Književne novine

BROJ 865

i

zija socijalizma, poezija koja" izražava našu socijalističku slobodu i socijalističku stvarnost onda mu možemo. reći da mi doduše „još sasvim ne znamo šla je poezija socijalizma 1 socijalističke slobode — lako kod nas, kako sam istakao. ima poezije nove i po formi i po sadržini — ali da ipak možemo da viđimo šta je poezija i šta nije socijalizam i šta ni s·jedmim ni 8 drugim nema nikakve veze. A u ovom slučaju nas baš više zanima sama poezija, pošto je pitanje socijalizma zasad samo sporno utoliko ukoliko nam se. jedna određena poezija netačno i »vješto« servira da je primimo kao šsocijalističku i socijalizam, kao iznmaz našeg unutarnjeg, društvenog — socijalističkog: — preobražaja.

Većina »stihova« le Vučove pano· rame možda ima smisla kao igra na nekom dokonom žuru »finih« gospođica koje su se izgubile u vremenu i prostoru, ili kao lične, privatne preokupacije kakvih manje-više ima Svaki čovjek. ali servirati sve to publici kao »novo« i kao simbol socijalističke slobode, ne znači ništa drugo nego toj isloi socijalističkoi publici prodavali rog za svijeću.

Evo šta »pljeva«. na primjer. Milica Ribnikar u tim Vučovim »dokazima«, koji — opet po Vuču — »strasno govore o našem novom društvu { čoveku u niemu«: .

»PFPenjerom pospanim

miriše mrak na njivi

Klizi pod stopalama

crveno sunce uzdaha Traže se reči koje niko ne čuje na hnjivi.«

Ova poetesa, kojoi je. kako veli, >medom krv zašećerena« i kojoj se »ponoćnom svojom pojavom hladi srž«, ne bi pristala, ako bi umjela, da

objasni — a svakako to ne bi učinili ni njeni uvaženi i rutinirani pokrovitelji, — da objasni njena »doživlja-

vanja« o krvi i srži koja se hladi svojom ponoćčnom pojavom, a bogme nji mrak koji na njivi miriše pospanim fenjerom, jer se tu ustvari radi o vulgarnim i banalnim nepoetskim slikama i doživljajima. A đa ne bi sve ovo naše tumačenje i dokazivanje ispalo odveć priprosto } konzervativno i ukalupljeno i birokratsko, u tom mraku se zapravo rađi o jednoj veoma banalnoj poetskoj slici, koju je u ovoj banalnoj i neritmičkoj prozi, razbije= noj u stihove, Ribnikarova samo pokušala svjesnim postupkom da sakrije u nerazumljivosti: naime, na njivu pada mrak i pošto nije potbun mrak, on još potsjeća, još ima svjetlosti, »miriše« i na svjetlost, na fenjer pospani. Doista pospana i nimalo originalna poetska slika! A takve su i druge njene slike i slike ove panorame »o našem novom društvu i čoveku u njemu«, »ispevane srcem i mislima slobodnih ljudi« (Vučo), ukoliko nijesu izgubljene u potpuno praznoj, bezosjećajnoj i bezvučnoj tmini riječi. Ali da se običan i razuman čovje& ne bi dovio ovoj nepoetskoj banalnoBti, sve se skriva, recimo — u Dpospanost fenjera i u mrak i u riječi koje niko ne čuje na njivi i ne zna se ko ih ftraži,10) |

I samo faj lični trik, to neđarovito dovijanje da se spase od neinvenhivnosti i banalnosti slike i doživljaja, dakle — maglovitu formu nečeg, inače, veoma banalnog i prostog kao doživljaj, Vučo uzima kao dokaz »nove« poezije i socijalističke slobode! ·Zaista čovjek ne može:a da ne osjeća i stiđ i gorčinu u ovoj zemlji kojom su protutnjale za posljednjih deset godina tolike bitke, i političke i. ideološke i oružane, kad mora u po bijela dana đa dokazuje pametnim i kulturnim ljudima da je bijelo — bijelo. a crno —crno, da poezija Milice Ribnikar nije poezija, a pogotovu da još manje ima smisla praviti od te poezije Dolitiku — tvrdnjama kako je baš 'ta poezija dokaz slobode i ona sama sloboda, izraz nove sfvarnosti i ta sama nova stvarnost. Jer je nemogućno oteti se utisku da smo se vratili i s tom poezjom i s čitavom ovom našom i Vučovom iđejnom rasprom tamo gdje se počelo negdje prije petnaest godina, pa sađ — Jovo na novo, ispravljaj krive Drine koje je ovaj naš zaista veličanstveni narod već dvaput išpravljao — i 1941 i 1948 —izgleda — a ne đaj bože i da buđe tako! potpuno uzalud za čitav niz ljudi. koji su i sami u jednom trenutku povjero= vali da krivih Drina više nema i da neće ni da ih bude. Ali, eto. ne bi tako! Jer svaka plima i osjeka ponovo oživi ili uspava stare rane i zablude i iluzije! T nek iđe k crnom vragu ta Milica Ribnikar. nek šećeri svoju krv i međom i šećerom i čim joj je god drago, nek piše svnie piesme i nek joi ih štampa do mile volje ko hoće i koliko hoće, valiđa će i ona jednog dana sazreti, udomiti se i doći pameti, a možda i pjesnik postati — samo nek puste na miru ovo malo socijalizma što se znojem i nešećerenom krvliu stvorilo kod nas i nek mu ne poturajn đa je njegovo ono što niegovo nije i mek mu bar priznaju pravo da to kaže glasno i jasno a đa ne bude žigosan kao nesloboda i ropstvo i policija- i birokratiia i ostatak žđanovljevštine i antistaljinistički staljmizam,

A neki i,}ubomir Avalski nam u toj mladoi panorami »oftkriva« da su se:

»Tri kapi... spojile... i poletele nagore«.

Zašto baš tri, a ne dvije ili četiri? (A da i ne pitamo zašto kapi idu gore, a ne dolje. đa ne bi sasvim bili primitivni!) Za vrijednost same pjesme i ove poezije to bi bilo sasvim -svejedno, ali... pjesnik je u socijnmlističkoj slobođi i socijalističkoj stvarnosi i ima pravo uime te slobode da kaže i iri, odnosno — prvi broj koji mu padne na um. Automatski i izvorni, »potsvjesni« postupak! Svakako!

10) Milica Ribnikar je uzeta slučajno za primjer, jer nije samo ona karakterističan slučaj olakog i nepromišljenog serviranja publici ovakve »poezijee kao poezije i ovakvog »pjesničkog« stvaralačkog čina kao pjesničkog.

VUČOVI „DOKA

Ali takvih pjesama i stihova i proze š8 la Radomir Konstantinović može da se piše na kilograme, jer se za stvaranje takve literature ne traži ama: baš ništa, a ponai"nje falenta i znanja i napora, sve ide glatko. samo se treba svjesno prepustiti »slobodnom:. »ututarnjem«. potsvjesnom postupku koji već sam niže riječi i slike, pazeći pritom jedino na to da to:buđe što više glatko i »kulturno«, kako bi se žmurke i bez razmišljanja moglo progutati... : A taj Avalski. pošto je „potjerao kišu uz Avalu, ipak je smalrao . da freba naš trivijalni malograđanski i birokratski razum da zadovolji i nekom »racionalnom«, »ljepšom« slikom, pa: i a. »Asfaltna devojka je ispustila jednu dojku i nije se razbila o rub trotoara, jer je njen pad bio umekšan pogledom sedamnaestogodišnjeg muladića«.

Neobično nježno i lirično i iskreno i poetično i nimalo u prozi. a iznad svega socijalistički i strasno o našem novom društvu i čovjeku u njemu, skoro kao kod Milice Ribnikar! I to mi se zove »nova« poezija poslije nadrealizma!!) iz hiljadudevetstotinadva– desetpete ili ne znam dvadeset i koje kad je kod nas vladao Pašić j Obznan i Boža Kundak, ili iz hiljadudevetstotinalyidesete kad je vladao Aleksandar i Petar Živković i kad se o socijalizmu i socijalističkoj slobodi moglo samo da sanja i sanialo se po proleterskim ćumezimn i glavniačama.

Sve skupa: krainja nedp*ovitost, ili, u najboljem slučaju, — ne vidi se dar, neznanie jezika, izmišljanje:i silovanje riječi, skrivanje banalnosti iza prividne i unakažene neobičnosti. I

sad će nam neko dokazivati da je ta

poezija. zato što ipak nije tipična i što ne slika tipično, ukratko — što je takva kakva je — samim tim i poezija, iako u njoj nedostaje sve ono što poeziju čini poezijom, a obiluje. sve ono što je čini da nije poezija: otsustvo snažnog i iskrenog nadahnuća koje je prevazišlo racionalne. konstrukcije, a nije ni počelo njima, melođija, ritam, neobičnost i oštrina slike, originalnost ili bar znaci originalnosti i tako dalje i tako dalje: (Treba da nam se kaže otvoreno i jasno: ovo je obnova, kopija, uzor, dalji razvoj, usavršavanje, — ili ne znam već šta, –- starog, dobro poznatog i nepatvorenog predratnog modernizma i modernizama, a ponajviše nadrealizma, pa će ljudi onda o tome misliti, govoriti i pisati kao o takvom, a nemojte pričati priče kako je to strasno pjevanje »o našem novom društvu i čoveku u njemu«, i kako sve to »ima zaista korene u našoj novoj stvarnostis« i kako je nepatvoreni simbol našeg duhovnog i materijalnog oslobođenja! Tada bismo razgovarali o tome — da li je ili nije to poezija, a i

čija je i za koga, i koliko je i kakve.

ima i kod koga. a ovako nam naturate

diskusiju o nečem drugom, o socijali- ·

zmu i ko je a ko nije za slobodu, a ko jeste ili nije za takvu, poeziju, a sve radi ioga da bi bila sakrivena sva bijeda te poezije kao poezije!)

Ali ako je Vučova »mlada« panorama skoro sva takva, treba reći da se, na primjer, o Božidaru Timotijeviću ne bi moglo reći da se kod njega ne zapaža lifska inspiracija, svejedno da li je i kako je iskazana!). No ni Timotijević nije mogao da se oslobodi prazne i prepisane verbalistike koja samo zvuči, verbalistike 3 la: iz noći u noć, iz noći u dan, i dan je noći noć je dan, i dan je i noć:i dan, i noć'je i dan i noć.(interpunkcija bi, u stilu nadrealizma i Milice Ribnikar, mogla i da izostane).

A još manje bi se mogao bporicati dar i poetski doživljaj) Gordani Todorović, Ma da ni ona pjesmom »Život« ne izlazi iz morbidnosti, nejasnoće, ekstravagantnosti, usiljene originalnosti, i silovanja riječi ove podmlađene i »mlađe« nadrealističke panorame, ipak se čak i tu osjeća ono što se zove »poetska žica«. U toj pjesmi ona »oplsuje« neku ženu »lepšu od švog lika nesličnog« (kome, čemu »nesličnog«? — M. PĐ.). koja je »korale žila oko hleba vrežila«, ali čiji je muž (bar fako izgleda!) bio žandarm kojega. je »rat streljao... smrću bezgrobnom« (valida je »nezgodno« reći da. su ga možđa streljali partizani, nego neodređeno — rat, rat kao takav, tom nejasnaoćom i uopštenošću poezija što je važno — nije dobila, a politika — što je malo važno — može samo da izgubi), U međuvremenu je na Ćelekuli bio »Titov potpis — 7poljubac bezusnoj vilici«. (A da ne bi bilo zabune o sadržini ovog mog i Vučovog spora, ne pađa mi ni na kraj pameti da ovdje branim Tita od jedne neukusne i nakazne slike, jer oh od nje ni gubi ni dobija, a o njemu su se pisale i pišu se i pisaće se i dobre 1 rđave pjesme i tekstovi, osporavam u tom stihu samo njegovu poeziju. tvrdim da je nepoetski i da nije inače lijepa Gorđanina misao i slika našla »uzvišen«, poetski izraz, nego je Gordana, da bi bila »originaln»«+ i »neobična«. tu misao i sliku unakazila). Najzad |e ta žena. poslije svih nejasnih Gorđaninih doživljaja s njom, Postala član partije Ne mislim da i žena čiji jie muž bio žandarm nije mo-

11) Nadrealizam, kao uzor ove ·poezije, ustvari se može uzeti samo uslovno, kao najekstremniji i najdosliedniji modernistički (ali ne i moderni) pravac naše predratne poezije, jer u tim pjesmama ima ugleđanja i na druge modernističke pravce i druge modernističke, a ne samo nadrealističke, pjesnike. Ali baš kao što je nadrealizam ' bio kvintesenca i »najviši« oblik tih raznih pravaca, tako se i ugledanje ove poezije pretežno svodi na njega. ~

1?) Da Je osletitfi bar pjesnika ovoga vremena, pa makar bio 1 uvrnut — kako reče Krleža u jednom razgovoru. — Našao: bi on ipak svoj poetski, a time i revolucionami put, — dođao bih na to, i

ŠAANP IŽ 703 · oi ČR. OE \

|

gla da napravi takvu evoluciju, jer to »nije tipično«!) za naše društvo. Stvar je u ovome: nije to tipično za samu ovu ličnost. ovu” ženu: Gordaninu, 'za njenu unutarnju evoluciju, ili nam bar nije· sve iskazano 'jasnmo da vidimo tu tipičnost. No to' je, najzad, sporedno. Ima. Gordana jedan stih (»šamo se srce u Partiju učlanilo«), i: ne samo jedan, nego i mnogo 'slika koje odaju pjesnika. a što bi uzalud mogli da priželjkuju bivši »parolaši«, sada prerušeni u »mođerniste«. a takođe i mnogi »mođernisti« koji nijesu bili »parolaši«. Pa ako bi čitava ova pamorama i mogla ds se pravda Gordanom Todorović, njom jednom jedinom, jer je ona jedna jedina koja makar i nejasno izražava našu novu socijalističku stvarnost, pa iako i ona sama leži prirodno jednom svojom stranom u'toj: zbirci, a neprirodno onom drugom, poetskom. stranom, ipak se samo tim jednim pjesnikom i jednom. pjesmom ne da opravđati Vučova' teorija o slobodi, koja je, kako vidjesmo, ustvari pisana bez veze sa stvarnošću ove poezije kao cjeline, a bogme nimalo u skladu sa stvarnom feorijom i praksom slobode. ~ ie

Ali uz »racionalnog« Timotijevića i očevidno darovitu Gordanu Todorović, ovu panoramu upotpunjuju i bpjesnici koji pišu »normalne«, đavno već pisane i uobičajene. poluautomatske

(nadrealističke)' *ekstove (npr. Vla--

deta Jerotić), o čijem pjesničkom daru i poeziji Vučo možda može da donosi hipotetične zaključke, ali mi, ne možemo, jer imamo samo pet čula kojin smo svjesni i za koja anamo i mozak koji je kadar da misli jedino u aristotelovsko-hegelovskim, logičko-dijalektičkim »kategorijama«.

Sva ova, za Vuča svakako dogma– tičarska i konzervativna razmatranja u svakom: slučaju ·dokazuju jedno: da s poezijom stoji utoliko komplikova= nije ukoliko neko, a u ovom slučaju Vučo, hoće da nam je pruži i kao filozofiju i politiku, drukčije rečeno kao dokaz i potvrdu društvene slobode, a time i kao koncepciju same slobode. Već se tu mišljemja neminovno

13) Obično se, sasvim pogrešno, uzima da je teorija o tipičnom. marksistička teorija, međutim ona. je ustvari predmarksistička i Fngels ju je samo pozajmio, kao što su on i Marks uvijek činili kad su se 5 nečim slagali, od. drugih. pisaca (teoretičara estetike). A tu teoriju, u začetku, nalazimo, npr., već kod Aristotela i sasvim jasno razvijenu kod Getea: U-SSSR-u= je pak ova teorija, kao i ' mnoge druge, zloupotrebljena za progonjenje baš onih, pisaca. koji su tipično i slikali.

= KVEVNE.NOMNE

Dušan KOSTIĆ

J« SLOBODE

razilaze i neminovno prelaze & tere-

na poezije na teren ideološke i poli-

tičke borbe. Jer ničim još nije dokazano da je imitiranje davno-davnih dadaističkih i barbarogenijskih i to-

šamanmojlovićevskih i desimirblagojevi-

ćevskih i rankomladenovićevskih i stanislavvinaverovskih i futurističk:h., a ponajviše nadreaslističkih tekstova, baš danas dokaz i izraz naše nove 50cijalističke slobode i života, a ponajmanje, kako tvrdi Vučo. da »ima zaista korene u našoj novoj stvarnosti« (tj. u onom smislu u kom to Vučo hoće da prikaže, u smislu progresivnih, demolratskih i socijalističkih strana te stvarnosti). Svakako, to Je složenija društvena pojava i kao o takvoj o njoj i treba govoriti. I tvrdnja da je sva ta »panorama mlade poezije« ustvari i mahom panorama imitatora koji ropski i mucavo ponav-

_ ljaju nešto što je bilo i što kao takvo

ni tada nije bilo poezija, ta tvrdnja, iako u osnovi tačna. ipak nije i potpuna, jer u njoj nedostaje i isticanja nečeg novog, a naime: da iako je sve to pretežno goli papir i imitacija papira, ipak se javlja u jednoj novoj sredini i novoj situaciji, Da je samim tim za tu sređinu i situaciju i nešto novo, Ali novo samo kao oblik, kao simptom prema toj novoj stvarnosti, izražavajući samo neke nje~

ne elemente, Jer ni ta stvarnost, ni ta situacija, uzete u cjelini, ni· jesu · jedinstvene, nego prožete

bezbrojnim protivrečjima i suprotnostima, izložene da se tako kaže — njihovoj borbi i sudarima, A samo jedna dublja i mnogo detaljnija sociološka i književna analiza mozla bi da do kraja otkrije i društvene i duhovne korijene, uzroke i veze rečene poezije. Ali ako je nadrealizam bio negativna, to jest. nepotpuna i zbunjena negacija buvžoaskog &vijeta, negacija koja nije mogla da iziđe iz okvira samog tog svijeta, teško je vjerovati da bi jedna njegova zakašnjela varijanta u socijalističkoj stvarnosti mogla da: znači čak i takvu negaciju, nego bi to prije mogao biti zakašnjeli i grozničavi izraz samog tog buržoaskog svijeta — izraz prirodan i razumljiv i neizbježan u socijalističkoj stvarnosti, u kojoj još nijesu pobijedili i izrasli ne samo novi oblici umjetnosti, nove Slike te čudne, šarenilom

preobilne i složene stvarnosti, nego ni.

novi ljudski, socijalistički društvemi odnosi.

Sleđena lišna Visifora

za sobom, jedmog jutra, rose jedme, i sjem-

N= meka ti mijesam, pisao, Ostavih tako

ke i vjetrove zavičgajne, i Lučom širokom, sjenokose; izbjegoh iznenada sa tek probuđenih obala — sve me tu, prijatelju, potsjeti ma oči meke djetinje, u svemu vidjeh sebe: samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne: izdržah. I me rekoh . ti ništa ma rastanku...

Što boli tišima ova, što boli taj mir, taj korak šaptav zvijezda smenih! Na rastanku, rodmi grade, molim, da, se poljupci vrate, meki; da, prebolim, . tugu sokaka golih, tvojih, svelih; \ da, zagrlim, da ispijem, miris livada pokošemih.

Kaplje, kaplje noć.. Psi. laju.

Ah sam sam i pust. sam, u, zavičaju!.. ,

Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstba nema. Ni drugova, ni igre. Samo trava,

i godine samo, i smrče u tišini,

i meizgažeme staze u plaminmi,

Samo mir. Samoća, duga. Samo trava.

I draga krajma plava:

Žudnja me ovdje baci

gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci; ·

žudmja mi ovdje .zbDomi: u mdiku tom me klomi,

možda, wu jatu plavom, možda bod, krobovima ima, Yadosti plahe i zore blage ima; možda će proći nemir i slutnja ova laka

sa pjenom, od, oblaka.

Prolazim, pijan od. sebe, od. snova, i krovova,

od trnja što me kida, .od bjetra, što zatrese;

ševarje šumi mene pod, sjenkom, jastrebov»a, —

djetimjstbom, da me. vida,

djetinjstvom, da, ponese.

AL vidim: odbjeglo sve je. Godine samo tuku

i tavna mreža bor6

Aj, zalud tebi drhtavo pružah, ruku. —

ftišino Visitora 1.5

Jer boli samoća ova, jer boli i taj mir, taj· korak šaptav zvijezda, snenih! Na rastanu, travni grade, molim da se poljupci vrate, meki; da prebolim tugu sokaka golih, tvoji, svelih —

miris livada, pokošenih.

Da zgazim, samoće? Čemu one kad u valovlju vastamka tonem

i pijem daleke luke? .

. Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njima, zaboravljena tuga harlekina, lt, ja sam, dio svijetla i svete gradske buke kojoj iz mira ovog dajem Yuke. · : Odlazim — i svu moć pusto. vape vrata za vedrim žamorom, asfalta, . za gradom što je razvio zastave svoje, 3;

. i moje, i moje.

· Oprosti za otvoreno. srce — ja mira memaom, tišmđ nemam ovdje iako tiho sve je, ;

. Mir je moj u šfimu korza, u šljunku meke. oleje gdje se sve ma hrpu baci — i koraci, i oblaci,

i sve se melje bez odmora, bez umora,

sleđena tišino Visitoya!..

} FERia TOOr.5A 1

eveeoyevoeee OILIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIITIIOITIOIITTIIITII OJI

Milan BOGDANOVIĆ

RR ______ YSYm___ __ ____ __ ___ __ ____ |

O

Oton. Gliha: PEJSAŽ SA KRKA

STRANA 3

,

'

eaeeeseveeoooeopeoeeve 66669 eee ave ue eee eee. •

VASKO POPA: ” »REPREKE.<,

„Književnost“, br.

Može izgledati pomalo čudno što Se, u ovom književnom pregledu, zaustavljamo na tekstovima objavljenim u jednom časopisu. A može izgledati i još čudnije što to činimo sa očiglednom žurbom, jer već posle nekoliko dana otkako se poslednji dvobroj »Književnosti« pojavio, mi SL o Osa” tili potrebu da Vaska Popa u njemu uzmemo na ispit. Međutim nije čudno ni ono ni ovo, Čudno je samo da ovakve tekstove piše danas u ovoj zemlji jedan njen mladi pisac i objavljuje jedan njen ugledni časopis,

Pisac ovih redova je već jednom pokušao da Vaska Popu opomene da se slava ne stiče namćor linijom kretanja, natrag kad ireba napred i Uustranu kad treba pravo, naopako od onoga što je pravilno, i baš onako kako se ne očekuje, kako nije prirodno, kako nije dobro i kako je čak i ružno i štetno. I on je to učinio doista sa najboljim motivima za njega lično, u koje Vasko Popa, uveren sam, i sam ne sumnja.

Međutim, evo gde me Vasko Popa i po drugi put nagoni da uzimam njegove tekstove kao primer i za ono što on sam sa sobom i od sebe naopako čini, i za omu vražju smulnju koju čitav krug ljudi oko njega, i sa_njim, zajedno, propagiraju kao put budućnosti naše poezije. Motivi prema Vasku Popi lično ni ovoga buta se nisu izmenili, ali baš zato i postupak sad mora biti i odlučniji i oštriji. Hteo bih da Vasko Popa uvidi da mi nije ni želja ni namera da ga Dpotpuno udavim — a on sa ovakvim tekstovima nesumnjivo tone kao da je kamem sebi privezao za nogu! — već, maprotiv, da mu pružim ruku da iz mutne bujice ispliva. Ima jedna stara francuska šaljiva priča o čoveku koji spasava davljenika koji je sam skočio u vodu, ali mu, vukučći ga iz vode, i dok je još u vodi, udara i vruće šamare, da mu se kad stane opet nogom na fvrdu zemlju, davljenička želja više nikad ne povrati. Za Vaska Popu ja ovom anegdotom ništa ne prejudiciram!

Dakle, kakvi su fo tekstovi u Dpifanju? U pomenutome broju »Književnosti«, na uglednom mestu, odmah iza Hakslija i Daviča, objavljeno je, pod opštim naslovom »Prepreke«, desetak kraćih napisa Vaska Pope. Ja im rod i pol ne bih mogao odrediti. Mogli bi biti pesme u prozi, ali to zacelo nisu, jer nema i{u, i za najfinije čulo, ni mirisa od poezije. A nisu ni basne, iako vam se mestimično nametne pretpostavka da biste u ovim izvanumljenim rečenicama mogli možda da. potražite neki simbol ili alegoriju. nešto što biste nekako uspeli da iz besmisla prenesete u smisao. Ali taj mapor bi vam ostao uzaludniji od onoga kad je onaj neko kanlicama hteo da mrak izbaci iz sobe. Pitao sam se da li Vasko Popa ovđe možda ne pokušava da kroz jednu čudnu i fantastičnu alegoriku slika, nagomilavanjem zagonemmih vizija, dakle jednim luzavrelim imaginativnim naporom ne želi da sugerira neku misao, da nagovešti neki svoj stav prema svetu, da nam da naslutiti kroz sagledavanje konkretizovanoga, neki njegov odnos prema životu. Međutim, slika se kod njega rađa iz takve apstrakcije, da se fako reći ı samoj sebi briše, da je nestaje pre no što se i sagleda, da še obesmisli pre no što je shvatite, da se, pre no što je postala senzacija, kao ođuvana pretvori u paru, iz koje je i nastala, baš kao što se menjaju oblici oblaka pođ vazdušnim strujanjem..I zato ona ništa ne može ni da kaže i ispod nje nikakva misao ne može ni da se sakrije. . )

Da vam ovc bude jasno, slušajte i zaključujte! Proveravajte što je napred rečeno i govorite dalje Sve ono što se ovde ukratko nije moglo reći:

»Ali mi krda stolova protuinje kroz grudi. Ne pregaze me. Rogati svećnjaci provuku mi se između rebara. Ne obore me. Brdo mi potone u zenice i izroni za pokiljkom. Ne smrvi me...«

»Šta da radim sa svojim rukama? Zanese li ih neka stvar, iščupaju mi se iz Famena i pohrle za njom. Danima ih ponekad nema. Vrafte mi se izubijane, unakažene... Dugo mi vise otsutnme niz telo... Stojim na vrhu stepeništa, pređ vratima svoga stana pod oblacima, Ovako smešan, bez ruku, ne usuđujem se niti na ulicu đa izađem, niti u sobu da uđem. Čekam svoje ruke đa mi se vrate... Kađ se najzad pojave u dnu stepeni-

7—8, 1952 god.

šta, jedva ih prepoznam. Obrasle ma= hovinom i vodenim biljem, puze s mukom prema meni da mi se uzveru na ramena...«

»Nisam imao kud. Morao sam se nastaniti u jednoj kutiji šibica. Lomio sam se, prelomio, savio, presavio; sveo se na njen oblik, Naravno, u kutiji šibica nisam mogao izdržati dugo. Preselio sam se u jedno stakleno Oko... Zamotavao sam se, dakle, zamotavao,· sklupčao: dok nisam. postigao oblik staklenog oka... Nisam mogao izdržati ni u rupici od dugme“a, ni u flašici joda, ni u gumenom crevu za polivanje ulica. Pa ni u mastionici, ni na dnu ogledala, ni u ključaonici. Ko bi to, uostalom, mogao?« —

»Ugasi se, travo! Zašto mi svetliš na kamenom šamaru? Ovde sam bez koraka...« | »Oči, na primer, koje mi svetle u jednoj razbijenoj uličnoj svetiljci, traže da ih moja glava sačuva od plamenih riba, od ćorsokaka, od lovaca bisernih školjki, Sa jednog drveta ma kome su postala gnezda nekim pticama bez krila, grudi mi zahtevaju da ih moje ruke odbrane od gvozdenih rebara, od vulkana u srcu, od razrokih vetrova...«

je tako dalje, i tako dalje.

Čini mi se da onome ko je sve ovo bročitao ne freba ništa dalje dokazivati da u ovakvim tekstovima nema i ne može ni biti ikakva iraga od poezija. Brzina konja Rkhao vrednost ne meri se kad je pod udarom ma-– muza. Ako pesnik mamuza sebe da mu negde reč procvili, to još ne znači da ona postaje i poetski emotivna. Ako Vasko Popa ovde zapomaže za očima koje ga, otkinute od njega, beznadno gledaju iz jedne razbijene ulične sveliljke, ja za to, ž niko živi, uo-= stalom, nemam «nikakva saučešća. Meni nije bolno nego mi je smešno kad Vasko Popa elegično govori o svojim od njega odlutalim rukama, niti me uzbuđuje, ni koliko kad slučajno zgazim pod nogama kućicu mrtva puža, što Vasko Popa ne zna »kako da se odbrani od njih kad mu »iznenade padnu sa visine na glavu«, pa ga »napadaju dugačkim oftrovnim noktima: kljucaju čelo, grebu lice... Vasko Popa se fragično pita »kako da se odbrani od svojih ruku«, ali ta njegova kvazi-tragika u meni, kao i u svakome koji stvari pojima životnom logikom, postaje, u njenoj besmislenosti, smešna, a, onda, u toj istoj besmislenosti, neugodna i nepodnošljiva. A kad jedan tekst nije uzbudljiv, nego je sve ovo drugo, onda je on i suštastveno nmepoetski, i čak antipoetski, Slično bi se moglo reći i o svoj ovoj akumulaciji slika bez slikovitosti, konkretizacija vizuelnog bez ijedne uhvatljive i efektne vizije. Šta to, pikturalno govoreći, znači: »srebrme ribe koje ulovim u svojim venama«? Srebrne ribe su Sšlikoviti pojam, i lo-

'viti ribu je slikoviti pojam, i vene,

sa svojim krvotokom, mogu biti slikoviti pojam. Ali u ovakvoj apsurdnoj konkretizaciji sve to izvetrava kao slika i postaje samo jedna mentalna aberacija. Jer, po ovome metodu kod vizuelne metaforične kombinacije .u poeziji nigde nisu ograničene smislom, niti su bez ikojeg oslonca da se realnim i sagledaju, proizvoljnmosti se otvaraju sve mogućnosti. A pDoezija, ako doista jeste oblast u kojoj duh mora slobodno da se kreće, zacelo nije podudarma sa proizvoljno= šću. U slikovitosti tekstova Vaska Po= pe, kojom on kao đa bi da im poten= cira poefski kvalitet, ustvari sve.je čista proizvoljnost, dakle ono što poeziju poništava. bi

Da ne bi bilo nesporazuma, naglašujem da ova kritička analiza jednog literafmog postupka koji je sav u nesmislu i u Pproizvoljnosti, i negacija, toga postupka kao literarno prihvatljivog uopšte, nikako nije istovremeno i osporavanje vrednosti fantastičnoga u poeziji, Pantastika u literaturi može da buđe visokovredni kvalitet, njome mogu da se ostvare prvoraz= bedni poelski sadržaji. Ali ako se fantastika nije duboko i bogato inspirativno javila i ako nije tvrdo iznutra kao sadržaj konstruisana, sva povezana jednom specifičnom logikom Tantastičnoga, kao neki drugi, neuhvailjivi, novi, neobični, čudni, pa, čak, ako hoćete, i apsurdni vid: života, a li samo životnom logikom zamisliv mogućnim i u toj svojoj specifičnoj logici, ona je samo smešna proizvoljnost. Kod Vaska Pope ima

(Nastavak na četvrtoj strani) ~