Književne novine

Savo Nikolić: CRTEŽ

Ivan DONČEVIĆ

PISMO

MAJCI

LE A'G9R:JB

ažu, đa je Lika zemlja vukova:

K spora, neprijazna, siva. Zimi

sjeverni vjetar sa snijegom

briše trag ljudi i Životinja, raznosi

u magli granicu brda i dolova; ljeti,

pod užarenim nebom, pukotinom zije-

va crvena zemlja, vri kamenjar zmija-

ma, jetko miriše oštra i rijetka tra-

va. A pjeva čobanka: »Oj slobodo, alaj si krvava. . .«

Cesta je nekad značila život: prolazio je njom dalmatinski trgovac, i kriomčar katkad, gonič stoke iz Bihaća, žene u grad, ljudi sa sajma, sprovodi i svatovi, turisti, žandari i automobili, njom je Ličanin, mlad i plećat, odlazio u svijet; njom se, Sijed i pognut, vraćao natrag. Danas je cesta izumrnla. Pokušali su njom proći tenkovi i kamioni osvajača, ali zagreznuše u protutenkovskim „jamama, pređ zidom od kamena i pred prsima ljudskim, koja su još tvrđa i pouzdanija nego zid od kamena.

Dvadeset i sedmog dana „mjeseca svibnja 1944 godine, posve neočekivamo, niz šumsku padinu spustili se oni — čopor zvijeri, Odrazilo se bljeskom sunce od naočala ispod kacige. Divlji glasovi ispremiješaše se s topotom čizama, željezom okovanih. Užurbano, nesabrano planuše prvi hitci. Martin Klen, milraljezac, baš je blaženo hrkao, zavaljen poleđice u dubokom hladu, i sanjao glup san: kao da je malen, posve malen đečarac, pa čuva krave na stričevoj sjenokoši, a krave su šarene i velike i govore ljudskim jezikom; govore, a onda se počele svađati. »Krave, pal se svadiju«, misli Martin, »to još nigdar nis čul. . .«

On se polako budio. Polako je i s užitkom protezao nqge, pridigao se, počeo frljati oči.

Bio je veseo momak, smiješna, tubasta nosa i rijetkih zuba. Došao je prije godinu dana iz Zagorja u Kordun, veli, zato, jer su bojevi u Kordunu ljući, lako je već tako dugo boravio među ljuđima, kojima je govor tvrd i isklesan, kao od kamena, on je ostao vjeran rođenoj riječi, kojom govore seljaci iz Zaboka i Stubice. Drugovi mu se zbog toga rugahu, A on je, za uzvrat, Ličane Oponašao na fakav način, da su svi rzali od smijeha.

Pucnji su razgovjetno odjekivali, raznoseći jeku dolinom. Mitraljez, u blizini, kašljao je kao prgavi, zli starac koji se ljuli..,

Martin Klen nije trebao dugo razmišljati. Dobro je on poznavao to kašljucanje, to praskanje i fijuk zvukove boja, koji se počeo da razgorjeva. I najedanput učinilo se tako, kao da je dunula silna vjetrina i povukla sa sobom i Martina i njegov »brnac«: on je, ne ogledavajući „e, u velikim skokovima jurio između kuća, preko vrtova i plotova, preko bhrpa cigli i kamenja, preko stabla koga je oborila bura — u pravcu mjesta odakle je dolazila sve žešća paljba. |

— Pričekaj samo, prst ti nebeski, psovao je Martin zarinuvši nosom u

hrbat izbežine, — pričekaj, sad ti ja bum... Ali pljusak čelika, koji se sasuo

po njem, prekine mu riječ. * * •

Bada leži u dubokom hladu na mekanim „borovim iglicama. Kroz nejasnu, frepetlljivu mrežicu gledaju njegove oči. »Kak je to samo zišlo?« mislio on, »Tek najemput...« Onđa se obraća bolničaru, starom, uvijek natmurenom, jednookom čovjeku, koji je pospano gnječio duhan u svoju Tulu..

— oro, dobil sem, kaj me patri, a? I za hasen sem dobil. Nemrem, prst mu nebeski, ni vrcnuti!

— Druže, — cijedi mrko bolničar ne miči se!

— Kam me je spetilo? V nogu, a?

Ćoro šuli, zapalio lulu, pa odbija kraike dimove, a ono jedino njegovo oko izgleda kao da suzom suzi. U daljini se čuje kad koji pucanj. Sunce jasno sja iznad borovih grana i vidi se lijepo jedan pahuljasti oblak, tjeran vjetrom, kako plovi po nebu. Nekakav smiješni, sjajni, crni kukac naumio da se uspne uz deblo. I jedna ptica cvrkuće.

Martinove sljepočice posule su ka-

pljice znoja. — Prst mu nebeski, — počinje on govor opet, — kak je to zaprav be-

dasto! A baš sem senjal, nekaj smeŠnega... o kravami! I ni zišlo na dobro! Nakon kratkog razmišljanja tihim i jasnim glasom:

— oro, zemi olovku i papir i piši!

— A? — pita starac.

— Pri domu imam mater... staricu, znaš! Bu preveč žalosna.. a ja sem zmislim nekaj. Zemi olovku!

Gledao je širom rastvorenim očima u modro nebo, u široko i modro nebo. Zatim mu je pogled lutao preko gWjenovitih proplanka i oranica, zelenih od mladog ječma,

reče

Vjetar se zapleo u krošnji „šume. Pijetao je negdje kukuriknuo u selu i pas je zalajao. Crveni mravi pužu po tlu i vuku građu od borovih iglica za svoj dom, A izdaleka dopire snažna, pobjednička pjesma drugova, koji se vraćaju odagnavši neprijatelja. »ITo je, eto živol«. misli Martin, »a O Živolu se pravzaprav i dela...« Zaklopio je vjeđe; sada mu je pred očima bilo sve crmo, prazno, crno...

* * *

Ćoro položio papir na ranac za lijekove i piše pismo Martinovoj majci 8 vidljivim naporom, riječ po riječ, kako ih on kazuje.

»Zdravo, starice moja, i smrt fašizmu! Piše vam i pozdravla vas partizan Martin Klen, sinek vaš i vaše dete. Javiti vam morem, da se OSsečam kak treba, apetit, bumo rekli, dobro me služi, a kmmkom švapskim i ustaškim prašimo tur poprav partizanski, Sečate se, mama draga, laj ste govorili prede neg sem od doma odišel? „Strina, Jalža i kuma „Jana cmizdrile su | ruke lcmile i furt govorile: Bu propal; bu propal, majka, Jezuš i Marija, bu propal, naj nikam nejde, Si oni bogci v šume kaj amemn propali buju. A vi ste natom šeptom kak svetica rekli: Pet sem sinov imela — pet sinov, pet golubov plavih. Jožeka je zmrvil vuglen u Golubovcu, Grgi je v Amerike saki trag zginul, Tomaš je od griže i nevole sake druge vmrl, v Lepoglave je Ivek struhnul, a peti — ov Martin, naj ide. Naj samo ide, pravicu .v zapečku nigdar i niko zvojeval mogel ni. Šeptom ste rekli, mama draga, a meni je bilo tak, kak da vaš šepet grmi i šobonji i zvoni prek Bednje, Sutle i Save, prek cele zemle horvatske. I ni mi žal kaj sam odišel. Našel sam ozde dobre drugare, kak gar črne Kordunaše, skup smo prohajala, čez Liku i Baniju i Žumberak i Kordun, skup smo hodili, sve dcbro i zlo delili, boje krvave vođili...«

Njegov je glas postajao sve slabiji, nerazgovetniji. Ovoj na čelu probila "amna mrlja krvi, pa se širi sve više, postaje tamnija i crnja, a jedna teška kap klizmula preko čela i jabučice, ostavljajući za sobom ljepivi, crveni trag.

Ćoro podigao zabrinuto ono jedino svoje ukočeno olo.

— Druže, — pita, — jesi li žedan?

— Ne, — veli,

I nastavlja šaptati dalje ubrzanim dahom, koji odaje grčevitu volju za životom, za radošću, za srećom:

»Rajše, mama draga, da vam nekaj lepšeg pripovedam, kaj ne? Kad mi veselje v srce dođe, ja si zapevam, prst mu nebeski, da se gora ječi, A najrajše si pevam pesmicu zagorsku: Zvirek zvira z glibočice, oj kak črne ima očice... Ta mi pesmica uvek nekak k srcu paše, prem naša Milica naspram toga ima svoje mišlejne koje u pajaaš z mojim veseljem i radostjom nejde. Ona veli da je to tak, niš koristj i tako dale,a prave pesmice su one, kaj našu borbu i slobodu spominju. Ima Milica takaj prav, ali meni se čini da prav imam i ja, Ona je srpkinja z mesta Veljuna, iri leta je već v naše vojske, pušku nosi i monduTu soldačku, a črne ima očice — ni 'rnmule pri naše hiže nisu bol črne! Pak vam ja, mamice, zbogradi sega toga poručujem, da sem {irdo rešili odlučil, da se skoro ženil bum. Kad rat skonča i pobeda naša dojde, mam se bum ženil i nebum zel Jagicu 2ž Brezja neg jenu drugu, jenu skroz na Skroz drugu..«

Udahbnuo je zrak i nastavio brzo:

»I još vam javlam, da kad Švabe buju bežali z naše zemle, naj stari kum Imbra, i sused Bertol, i klepavi Valent, i Vinko, i si drugi iz sela zemaju vile, bradve, hrge, i ko kaj more, i nek im ne daju da zideju živi i čilavi z naše zemle van. Preveč su zla te zveri napravile... prheveč...«

Hyropac mu prekida glas:

»A ja... sad moram iti, zoveju me, najte biti žalosni, stara... bum se VInul... vrnul... vaš sin Martin na kamionu z pesmom... jednog polđana kad sonce najbolše sja,..«

Šultljivi, jednooki čovjek — »Ćoro« ga zovu a on 56 ipak ne ljuti — spuštene glave sloji pokraj druga mitraljesca Martina Klena, koji je prestao da živi. U ruci je Ćorinoj komad papira — pismo majci.

Putovat će pismo preko planina i šuma, preko voda i močvara, dalekim cestama i skrivenim stazama, od krvave Like do zelenog Zagorja. I stići Će on” na svoj cilj. I čitat Će ga s uzbuđenjem starica majka. I živjet će ona od nade, đa će jednog dana stići njezin Manrtin na kamionu, kao pobjednik, s crmookom vjerenicom, s pjesmom na ustima.

Zašto joj ubiti tu nađu? Ta, ona će njezin napaćeni i turobni život očaravafti blagom srećom do konca...

I Ćoro odlučno pripiše pismu nekoliko riječi: — »Olišao po dužnosti u daleki kraj, Nemojte biti u brizi za vašega sina Martina.«

(Iz knjige »Pismo majci u Zagorje«)

Skender KULENOVIĆ

POSLJEDNJE RIJEČI

KNJIŽEVNE NOVINE

BROJ 62

RAJKA WIHNODOVIĆA

onovo evo čitam „»Zadjni po zdpay umirmućeg druga«, Opro=, · Btajno pismo Rajka Vejinovića, objavljeno u šapirografisanom listu Pelnaeste brigade »Zmijanje govori,« I osjećam kako mi se u očima lupi muza; a šta je u toj suzi, osjetićete i sami kad vam navedem nekoliko njegovih riječi.

Tog mladića nikad nisam #iidio; pročitavši ovo njegovo oproštajno pismo raspitivao sam se o njemu kod omladinaca koji ga poznaju ,ali oni nisu znali mmogo da mi kažu: hbrabar, uzdigao se, „omiljen kod omladine, dobar organizator, i sve tako. Bio sam dva puta u njegovoj Rujiškoj, selu od nekoliko čoporaka kuća razazutih po glavicama ispod Gr-

meča. Tu se Rajko rodio, tu je 5 ošta-

lom seoskom djecom čuvao Ovce i EOveda, berući ljeti jagode, a u maglenu molkru jesen pekući misirače i udđišući sočni dim sasušene bujadi koju je iz zabave bacao u vatru, Vjerovatno je išao u školu. a možđa i

nije. U Krupu ili Novi silazio je valjda svega nekoliko puta u životu; posljednji put onda kađa se — kako. mi kažu — pomješao i on među roguljaše i u onom razjarenom osuku ustaničkog naroda uletio u usftaški logor. Željeznicu, kao i ostala čobančad njegova kraja, mogao je da gleda samo izdaleka; pa ni to pravo — mogao je da vidi samo njen dim kako se diže iz unske doline i, kad je bilo mirno vrijeme, da čuje samo njen lomot i pisak; vjerovatno je i on slušao star-

Mihailo LALIĆ

Djevojka iz Drobnjaka

umrak se svijao i nebo nađ raz-

japljenim liticama gubilo je

sjaj, a dno kanjona Tare se ftamnjelo i voda se po boji izjednačila s obalama. Zaklonjeni žbunom koji je skrivao okuku, prisjedosmo da se bolesnik odmori. Odozgo se čuša koraci, — laki šum opanaka, ali mi ipak podigosmo puške računajući da bi tu mogla biti i kakva četnička patrola. Koraci se približiše: dvije žene, jedna sijeđa a druga sasvim mlada, uđoše u naš prostor i trgoše se, Sklonismo puške, ali ih to ne ohrabri. Stara se čudno isprsi, zabaci glavu kao žrtva na strijeljanju, a ruke isftače ispred sebe u besmislenom odbranbenom pokretu koga nije bila svjesna. Djevojci se potsjekoše noge i ona se nečujno sniza kraj staze, blijeda u licu, kao da je već zaklana.

Osjetismo se kao krivci i trebalo je da prođe čitava vječnost zabune dok se Vejo Jeremić ne sjeti đa kaže:

»Šta vam je, koji đavo! Partizani smo, šta se plašite od nas!« Glas mu je bio ljut i tako uvjerljiv da se nije moglo sumnjati u ono što je rekao.

Tada djevojka u jednom pokretu, kao na nekim vrlo napetim federima, olskočži od zemlje i sunu prema meni — pošto sam već bio ustao i bio sam joj najbliži. Priletje — da je nosila nož u ruci ne bih imao vremena da se maknem — ji ovdje, na lijevom uglu usta, priljepi mi poljubac: nešto toplo i tvrdo i usretsređeno kao ujed, a slađe od svega što sam mislio da postoji na svijetu tako siromašnom u dobrim stvarima, Preko leđa me bila obuhvatila rukom čiju ljepotu i slast dodira, čini mi se, i sad osjećam kroz haljine. Drugu ruku je obavila oko mog žilavog izduženog vrata — a ja zažalih, zbog te ruke, što mi vrat nije opran, i Što se nijesam obrijao. Držala me fako zarobljenog i, bez smetnje, plahovito spuštala kišu toplih poljubaca i dahova — na moje usne ispucale, na ogrubjelo maborano lice, u oči iznurene ud izviđanja, i u vjeđe. Za trenutak mi se učini da to nije i ne može biti obična i stvarna drobnjačka djevojkn, neso nola cudna vila poslana da mi ocdjcdnom pruži sve ono šlo nijesam dobio od uzalud prohujale mlađosti.

Bio sam potpuno ošamućem, Bio Sam tupav i blesavo nepokretan — ali srećan, srećan za tih nekoliko trenutaka! O, djevojko iz Drobnjaka! Ako me se nekad sjetiš — ne ljuti se na mene! Ne ljuti se što sam bio tako bespomoćan i budalast, šty njjesam mogao ni reći ni učiniti nešto dobro i lijepo, nešto po čemu bi me zapamtila, za tih nekoliko trenutaka, 2), ti si se pojavila zajedno s večernjom zvijezdom i po mom malom mračnom nebu bez ukrasa rasula vatru ineteorsku! Kratko je to trajalo, ali te nikad neću zaboraviti, Hvala ti za to, mila sesiro!

Kad mu je pustila — stajao sam glup Lao stvar. Tada ona pritrča Miču Milonjiću i poljubi njegov žuti brk, a on ju je zabezeknuto gledao, zaprepašćen do te mjere da je i pušku iz ruke ispustio. Ne, ja i on nijesmo naviknuti na takve stvari, možda nijesmo ni stvoreni za to.

Vejo se prvi rukova s djevojkom i tako, bar donekle, popravi našu za-

bunu. Poslije počesmo razgovor — O ~”

bolesniku, koji se sasvim skupio žaleći se na hladnoću, a zatim i o. Gdrugom. Starica, još uvijek blijeda od prve slrave, hućkala je neko vrijeme, a zatim se ipak raspriča. Nije, reče, htje-

– ---_-- o o •.

la da pusti čerku samu po ovakvim putovima, pa je pošla s njom, upravo — pred njom je išla sve do malo prije, kad su računale da više nema nikakve opasnosli,

U razgovoru raslo je povjerenje 5 obje strane — kao da smo se u nekom ranijem životu dobro poznavali i sad samo obnovili poznanstvo. Misli, bojazni i nade su nam bile iste, i iste mržnje i ljubavi. Rekosmo im da tražimo Đerkovića i Žukića, da se s mjima povežemo, a djevojka nam kaza da joj je brat s Đerkovićem i da su je baš oni poslali na ovaj „ul. Malo zatim doznasmo i cilj puta: da izvide drugu stranu visoravni, jer ako su Bugari povukli svoje straže, kao što izgleda da jesu — moglo bi se sa tog kraja pokušati da se nekako spasi ona nesrećna djevojka iz litica. Navezali bi konope i spustili nekog da pretraži i učini ako se išta može učiniti. Obrađova nas što čujemo da u ovim

- pećinskim predjelima i u vrijeme kad

su mračne sile nagnale čovjeka da se vrati pećinskom životu — posloji neko ko povezuje ljude da se još bore i dovijaju, da misle jedan o drugom i spasavaju čovječnost. Eto, pored stotine prečih i važnijih poslova, Partija vodi računa i o neznanoj djevojci iz neznanog durmitorskog sela. To je mali i meznalan primjer da uvijek ima da se nauči i shvati nešto novo u odnosima Partije i naroda, a posebno naše Partije i našeg naroda, Kod nas su oni nerazdvojni u većoi mjeri nego u kojoj bilo drugoj zemlji. Ako i zaostajemo u tehnici i ne znam Ćumu, u ovom ipak prednjačimo, to bi nas moglo izvući, jer povlači za Ssobom mašovnom #sviješću i strašću ubrzane promjene džinovskih razmjera. Tako, pored svih gubitaka, moglo bi se nadali brzom uzdizanju, samo ako se ovaj vraški rat nekad završi.

Starica i njena ćerka objasniše nam ponavljajući dva-tri puta, i svima skupa i svakome ponaosob, kojim sve priječicama da pođemo i kome da se obratimo. Zatim se izrukovaše i pođoše. Ja i Vejo uzesmo Mila Obradovića, pa i mi pođosmo. Na mjestu susreta osta mrak i Žžalosna 'išina kao da se tu ništa nije dogodilo, kao da je to jedno sasvim obično mjesto u klisuri.

Išao sam ćutke i pokušavao da ih zamislim — o staricu s licem „uskim, bez bora i tvrdim, kao da je izrezano iz žućkaste slonovače, i nju — neodređenu, sa zamagljenim očima i vrelim usnama, s vilkim rukama čije sam dodire, činilo mi se, još uvijek osječao i na neki način čuvao. I tamo, dok sam je gledao, stidan zbog svoje nejasne i neostvarljive želje, i poslije, dok sam pokušavao da zamislim i sačuvam njem lik — bilo je nešto neulovljivo u tom licu ogsvijetljenom šamo zvijezđama i otsjevima večernjeg neba, u tankom slasu i gipkim pokretima, Gledana danju — možda ona i nije tako lijepa, možda je moja mašta, pomamljena dugim samovanjem, stvorila i dodala joj mnogo štošta, No, kad se sve uzme u obzir — ja nemam šta izgubiti. Ime joj ne znam, nije vjerovatno da ću je opet sresti, ni da 'Ću se ponadati i razočarati — a tako je slatko i drago maštati o nečemu ljjepom u ovim surim klancima!

(Iz knjige »Na 'Tari«)

oj.

E: 4073

Savo Nikolić: CRTBŽ

ce gdje u mlimu ili kod kuće pričaju obnoć o željeznici: »Gledam ja odozgo: a ona pušti dim, pisnu, pa zamota za okuku ko oči! Ima ona: ali

' nju nije dobro ni gledati, akamoli u

nju sjeđali!«

I zaboravio bi sigurno Rajko Vejinović kao i ostala djeca i čitati i Dpisati — ako je u školu išao —, tukao bi se kao momak uz godove oko cura, oženio bi se, kupus u kacu — dijete u bešiku, brižio bi svakojake životne brige, polako sijedio, dok se nepri-

· mjemo ne bi prelomio u dvoje — u

troje, kao i njegovi očevi i djedovi... A ko će znati, možđa bi bilo i gore, jer život je postajao iz godine u godinu gori...

A evo danas, na umoru, Rajko piše svojim drugovima u brigadi iz bolnice u Italiji.

»Stvar je ta«, kaže, »dđa se ne Dpozdravljam usmeno nego pismeno, ali lično svoje mišljenje iznosim, kao što pišem svojom rukom, koja nije u štanju da piše kao što je Dpisala...«

On bi, dakle, želio đa se s njima pozdravi »usmeno«, (hoće očevidno da kaže) đa se s njima vidi, a ovako eto mora da se pozdravlja »pismeno«, ali to nije baš toliko važno, jer što bi im rekao »usmucno«, to im evo piše, glavno je nek oni buđu uvjereni da im to govori bez posrednika, »lično« on: i đa su to zajsta njegove riječi, to oni mogu vidjeti po rukopisu, jako klonula ruka »nije u stanju da piše kao što je pisala«.

Jednostavnost njegove duše i jezika, u vreloj težnji za usponom, dirljivo smiješno zapliće se u izraze što ih je srela u našoj štampi i koji joj izgledaju uzvišeniji.

Rajko piše svojim drugovima:

»Prilikom jednog momenta 22VIII ove "godine, .. dobio sam ranu na osnovu koje ne mogu preboljeti...« ·

A zatim, pretvarajući riječ nja u »težište«:

»Moje je težište đa se poslednji put pozdravim sa drugovima sa kojima sam dijelio i dobro i zlo..«

Dugo slojim nad tom rečenicom: jer bilo bi, na prvi pogled, najprirodnije da se Rajko, ovako na samrti, javi jednom svome drugu, najbližem drugu, ili voljenoj devojci, ili komšijama u Rujiškoj. Ali ne: on evo piše svojim drugovima, svima podjednako! U snovenju koje valjđa mora da obuzme čovjeka, daleko od domovine a blizu smrti on im piše:

»Ja vas, drugovi, sanjam čim zažmurim, i tako mi se čini da uvijek vodim šalu s vama, kao ranije.« i

I pribojavajući se đa bi među njegovim drugovima ipak mogao da Ostane neko ko neće saznati za njegove posljednje misli, neko ko bi možda mogao pomisliti da je on završio drukčije, Rajko »preporučuje« briga-

đi: »Ja vam, drugovi, preporučujem

da prepišete svojom sigurnom rukom ovo moje pismo i uputite ga drugovima s kojima sam zajedno položio zakletvu da ću biti vjeran i da neću ništa žaliti od sebe, pa ni samog života, jer mi je jasno

za koga ga polažem, ne ja, već hi- ·

ljade naših boraca.«

A za koga on to polaže Svoj život? »Ali sam sav sretan«, piše Rajko, »što naša prolivena krv nije uzaludna. Omogućili smo našem mladom naraštaju da sastave istoriju koju mogu s krvavim slovima pisati, jer će znati kakav je bio život naš, a kakav će biti njihov. Imam puno povjerenje u našu omladinu da će se godinama sjećati nas koji smo pali braneći i čuvajući svoj narod i svoju domovinu.« Kakav je, đakle, živo: bio negđa, a kakav će biti sutra — to je Ono što je držalo napetu kao luk svu Rajkovu dušu do poslednjeg evo đaha. Opet stojim nad „njegovim riječima. Jučerašnje čobanče iz Rujiške jasno je, dakle, osjetilo dđa ono Stvara, da ono »sastavlja« istoriju! I u posljednjem njegovom trenutku otkinula mu se evo od napete duše kao strijela i posljednja radost što će fa istorija pobijediti, a od te istorije on ne traži više nego da ostane u vjernoj slici. i lijepu pominjanju.

Čitam, čitam „njegovo oproštajno pismo i — opet stajem.

»Dragi borci,« nastavlja Rajko drugovima, »upućujem vam Dozdrav u ovom posljednjem času i želim vam dobru sreću i napređak u buđućoj borbi, Ja vam najbolje želim da dočekate i izvojujefe punu slobodu čovječamstvu i da je u isto vrijeme uživate. Ja je uživati neću, ali će je uživati moja djela i uspomene koje sam ostavio kod svoga narodđa.«

»Punu slobodu čovječanstvu!« ftražim ponovo taj izraz u njegovim rečenicama, je li istina — pitam se — , je li zbilja mislio baš to: pumu slobodu čovječanstvu? I kako god okrenem njegove riječi, ispadne da je Rajko Vejinović mogao da misli samo na to: na slobodu čitavog čovječanstva, i to punu! Teško bi mi bilo, i trebalo bi mi mnogo vremena, đa nađem pravi izraz za OVO razliveno osjećanje koje me plavi dok razmišljam o slobodnom čovječamstvu ovog rujiškog mlađića. Nekad je on sa nevisokih glavica svoje Rujiške vidio samo dim lokomotive, ne mogavši nikad đa' je zamisli kakva je, a ead evo zamišlja slobodnu zemljinu loptu i 8 mislima na nju umire!

Mogu đa se domislim, ali još ne mogu da nađem, a želio bih da nađem u samim njegovim riječima ok 'kud mu. to.' Borba, kažem. Tri i po godine »sastavljalo« je ovo dijete istoriju, »krvavim “'slovima«.. Ta njegova krvava slova lako mi je shvatiti: To su bila ona neizbrojena prikradanja bunkerima s bombom u ruci, kakva je izvodio gotovo svaki njegov drug u brigadi; i dugi, daninoć marševi, te odmah. poslije njih, mjesto odmora i kao odmor, žestoke, višednevne bitke; i manevri pređ ne• prijateljem u zasniježenom Grmeču, po nekoliko noći bez sna, a često i zalogaja; i toliki proboji njemačkih obruča; i glad, rane i tifus. Ali sve je to moglo prije da izmoždi i obezvolji čovjeka nego da ga održi ovako čilim i zanesenim do samog izdisaja.

Najzad!

I kako jednostavna, a kako teško uočljiva riječ otkriva ne samo šta je Rajko htio nego i zašto je htio, Svojim drugovimš piše on pri kraju:

»Sada bi htjeo uputiti jednu kraću rečenicu svome komšiji i drugu sa kojim sam izmalena živio tj. drugu Mirku Blagojeviću da se nimalo ne demorališe, nego da produži sa radom, a ukoliko što ne bude jasno, neka upita 6&VOje drugove.«

Ako što ne buđe jasno, neka upita svoje drugove: to je eto taj ključ koji otvara svu dušu Rajka Vejinovića, On se borio za svoju Ssanju zato što je njemu bilo jasno da će ona sutra biti život; a kome to nije jasno, tajna kraju mora da se »demorališe«; i kad mu šta nije jasno, on je pitao svoje drugove. A. kakve to drugove?

Koliko sam puta od naših boraca i naroda čuo {tu frazu: da upitamo drugove, nije pitao drugove nego na 5VOju ruku, ovo ja nosim drugovima. Ko su ti drugovi vidjelo se već po ozbiljnom i uvjeremom tonu kojim je ta riječ izgovarana: to su bili komunisti; njih se to pitalo, od njih se tražila i dobivala Rajkova jasnost.

I završavajući, vjerovatno, svoj Žživot, Rajko svoje oproštajno pismo završava mirno i prosto kao da bi kazao obično zbogom ili doviđenja:

»Drugo ništa. Ne mogu više da pišem, već najljebše i najsrđačnije pozdravljam vas, vaš umirući drug, smrt fašizmu — sloboda narodu, Rajko Vejinović, iz Rujiške, omladinski · „rukovodilac Drugog bataljona XV Krajiške narodnooslobodilačice udarne brigađe.«

Drugo ništa, dragi Rajko Vejinowi= ću! Ni ja, zasad, ne!mogu više da Ppišem. Nego ti ostajemo dužni, o, koliko dužni!

(»Borba«, 21 decembar 1950 god.)