Književne novine

k" | Pa

SMBUD- RP A8IVAVIJ =: SLOBODA NARODU

GODINA IV BROJ 24

RISTO TOŠOVIĆ

"a ministracija: Kardeljevn "1, tel 24-001

feronumjununa pu umu ap una nunu Iza Jang uuu un IR: guL:uu nul uuu ira an In au rpm nu ru uu uuii=

LIST ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-098

BEOGRAD, UTORAK, 12 JUN 1951

w

Ža časopise – nosioce borbe mišljenja

Donosimo referat Riste Tošovića, ževnim časopisima koja je održana na sastanku Udruženja književnika Srbij

pročitan kao uvod u diskusiju o Kknjie 6

o. m. U diskusiji su učestvovali Zdenko Štambuk, Oskar Davičo, Mladen Oljača, Zoran Mišić, Radomir Konstantinović, Skender Kulenović, Dušan Matić i Stani-

slav Vinaver.

islim da neću kazati ništa novo

ako potsjetim da su književni

časopisi uvijek bili glavni noSioci književnog života i književne aktivnosti svoga vremena, pa su prema tome bili i jedno od glavnih svjedočanstava njegovih. Ako bismo se osvrnuli unatrag, u XIX vijek, do onih naših prvih časopisa, sa kojima 6e, na zgarištima jednog teškog stanja, rađao naš romantizam, vidjećemo koliko su ti časopisi — svaki za sebe, svaki u svome vremenu, svaki sa svojim osobenostima i problemima, i svaki prema svojim snagama i mogućnostima — značili za svoje vrijeme. Listajući njihove stranice, mi ćemo danas naći, u tim sivim daljinama, nagovještaje naših misli, još neugašene varnice onih plamenova koji su tako strastveno paljeni na minulim horizontima; mi ćemo se sresti, licem u lice, sa svim onim generacijama koje su prije nas znale da pronađu nepresušne izvore, poezije svoga doba, te »neprekidne 6vežine sveta«. Mi ćemo se, licem u lice, sresti sa njihovim smjelim mislima. zanosima i strastima, čežnjama i iluzijama, vatrenim prepirkama i ustreptalim savjestima, nemirnim snovima i programima. Pored nas će proći tada svi oni, i mali i veliki, od »Šumadinke« do »Naše stvarnosti. koji su se sgktrastveno, neko sa manje a neko sa više smjelosti, uspinjali na vjetrometne vrhove svoga vijeka, da amo, uprkos vjetrovima, zapale &voje ognjeve. Vidjećemo odmah da su neki po&rnuli prije nego što &u čestito i zakoračili uz opasne strmine, drugi su pak došli do onih varljivih visova od kojih nenavikli pješak često misli da je željeni cilj, pa su tu, na trnju Ssvojih izgubljenih iluzija, posrnuli u zaborav, a treći su opet, ne tako mnogobrojni, stigli do vrhunaca sa kojih su poletjele iskre njihovih zapaljenih riječi u maglene prostore neizvjesno-

sti i budućnosti. Mi ćemo tako ponovo oživjeti u svojim mislima sve-one-

putove kojima se iz prošlosti probijala poezija do nas, do naše današnjice. A to ćemo moći iz prostog razloga zato što su gotovo svi ti časopisi bili svjedočanstva o svome vremenu u pravom smislu te riječi. Oni su bilježili misli i težnje svoga doba onako kako su ih pisci vidjeli i na njih reagovali. Ali oni u svojoj većini i nisu

· samo bilježili, samo fiksirali događa-

je i pojave, oni su prije svega postavljali probleme svojih dana, postavljali ih i borbeno rješavali, pa su prema tome, na liniji progresa, morali i biti stvarni pokretači književnog Života, ili, da se drukčije izrazim, barometri »književne atmosfere«.

Kod nas se u posljednje vrijeme vrlo često čuju primjedbe kako mi pisci danas preživljavamo krizu književnog života dok sve okolo nas buja u stvaralačkoj klimi našeg socijalizma, kako se teško diše u našoj učmalosti i zagušljivoj atmosferi, i da je već krajnje vrijeme da se nešto konstruktivno preduzme kako bi se napokon pokrenuli uspavani duhovi i »ukrstili mačevi«, tako oštro ukrstili da od reskog udarca tog literarnog čelika bljesnu na našim književnim horizontima iskre istinskih stvaralačkih mi6li. Mi to tako stalno govorimo još od drugog Kongresa, ali ništa još konstruktivno ne preduzimamo. Sve naše lijepe riječi i ideje (kojih uvijek ima i na pretek) ostaju i dalje samo lijepe riječi i ideje, a naš književni život i dalje mutan i neprovjetren. Doduše, ponekad, s vremena na vrijeme, zastruje lake, svježe struje, ali one se vrlo brzo — tek što su nam nešto nagovijestile i obradovale nas svježinom koju udahnemo, žedno i strastveno, punim grudima — ponovo uguše u Uustajalom vazduhu pošto im ne pritiču nove, svježije. A uzroka što je to kod nas tako ima vrlo mnogo. O nekima od njih je govorio Eli Pinci u svom članku »Razgovori o knjižovnosti« objavljenom U »Književnim novinama«. Jedan od tih uzroka je svakako i nedostatak takvih književnih časopisa koji bi bili istinska svjeđočanstva ovih naših dana. | |

Jer svi naši časopisi, koliko god“ ih imamo, liče, kao po nekom pravilu, jedan na drugoga. Svi oni imaju neku opštu fizionomiju, svi su oni neka vrsta opštih književnih tribina u kojima sarađuju svi pisci bez obzira da li imaju ili nemaju nekih zajedničkih crta i dodirnih tačaka, a razlikuju se jedan od drugoga samo po tome što neki objavljuju Kkvalitativnije literarne priloge i što nešto življe i stalnije prate kulturne i književne pojave kod nas. A to je tako samo zbog toga što naši časopisi nemaju svoje jasno izgrađene fizionomije i što nisu ponikli kao izraz jednog određenog mišljenja i literarnog stava, Zbog toga uglavnom naši časopisi nemaju, niti, kao takvi, mogu imati neka jača i sugestivnija obilježja našega vremena.

Ovo još jedanput potvrđuje koliko su se još na ovome sektoru našega kulturnog života zadržale Wtrare forme koje više ne odgovaraju našoj stvarnosti, a, pošteno rečeno, nišu

nikada ni odgovarale. Ovakvo stanje u } ~me se nalaze naši časopisi u 6&uprotnosti je sa principima naše &ocijalističke demokratije koja duboko hvata svoje korijene na svim sektorima našeg društvenog života, pa i na sektoru naše kulture. Jer ovakvi časopisi izv. opšteg tipa ne mogu nikada postati žarišta jedne principijelne i potpuno slobodne borbe mišljenja na koji nas zakonito gura razvitak naše demokratije. Naše društvo, baš zato što je socijalističko, i da bi bilo socijalističko, krvno je zainteresovano zato da se dođe do misli i riječi našeg vremena, da se dobiju pravilni sudovi o svim onim pitanjima koja muče nas kao književnike, a koja vreme postavlja. Zbog toga naši časopisi, ovakvi kakvi su, uvpšteg izgleda, bez provjetravanja misli ne mogu odgovoriti svojoj namjeni.

A kad je takva situacija sa našim časopisima, onda je sasvim razumljivo da sa te strane — alko se stanje ne promjeni — ne možemo očekivati ozyježavajuće struje koje će zatalasati i osvježiti našu »književnu atmosferu«. Jer tu tzv. »književnu atmosferu« ne stvaraju samo pjesnici i prozaisti, koji u većini ispunjavaju stranice časopisa, već prije svega oni koji sa njima i poslije njih dolaze, tj. kritičari, Ali sasvim bi površno bilo tvrditi da jedino kritičari mogu dati i iscrpsti pro blematiku vremena. Naprotiv, to možemo samo svi zajedno, iudruženim naporima stvaralaca, jedino onda ako progovorimo Wvi, i o Svemu, sasvim otvoreno i iskreno, smjelo i bez straha.

Ali o svemu je ovome prilično iluzorno govoriti sve dotle dok radikalnim mjerama i zajedničkim naporima ne likvidiramo sadašnje stanje u kome se nalaze naši časopisi, i dok od tih, u neku ruku književnih birokratskih ustanova, ne stvorimo takve književne ustanove u kojima će naći odjeka u punoj svojoj ljepoti i punom

· svome zamahu sbvaralačka: misao na-

ših dana. A to ćemo moći postići jedino pod uslovima da naši časopisi postanu — kao što je to uvijek bilo i kao što je to svuda danas u svijetu — izraz mišljenja i literarnih shvatanja pojedinaca ili grupa pisaca koji međusobno imaju izvjesnih dodirnih tačaka i približno iste literarne koncepcije. Zato je, mislim, ovom prilikom potrebno otvoreno poštaviti pitanje: da li među nama takvih grupa već ima, pa prema tome, da li postoje realni uslovi i mogućnosti da 6e od riječi pređe na djelo?

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da smo dosada imali prilike da” &e međusobno dobro upoznamo, i da je naša želja da u stvaralačkom radu i diskusijama polazimo uvijek sa jedne zajedničke socijalističke platforme. Ali život je pokazao, iako imamo je-

dinstvene želje, jako želimo đa se ujedinimo jednom opštom socijalističkom mišlju, da vrlo često, kada se radi o konkretnim pitanjima literarnog postupka, istupamo sa vrlo oprečnim stavovima i &udđovima, što je sasvim pozitivno i što obećava razvitak naše estetske teoretske misli. Mi se, naprimjer, slažemo svi da naši pisci u SVOjim djelima treba da odraze ovo naše doba surove. izgradnje socijalizma, ali se svi ne slažemo u tome kako, na koji' način, kakvim sredstvima, kakvim umjetničkim metođima ćemo to ostvariti, Jer moramo priznati da nag ima svakojakih — i onih koji će još grčevito i ljubomorno drže tradicija, i onih koji se zbunjeno kolebaju između starog i novog, i onih koji energično kidaju 6a svim mogućim tradicijama i sa &vim što je staro, i onih koji su toliko široki da sve fo tolerišu, ali koji ne prestaju da istražuju pravu misao i riječ svoje epohe. Ima nas zamorenih i zbunjenih, staromodnih i pomodnih, preplašenih i suviše smjelih, primitivnih i »suviše« kulturnih, balkanski ćutljivih i evropski govorljivih, umjerenjaka i ekstremista. Ukratko, ima nas sa s&vakojakim osobinama, &a raznim strastima i temperamentima, raznih mogućnosti i dometa, a, istupajući javno, mi te osobine ispoljavamo, i uvijek, htjeli mi to ili ne htjeli javno priznati, ustvari istupamo u ime jedne grupe koja možda de fakto ne postoji, ali koja se stvara po linijama simpatija i međusobnih razumijevanju i slaganja. Ne mora postojati čak nikakva statistika — bez nje je čak mnogo bolje — ali tek onda kada budemo mogli da iskazujemo &VOje misli i da se za njih borimo kroz svoj časopis, tek ćemo tada biti u punoj mogućnosti da povedemo istinsku borbu mišljenja.

Ali. na putu ostvarenja ovih lijepih zamisli stoje prilično teške materijalne prepreke. U situaciji koja je nastu-

aaa ==

ra naaı

pila poskupljenjem hartije svi su postojeći časopisi došli u krizu pošto su im cijene postale nepristupačne prosječnim čitaocima, U toj 6ituaciji će izdavačka preduzeća — a tako bi vje• rovatno bilo i sa pojeđincima ili .grupama koje bi se poduhvatile da izdaju svoj časopis — biti primorana, uslijed deficita koji ne smiju imati, da obustave izdavanje časopiša. A takvih primjera već ima. Nije potrebno trošiti mnogo riječi oko toga da bi dokazali koliko je sve to, u današnje vrijeme, u našoj socijalističkoj &redini, istovremeno nerazumljivo i štetno za razvitak naše kulture, Jer aio prepustimo sudbinu časopisa u ruke našim izdavačima ili ljudima koji na &ve, pa i na kulturu, gledaju sa stanovišta finansiskog rentabiliteta, onda možemo očelkivati uskoro da će nam prestati izlaziti i ovi koje šada imamo. A mi se baš ne možemo pohvaliti da dobro stojimo u tom pogledu, Zar da se najblaže izrazim — nije vrlo čudno da Beograd ima samo dva književna časopisa, kad, naprimjer, organizacija Narodne tehnike ima osam časopisa.

Vrlo je nezahvalno danas dokazivati kako šu književni časopisi veoma značajne kulturne institucije i da ih tako i treba i svakoj prilici tretirati, a da ne stavljamo sebe u položaj ljudi koji ponavljaju već svima davno poznate činjenice, Ali kada smo se našli u ovakvoj nezgodnoj šituaciji, i kada se časopisi počinju tretirati kod nekih kao slučajne, nevažne i uglavnom deficilne institucije koje samo opterećuju budžet, onda zaišta moramo postaviti energičan „zahtjev pred naše društvo: ako želimo, — a mi to moramo iskreno htjeti, prije svega mi pisci a sa nama i 6vi fakto-

ri naše kulture, — da imamo knji: ževnost, onda moramo imati i časopise, pa makar oni bili i dđeficitni. Boža Prođanović: Motiv iz Peći

REGENZIJE: ZA NEMOJLJU

Piše:

dO Pr aV GO 13 e =

(Crtež Džumhura) · ĐURO GAVELA

Tossčta muza, književna kritika, doista se među nama »prazno provodi«. Usamljena vazda kraj istog prozorčića, usedelički mrzovoljna, ona iednako tamo nešto kroji i para za svoj račun. Samo s vremena na vreme obrecne se na ponekog, gotova na svađu, i ponovo se prepodobi, brižno zamišljena o sebi samoj...

U njenom otsustvu, urednici književnih i drugih listova prinuđeni su često da njene redovne, dnevne poslove poveravaju kritičarima-namernicima, književnim prolaznicima. Otud se u časopisima i u nedeljnim i dnevnim listovima, povodom novih knjiga i novih izdanja starijih dela, često javljaju književni prikazi koji imaju veze samo utoliko što zauzimaju „prostor koji se, iz broja u broj, uzalud namenjuje nesuđenoj kritici. Istina, ovi prikazi nisu uvek sasvim drukčiji od prikaza koje su pisali, ili koje ponekađ ipak napišu, i neki naši poznati kritičari pišu

kritičari. Ali poznati

|| sa književnom kritikom u svoje ime, u ime svoje poznatosti;

navikli smo da oni u ime toga mogu i da greše. (Neki od njih i poznati su po tome jer su grešili, a sad su stekli pravo da preše — jer su poznati). Pogreške i mane mlađih, nepoznatih ili anonimnih recenzenata idu međutim na račun redakcija koje ih objavljuju. I utoliko je njihov slučaj teži. A mane njihovih recenzija nisu doista ni male ni malobrojne. To što se one očevidno pišu za nevolju, i za nevolju objavljuju, ne smanjuje im krivicu.

Među recenzentima današnjim ima ih uglavnom od dve vrste: jedni, mladi, početnici, koji ovome poslu pristupaju sa bezazlenim neznanjem svoga vlastitog neznanja; i drugi, stariji koji pišu zato jer ne pišu oni koji su bolji od njih. Oni prvi nisu svesni težine i odgovornosti posla koji rade, pa su brzi na pogreške svake vrste; ovi drugi truđe se da u svojim prikazima budu uslužni i »služboljudni«: ne pišu zato da kažu svoje mišljenje, al:o ga imaju, nego da pogode tuđe, — »merođavno«, I u jednom i u drugom slučaju recenzije ispadaju bez vrednosti, i kao informacije, i kao ocene i kao književni »sastavi«.,

Kao informacije, one su obično površne i nepouzdane. Ako je u njima, recimo, reč o novom izdanju nekog starijeg dele, a recenziju piše početnik, on je obično neobavešten o mnogim stvarima koje treba znati u vezi s tim delom, naročito ako delo, kao što se dešava, nema predgovora — a obaveštenja se ne mogu naći u udžbenicima i priručnicima. Sam neobavešten, recenzent, razume se, nema o čemu ni druge da obavesti, i recenzija se ispunjava pustim frazama, za svaki slučaj rođoljubivim. Ako uz takvo đelo ima predgovor, mladi recenzent se ponekad ne ustručava da iz predgovora doslovno prepiše čitave rečenice, prezirući pritom znake navoda kao zaostale čuvare privatne svojine.

Što se tiče ocena o piscima i njihovim delima, naši recenzenti obično nemaju smelosti da otvoreno kažu svoje mišljenje. Oni potsećaju na onoga popa iz narodne pričice koji nikako nije držao propovođi jer krivo nije smeo da govori od boga, a pravo od kadije. Ponekad su, izgleda, u svojim ocenama recenzenti uzdržljivi i zbog toga što smatraju, kao nekad Vukovi protivnici, da je naša literatura »malo dijete u kolijevci koje valja pustiti da tepa, pa će doći vrijeme kad će i lijepo umjeti govoriti«. Ono što je Vuk na ovo odgovorio, moglo bi se, nažalost, i danas reći: »Istina da je naša literatura malo dijete u kolijevci, koje valja pustiti da protepa; ali malo dijete među ftepavcima može ostati tepavo dovijeka«,

Mnogi »ecenzenti, najzad, pišu tako da im to pisanje ne daje pravo da sude o tuđem pisanju. Nestručno, ne= darovito, jezički oskudno, bez povezanog ređa u izlaganju, sa stalnim otstupanjima ustranu po slučajnim asocijacijama, njihovo pisanje je najčešće doista samo »rodoljubivo« presipanje iz praznog u šuplje. Izuzetaka ima, razume se, i to vrlo utešnih ali ono što đaje obeležje ovoj vrsti posla danas, to su oni prvi prikazi. U književnosti + umetnosti međutim, rođoljubivo je samo ono što ima književnu i umetničku vrednost. I Književna kritika, pre svega, mora đa bude književna. Inače nije ni kritika.

Literame recenzije su ne samo registratori nego i važni regulatori književnog života. ad ne prate književhost kako valja, kad su nepouzđane i nepozva..e, one unose zabunu među književnike i nepoverenje među čitaoce. Kod nas su one već godinama takve. Ako se uskoro krenu novi književni časopisi, koji su u izgledu, verovatno će biti prilike i mogućnosti da se sfemri u tom pogledu brzo po: prave.

| II

ui

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDMBI,INO

STIG KARLSON

Švedska

PR'MERAK 8 dinara

kulturna

debata 1951.

Objavljujemo članak »Švedska kulturna debata 1951« koji je za naš list

napisao istaknuti švedski književnik Stig Karlson (Stig Carlson). Pre tri godine, kao član švedske omladinske brigađe na autoputu Bratstvo—jedinstvo Stig Karlson je prvi put posetio našu zemlju. U proleće prošle godine kao reporter putovao je po Jugoslaviji. Objavio je niz članaka o našoj zemlji u švedskim novinama

i časopisima,

Stig Karlson je rođen 1920 godine. Samouk je. Svršio je radničku narodnu visoku školu. Aktivan je u socijalističkom pokretu od 1935. Novinar i književni kritičar u raznim socijalističkim časopisima, izdavač časopisa »Poesi«, član redakcije časopisa socijalističkih intelektualaca »Klarte«, Izdao je četiri zbirke pesama i urednik je raznih antologija. Stig : Karlson je član uprave Udruženja švedskih književnika i Međunarodnog saveza Kknjiževnika »Kontakt«,

Stig Karlson

oglo bi se reći da dva centralna

problema dominiraju danas u

švedskoj književnosti i u diskuSiji o kmjiževnosti. Jedan, možda najvažniji —· povezan je sa socijalnim i političkim odnosima, a drugi leži na estetsko-moralnom planu. Izneću neke osnovne linije u današnjoj švedskoj književnosti.

Pre svega treba nešto reći o našim istoriskim preduslovima. Švedska je buržoasko-demokratska „zemlja sa ustavnim monarhom. Socijalne suprotnosti u drugoj polovini XIX. veka nisu nikad, dostigle kulminaciju. Miran i kontinuirani razvoj u pravcu demokratije je tipična crta izgradnje švedske zemlje, Industrijalizacija u Švedskoj nije nikad zadala toliko dubokih rana kao napr. u Fmgleskoj. Prelazak na modernu građansku zajednjcu izvršen je sa mnogo manje bola nego u većini drugih evropskih zemalja. Krajem XIX veka uhvatio je radnički pokret duboke korene u zemlji i od dvadesetih godina ovoga veka igra dominantnu ulogu u švedskoj politici i ekonomici, Sindikati su reformistički, najjača partija u zemlji švedska socijalistička radnička partija — sledila je evolucionistički put u ovoj planskoj zajednici u kojoj mi danas živimo, Snažan. seljački pokret sa demokratskim ·tradicijama sa dobro organizovanim i pametno rukovođenim potrošačkim zadrugama doprineo je izgradnji današnje švedske zajednice. Tridesetih godina sblvoren je pojam »Polkhemmet« (narodna kuća) — delo tadašnjeg rukovodioca socijaldemokratske partije, Per Albin Hansona. U foku Drugog svetskog rata (kao i u toku Prvog) Švedska 6e držala neutralne linije. Politika popuštanja (u prvom redu prema nemačkim nacistima), bila je snažno kritikovana od naprednog mišljenja u zemlji. To je dovelo do toga da su neki najkompromi. tovaniji članovi vlade morali napustiti svoja mesta. Koalicionu vladu iz ratnog vremena (desni konzervativci, liberali, seljačka i radnička partija) zamenila je vlada jedne partije, koja se sastojala od socijaldemokrata i koja otada ı upravlja zemljom.

Jasno je da je ekonomska kriza poSsle rata pogodila i švedsku privredu. Težnje za socijalnim i kulturnim reformama morale su ustuknuti pred problemima koji su zahtevali neodložno rešenje, kao što je napr. odbrana. Švedska je odbila da stupi u Atlansiti · pakt, i sada je to jedina skandinavska zemlja koja stoji izvan svih vojno-političkih ugovora. Švedska danas vodi politiku neutralnosti, orijentisanu prema zapadu.' Izvesni Trugovi unutar konzervativne i liberalne partije otvoreno propagiraju Atlantski pakt, ali vladina linija neutralnosti čvrsto se drži i dalje,

*

U atmosferi napetosti u svetu, pod stalnom pretnjom „ratne katastrofe švedski književnici smatrali su kao svoj najvažniji „zadatak da kritički ispitaju i ocene događaje koje preživljavamo, »Američki način života« izgleda nemoguć većini švedskih intelektualaca, kao što je za njih neprihvatljiv i »ruski način života«. Ovo se naravno ne odnosi'na sve švedske književnike. Postoji jedna vrlo mala, bučna grupa koja traži vezivanje za Ameriku i jedna još manja koja je bez rezerve za Sovjetski Savez. Ali većina švedskih književnika Je za vsrednju liniju« ili »treću silu« — tj. za demokratski socijalizam, uz puno poštovanje nacionalnog suvereniteta i

specifičnosti pojedinih naroda. Pri tome većina njih pridružuje se izrazito levoj struji, koju „pretstavlja grupa oko engleskog časopisa Nju Stetsmen end nejšn. Njihov cilj je poštovanje Povelje Organizacije Ujedinjenih nacija i vraćanje politici kolektivne bezbednosti. Interes za problem mira je dominantan među švedskim Kknjiževnicima. Još nije izgubljena nada da će Svetski savet za mir odigrati pozitivnu ulogu u međunarodnoj saradnji. Jedan od vodećih švedskih književnika nalazi se u birou Svetskog saveta za mir. S druge strane švedski književnici pažljivo prate šta se događa u drugim mirovnim pokretima. Značajnom kongresu intelektualaca Zapadne Evrope, koji je prošle godine ođižan u Berlinu, prisustvovalo je nekoliko Sveđana. Oni su pratili ono o čemu je govorio Ignacio Silone, slušali Artura Kestlera i druge poznate evropske književnike, Ne može se, ipak reći da su švedski književnici orijentisani u istom pravcu. Oni žele da kritički ispituju i ocenjuju ono što 6e događa u svetu a da se unapred ne opredeljuju za jedno patentirano rešenje.

Kako ovakva raspoloženja deluju na stvaralački rad književnika? Ta raspoloženja odražavaju se na jednoj diferenciranoj skali koja preseca čitavu modernu švedsku literaturu. Naša nova literatura je izrazito problemska. Gotovo svako književno delo pretstavlja strasnu reč u diskusiji o problemima ljudske egzistencije u posleratnom vremenu. I u lirici dominiraju pesme o savremenim problemima. Većina švedskih zbirki pesama koje su izdate za poslednjih nekoliko godina nalazi se na liniji pvalcvih diskusija. S druge strane produbljuje se pitanje o stavu prema radu u proizvodnji u kapitalizmu. Polke Fridel, koji ima sa sobom dugo iskustvo tekstilnog radnika, izazvao je svojom izjavom u ovoj diskusiji najveće uzbuđenje. U nizu knjiga on je oštro kritikovao pretera= no poverenje modernog čoveka u mašine, Njegove političke ocene, koje on izgrađuje na osnovu anarho-sindikali. stičkog shvatanja, ponekad su prilično sumnjive, ali sigurno je da ima i pravilnih zapažanja u njegovoj opšjrnoj kritici »mašinskog sveta«. Ovo je aktuelan problem u visoko — raciona– liziranoj industriskoj „zajednici kao što je Švedska, ali treba naglasiti da ovaj kompleks problema jugoslovenska publika neće shvatiti, Ovo zavisi od različitih istoriskih i kulturmh preduslova koji se u ovom članku ne mogu detaljnije izneti.

S druge strane švedski književnici pokušavaju da nađu normu za estetsko-moralnu ocenu. Hrišćanstvo je odigralo svoju ulogu. Opšte oseća nje intelektualne „izrođenosti je tipičam problem književne diskusije ne samo u Švedskoj već i u čitavoj Zapadnoj Evropi. To je zbog toga što je kapitalistička zajednica na putu da se preživi. Nihilizam i pesimizam poštaju lako prihvatljiva »rešenja«. Karakteristično je da književnici kao Što 6u Žan Pol Sartr, Tomas „Stimg Eliot, Pranc Kafka, Vilijam Fokner i Graham Grim igraju veliku ulogu kao uzori u švedskoj literaturi. Daleko bi nas odvelo dublje ulaženje u ova pitanja, ali jednu stvar treba „naglasiti: pesimizam nije doveo do političkog negativizma i pasšivnosti. To je pesimizam sa mnogo rezerve, a ja omatram da je švedski primer pokazao da i on može biti konstruktivna politička snaga,

*

Treba maglasiti da se u švedskoj modernoj literaturi oseća izvesna, crta ekskluzivnosti. Neograničeno je po_ lje za literarne eksperimente, Mlade književnike potstiču u pravcu takvih umetničkih eksperimenata. Nije Dpotrebno podvući da često dolazi do »pesama za pesnike« Potreba za dobrom literaturom za široke mase zadovoljava se najviše serijama klasika i jevtinim dobrim knjigama koje su poSlednjih godina doživele veliki uspeh. U ovim serijama mogu se kupiti pr voklasne knjige po ceni koja je manja nego što staje jedna bioskopska ulaznica. Tiraž od 100.000 primeraka š više nije neobična stvar. Najpoznatije knjige radničkih književnika dostižu tiraž koji se približuje milionu, Svakako da je to zavidna cifra za zemlju od oko sedam miliona stanovnika.

U sleđećem članku pokušaću da na.

nekoliko primera osvetlim u glavnim .

linijama savremenu švedsku poeziju.

~ U ovom članku želeo sam da dam je-

dan sumaran pogled na švedsku. literaturu, koja većini jugoslovenskih čitalaca nije dovoljno poznafa. Prilikom svoja dva putovanja po Jugoslaviji upoznao sam mnogo Jugoslovenskih književnika i ja želim da im i ovom prilikom pošaljem bratski pozdrav.