« Dragoslava Grbića — »MWRasvitf« i »Na

kraju sebe“ SPS), Antonija Marinkovića

— »Pevam mleku« (pesma), Saše Petrovića” — »Kako su. porasle dedine kočije«. U ru-

brici Iz strane }irike časopis donosi »Davat

pesama« od J. V, Getea u prevodu Siobo-

dana Glumca. U rubrict Hronika: Pavao

Broz — »Asocijacije na pjesme Desanke

Maksimović«, u rubrici Pozorište: Zoran

Gluščević — »Sofoklova »Antigona« u Ju-

goslovenskom dramskom pozorištu«, u ru-„ brici Film: V, Petrić — Lj. Ruđičević —

»Dva filma reditelja Džin Nepruleska«, u

rubrici Slikarstvo: O. Bihelji-Merin — »U-

metnost u ogledu reprođukcije«, u rubrici

Muzička hronika: P. D. »Koncerti u decem-

bru 1950« i na kraju časep's donosi bele-

ške. Likovni prilozi: Bušea, Sezma, Van

Goga i A. Spirtđonovića.

terena kojima sada

MTPAMA 3 —

dokumentarni ,