Književne novine

ILI S" IZ . KN JJ EI IŽ ES NOS". U MI |T NO S" T MM MISS FN JE: IN 2 PM 2 KN LJ 2

Godina VI. Nova serija, 9 — 10

TRAJNE VIZIJE

Zdenko Kalin:

detalj spomenika žrtvama

SAVREMENODST | DRAMATURGIJA

najživotnijem ciklusu sa[ | vremene drame nalazi

se „mali čovek“, pun sukoba koji, pojedinačno, spolja uzeti, mogu izgledati „mali“, ,,nemonumentalni“, ali njihov smisao i značaj ima šekspirovski velike dimenzije. I u toj snazi savremenog dramskog: pisca da preko „malih“ naizgled sitnih ljudskih problema govori o onome što je zajedničko, opšte, u toj snazi valja gledati” osnovnu vrednost moderne dramaturgije koja je prerasla princip kvantitativne, spoljne, „formalne monumentalnosti!“ razvijajući unu– tarnje, etičke dimenzije sadržaja.

U procesu svakodnevno Uuzbudljive borbe „malih ljudi“ i sve šireg: oslobađanja nekada prigušenih vrednosti, i Život i reč dobijaju nove kvalitete na kojima Se i zasniva jzražajna snaga savremenog pozorišta. Jer i damska reč ima svoju istoriju: čovck je ostavlja iza sebe kao put i Spomenik svoje borbe. A upravo to daje snagu dramskoj reči, da rodivši se predvodi, idući iispred ljudi. "Tu funkciju dramske Teči da osvetljava ljudsku lepotu i organizuje životnu snagu i Čehov i Gorki, naprimer, uzdigli su do poetične zakonitosti. A ukoliko su se ljudi sve višc dizali „sa dna“ utoliko su revolucionarnc reči bile sve neophodnije i njima samima: bez istinite reči nemoguce je Živeti i boriti se.

U ovom uzavrelom, vrtoglavom životnom tempu u kome se sve isuviše brzo menja, savrcmeni dramski pisci pokušavaju da sagledaju ono što je u ovom dobu bitno: problem egzistencije malih, običnih ljudi, i „intimnu tragiku“ koju oni životno nadVisuju. Dok je Gorki „dramski opevao“ čudesnu unutarnju snagu „bivših

(Nastavak na str. 10)

BEOGRAD, 1— 15 AVGUST 1955

Anketa o spomenicima

||

· yt ie: • .. ... • · # · i. - :, zajednici sa „Nin“-om redakcija „Književnih novina“ bokrenula je anhetu o problemima podizanja spomenika iz Revolucije. Ovom anketom želimo da omogućimo umetnicima i javnim radnicima da iznesu svoja

mišljenja o idejno-estetshim osnovama neophodnim za uspešno i savremeno rešenje ovop kulturnog problema. Kao prvi odgovara na našu anketu Velja Stojnić, sekretar Saveza boraca Jugoslavije

oliko sam razumeo, pitaK nje se odnosi na umet-

ničke spomenike narodnooslobodiločkoj borbi koje danas podižemo u obliku skulpturalnih i arhitektonskih rešenja. Pre no što odgovorim na tako postavljeno pitanje hteo bih da kažem nešto o problemu zaštite spomenika narodnooslobodilačke borbe. Mada i sam stojim na stanovištu da su to dva različita pitanja, ipak mi se čini da gledamo sa šireg stanovišta — uloge spomenika uopšte — ta dva pitanja mogu se tretirati jedno uz drugo i jedno sa drugim.

Ja lično dajem prednost spomenicima narodnooslobodilačke borbe. Ne zato što umetničke spomenike smatram manje značajnim ili manje vrednim, naprotiv, te dve vrste spomenika — spomenici narodnooslobodilačkoj borbi i spomenici narodnooslobodilačke borbe — ne mogu se ni upoređivati, pošto su prvi isključivo umetnički dok su drugi dragocena svedoča.a– stva iz borbe, dakle — dokumenfarni. LlImetnički spomenici da bi se postavili traže vreme (koje mi, nažalost, najčešće ne poštujemo), spomenici · narodnooslobodilačke borbe ne trpe čekanje, oni traže da se najhitnije zaštite, konzervi“ raju ili rekonstruišu. U ovu vrstu

spomenika ubrajam i „muzeje

NOB, naročito one koji su smešteni u zgradama koje imaju istoriski značaj (baraka u Titovoj pećini u Drvaru, memorijalni muzej I zasedanja AVNOJ-a u Bihaću, memorijalni muzej II zasedanja AVNOJ-a u Jajcu i dr.). U ove spomenike ubrajam i tako znamenita mesta iz NOB kao što su Sutjeska, Jasenovac, koja traže da se zaštite, urede i na određen na-

čin obeleže.

Problem zaštite, konzerviranja i rekonstrukcije ovakvih spomenika, uređenja i obeležavanja isto riskih mesta nije nimalo jednostavan. To je veoma složen usto i stručan posao koji traži angažovanje svih odgovornih faktora narodnih odbora, stručnih udruženja, zavoda za zaštitu spomenika kulture, organizacija Saveza boraca itd. Nažalost, ovoj vrsti spomenika se kod nas još uvek ne poklanja potrebna pažnja i problem njihove zaštite i OSpOSObljavanja je otvoren. Ovde su vredna pažnje i iskustva i rezultati rada Odbora za obeležavanje i uređivanje istoriskih mesta iz NOB pri Centralnom odboru Saveza boraca sa čijim je programom i radom naša javnost Već upoznata.

Što se tiče spomenika narodnooslobodilačkoj borbi — umetničkih spomenika — njih je od oslobođenja do danas podignuto VeoOma mnogo. Računa se da takvih spomenika ima danas u zemlji oko

1.500.

Obzirom da se ti spomenici podižu u znaku oduživanja palim borcima i žrtvama, uvek sam podizanju tih spomenika pretpostavljao uređivanje grobova palih boraca i žrtava koje još ni do danas nismo uspeli potpuno da zaštitimo, uredimo i na dostojnoj visini odr“ žavamo.

U OVOM BROJU: GET I T. MZAUN

Hemija

i živof

MAO CE TUNG

Smatram veoma zdravom inicijativom kada se u našim selima i mestima umesto spomenika podižu spomen-objekti (škole, domovi, česme, bolnice, parkovi) u znak sećanja na pale u borbi i žrtve, ili u spomen značajnih događaja iz NOB. To, naravno, uz pretpostavku da su sredstva za spomen-

objekte unapred i na pravilan način obezbeđena.

Pri ovakvoj orijentaciji ne bi se ni javljala tako izrazita potreba za podizanjem tolikog broja spomenika (da svako selo, svako mesto ima spomenik) koji sasvim razumljivo po svojoj materijalnoj trajnosti i vrednosti svog umetničkog izraza u većini ne mogu ni epopeju. Oni će ostati više kao danas ni u budućnosti reprezentovati slavnu narodnooslobodilačku simboli zahvalnosti i pozitivnog stava naše generacije prema sVojoj nedavnoj i slavnoj borbenoj prošlosti. .

Da li ovo znači da podizanje spomenika narodnooslobodilačkoj borbi treba zameniti osposobljavanjem spomenika narodnooslobodilačke borbe, uređivanjem grobova i podizanjem spomen-objekata. Mislim, da bi takav zaključak bio neodrživ. Ništa od ovog ne može da zameni delo umetnika-vajara. I naša i buduće generacije će osećati potrebu da kroz svoje najbolje umetnike-vajare skulpturom oliče slavnu epopeju naroda Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi. Razume se da će takva skulptura biti retka, ali će ona biti umetnički trajna i na visini dela koje je narod stvorio u borbi. Mi još gotovo nemamo nijedan spomenik narodnooslobodilačkoj borbi koji ima jugoslovenski značaj. Po mom dubokom uverenju mi smo dužni da skulpturom ovekovečimo

jedinstveni lik partizana-borca, lik žene-borca kojim bi se izrazio heroizam i masovno učešće žena u

narodnooslobodilačkom ratu, lik naše mlade generacije u ratu, pobedu ideje bratstva i jedinstva itd. Naš umetnik-vajar treba da kaže svoju reč o Sutjesci, Jasenovcu i drugim događajima i mestima iz NOB koji imaju značaj za celu zemlju ili izvanredni lokalni značaj. Prema tome, po mom mišljenju, problem podizanja umetničkih spomenika ni dosada nije ležao u odnosu između naručilaca i umetnika, već u jednoj određenijoj zajedničkoj orijentaciji i jednih i drugih.

Ovih nekoliko misli nabacujem samo kao prilog diskusiji o ovom pitanju i mislim da bi jedna široka diskusija koja bi se pokrenula u svim zainteresovanim krugovima, posle obilaska izvesnog broja podignutih spomenika i kritičkog osvrta na njih, bila izvanredno korisna i plodna za dalji rad na ovom području.

AKADEMIK VELJKO DETROVIĆ, upravnih Narodnog myižeja u Beogradu

„Spomenike freba da rade ljudi koji imaju smisla

za monumenfalnu umelnosf“

Znate, drugo je to kad Uzelac radi u Parizu za pomodne Žžurnale, i to nam može da čini čast, a to zato da bi mogao s vremena na vreme da napravi i bolju sliku. Meni se čini da to kod nas ne treba da bude dozvoljeno, da materijalni momenat odlučuje u pravljenju takvih spomenika kakvi su oni koji treba da oliče NOB.

To treba da rađe ljudi koji imaju smisla za monumentalnu umetnost, a to znači da nc sme biti standardnog, tek da se zadovolji potreba. Ali ne može se SVE ni najstrožije osuđivati u

našem vremenu. "Tih je omašaka bilo uvek, Meštrović je napravio Miletića u Novom Sadu, pesnica među oči, pa to je tako... Nije lepo. Pariz vrvi od rđavih spomenika, pa i Beč. Razumljivo, ne može sve biti od prvog reda, ali nešto ipak mora biti prvog reda. Ako ne polazi za rukom zamahnuta sablja ili bomba, dignite drugu skulpturu, lepog: momka i devojku, i uopšte, lepa skulptura sama po sebi ne mora uvek da se tematski veže za NOB, i to više vredi nego kič, Sećam se spomenika Fransoa Kopeu, u gra-

đanskom odelu, sve pedantno, kravata, kragna, drži cigatetu u ruci, čak i pepeo, molim Vas, pa nije to poceta. Zamislite! E, vidite, Egipćani. Kod njih se poznaje gdegod je Razmzes drugi, jer to je portre, ali je on svuda faraon, a ne onaj prolazni tip. 'To treba i skulptor i vreme da se sretnu, monumentalnost i opšta važnost.

Naše društvo mora da čini ono što može, ne može na silu da stvori talenat, ali može da mu da krila ili da ga zakržljavi.

(Nastavak ma str. 11)

MINI RETSTAVE u M | Areni bile su ove gođialli| ne više mego prosto projiciranje već gotovih filmskih djela: susret autora sa dvanaest hiljađa živih i temperamentnih gledalaca učinio je da se prikazivanje filmova na Pulskom festivalu pretvorilo u novi Kkreativan čin. U Puli je, u te dane, počeo đa se stvara jeđan nov odnos prema našem filmu. U Areni se razvijao proces upoznavanja i razumijevanja, Nikađ još u tolikom obimu nisu kođ nas tako svestrano bili stavljeni u centar pažnje tolikog broja stvaralaca i publike jednostavnost filmske misterije i komliciranost filmske jednostavnošti. Pa ako smo se tamo, u Puli, ugođno osjećali što je glavna osobina Pestivala skromnost njegovih pretenzija, onđa smo se, u isto vrijeme, mirno mogli prepustiti nadama đa će on biti i jedan od najefikasnijih činilaca đa se što Dprije prekorače okviri skromnosti naših filmskih rezultata.

pulskoj

U Puli, u Areni, svaki police verso nije bio osuđa, niti svaki pljesak — trijumf. Još se nikada kod nas do sađa nisu u jednom filmskom sukobili tako različiti pogleđi i shvatanja, još nikađa na jednom mjestu nije bilo sakupljeno toliko različitih ukusa i tako oprečnih suđova: ođ kabinetskog estetiziranja do vike

susretu

arene. Tu, na jednom mjestu i u jednom trenutku, odrazila se — u malom — suština filma, te umjetnosti-inđustrije. Ali to je imajbolji put ka rješavanju filmske zagonetke. Kakvi su rezultati ovog Festivala i da li ih ima? Zašto su dođijeljene nagrađe onako kako su dđodajeljene? Ko je u pravu? Sve je to manje važno ođ činjenice, da su preistave na pulskom platnu pobudile diskusije, izazvale oprečna mišljenja, zaoštrile za i protiv, intenzivirale razgovore, izazvale potrebu za češćim susretima. Jer, najgore što može đa bude za jednu umjetnost, to je — indiferentnost. U danima Pulskog festivala naša se filmska umjetnost nametnula pažnji javnosti, a oni koji se njome na bilo koji način bave — moraće iz temelja da reviđiraju svoja shvatanja, ako je u njima bilo ičeg šablonskog. Pa ako smo u ovoj godini doživjeli više uspjeha nego prošlih, ako ima već jeđan relativno značajan broj ostvarenja u kojima se počeo nazirati umjetnički ođraz ove zemlje i njenih ljudi na filmu, onđa nam je Arena pomogla đa to jasnije sagleđamo i đa budemo još bliži svome dometu.

Ovogodišnji Pulski festival pokazao je da, bez nazdravičarskog, šupljeg optimizma, možemo reći

đa deset godina naših filmskih na-

SVET I POZORISTE

Cena ovom dvobroju 60 din.

Julba

pora nije prošlo uzalud, isto kao

Što nas učvršćuje u uvjerenju da

baš zato ne treba da nasjeđamo stihiji upornog, subjektivnog neukusa i obespamećenosti, Moji „objek-

festival

se još uvijek provlače kao

tivna” nužnost. Pulski može đoista đa postane takav društveni forum radi koga će, u sva-– koj godini svoje proizvodnje, i filmski stvaraoci i filmski producenti, jedanaest i po mjeseci napinjati sve svoje sposobnosti, da se preostalih petnaest julskih i

pulskih dana ne bi crvenili pred

Delegati Kongresa lti-a u Dubrovniku govore o poZorišnom živolu svojih zemalja (8 i 9 strana). Na slici scena sa preistave „San letnje noći“, park Gradac

masom ođ preko deset hiljađa gledalaca. A organizatori i žiri Festivala, đa bi stekli svojoj priređbi takav ugleđ — ići će, nađajrastojanju Ispred postignutih naših filmkoliko to buđe

potrebno da bi se svake godine

mo se, na onolikom

skih ostvarenja,

stimuliralo stvaranje još boljeg kvaliteta i da bi se davala strastvena, vidna podrška najdrago-

cjenijim težnjama i umjetničkim kadrovima naše filmske umjetnosti, koja od budućnosti može samo

još više da očekuje.