Književne novine
zale NOO OČE JI ; Sa:
Godina ' VIL Nova serija, DI. 13 STEPIJINA GODINA
HVATAM kako je sav S morao ceptati u velikom Nemačkom pozorištu u Pešti. Onda je opet, sam, u Vršcu. »Hoće samost, da me pojede, ko rđa'gvožđe«. Večeri provodi u dvoru vladike MKengelca — (zamišljam bidermajersku frpezariju i svećnjake i Tajnu večeru i almosferu starih Vojvođanskih slikara) — i piše. Pa u Kragujevcu i u Beogradu. Popečiteljstvo prosve ščenija — u kome je bio ono »stvo« — jer popečitelj nije bio. Ali, najviše u +teatru (kod Đumruka i kod Jelena — stare, mračne noći i fenjeri) gde se »trudio i pozorištnike „obučavati«. Crnoma njast, mršav, uglađen, odmeren, tih, povučen, a opet duhovit — svi misle i veseo — o očima u kojima se čita »glavna je čerta moga temperamenta melanholija«. Oko njega besni rat za novi jezik — u čitavo jedno »mastilo-prolitije«. Vuk. Cve tić-Haždić (zanimljivo: i on je bio grčkog porekla). Napadi veleumnog doktora Spa sića, Potsmesi Daničićevi (»>Lakrdijaš«). Branko Radičević ga — u »Putu« — svr= stava u majmune i magarce, sa štiflama i Šštifletama, u frakovima i bečkim šeširima, šio „ljube ıake i prave „bkUracčiJe«... u starom, primiltivnom, razlokanom i be:3 m ·Beogradu lurski
da izgleda da” nile u drhtanju. Glavni nosilac prosveščenija.
A što je, uprkos slaba sastava, i silna~posla, i svih neprijatnosti, ipak zdrav, Ste rija drži, da je fo jedino zbog toga što »gotovo nepre~-
stano, odeći ili seđeći, u glavi peva. —· »Često sam ja u misli tako udubljen,.
da pesmu koju bi kao u nekom rastrojeniju pevao, ne primećavam. Kad bi. se iz misli probudio, dolazila bi mi ista pesma na pamet, i ja bih je pevao...« Peva davorni Sterija?
Hiljadu osamstotina četrde set osma...
Najzad je ponovo, sam, u Vršcu. I posle tragedija, komedija, romana, prevođa Molijera i Viktora Iga, »jeđan od najumnijih ljudi koji su na srpskom jeziku Disali« (kako je za njega rekao Skerlić) pisac koji je večito bio u potrazi za »naukom ŽIV
ljenjas« — objavljuje (i to Starom crkvenom azbukom) JiaBops — u kojima ima
stihova koji su, i posle čitavog veka, foliko moderni da čovek zadrhii. I, kao u Liru, oseti kako se sav jad života iskristalisava u lirTiku. U dokumenfarnom filmu M.Tokina i M. Nikolića, video sam Sterijinu sobu, I sto. I pero. I sveću. Vetar se poigrava. Dim i senke. Ti šina. Prolaznost. Kao u JlaBODM., Trava na groblju, visoki krstovi, i devojka (o kojoj je pisao Tokin) i epitaf. I ništa. Ništa, Ništa.
Ali, iz tog njegovog tragičnog ništa, ništa... njegova dela /su l12Vrela iz života i ušla u život. I narod ih je oduševljeno prigrlio. Igraju ih u Novom Sadu — Mkolev-
ci srpskog i hrvatskog novog
pozorišta — u Pančevu, u Beogradu, u Zagrebu (setite se bakropisa Branimira Šenoe: Staro kazalište na Mayrkovu trgu u večernjem šEBr
Vin]Jeta Iz starih Sterijinih izdanja
OTNJS Pe
gu), širom Vojvodine, u svim jugoslovenskim zemljama. Stare drage putujuće družine mogle su ga uzeti za svoje znamenje — kao hudožestvenici galeba.. (Kod vas Srbalja nije pozorište vandrokaško društvo... već vama je cel da narodu ulivate viteška duha, da mu budit» svest i ponos... a to ne sme biti« — govorio je baron Koronin Lazaru Mirosavljeviću u Temišvaru). Mi danas jedva da možemo i zamisliti šta su — onda značile Sterijine. tragedije. I publika i glumci su ih doživljavali svim. svojim bićem. Maletić piše kako je Bogosav (Radđosav) Petrović u Beograđu ludog
igrajući lu Milorada u frageđiji Smrt Stevana Dečanskog poludeo
na! požornici, — A jer su »ljudi od prirode više smeju nego plaču sklonjeni«, 'Sterijine komeđije Već čitav vek su — sa Nušičem — nc samo najpopularnija 'dela već ] — neprevaziđena —. sto je na vrhuncima naše komediografije. E
Zato ovde i nije reč O Velikim istoriskim zaslugama Sterijinim u jednom dobu nego o Steriji koji je nadživeo svoju epohu i sebe u
(Nastavak na devetoj strani)
————__— C_— e
LIST ZA KMKXČ{ČOČGRaMaMLŽ
o LE
7
O | ORHAN A)
„, MALI ESEJ
EBSKOG li predmeta. Sve što se od i nosi ma poeziju teško je. Svi koji se njome bave izvanredno su razdražljivi. Nerazmrsiva mešavina osećanja ppojudinca i opštih zahteva pružaju priliku beskrajnim mneslaganjima. Ništa prirodnije
. nego se uopšte ne saglasiti; suprotno uvek
iznenadi. Verujem da se ljudi saglašavaju tek u preziru, i da je sva ljudska harmonija srećan plod jedne zablude.
Ako se govori samo o kazivanju stihova, lako je proceniti majušan broj mogućnosti da se postupilo na spretan način, Pomislite najpre da neminovno ima toliko različitih dikcija, koliko postoji ili koliko je postojalo pesnika, jer svako stvara svoje delo, po svom sopstvenom sluhu,
Postoji s druge strane, toliko načina kazivanja koliko ima rodova u poeziji, ima različitih obrazaca i stopa. Ima još jedan izvor raznolikosti: ima toliko dikcija koliko i interpretatora, od kojih svako ima svoje načine, svoju boju glasa, svoje. refleksc, svoje navike, svoju lakoću izražavanja, svoje teškoće i fiziološke odvratnosti.
Proizvod svih ovih činilaca je zadivljujući broj mogućih mišljenja i neslaganja, a da ne govorimo o razlikama tumačenja...
Vi dobro znate kako je lako, vrlo prihvat= ljivom upotrebom promena. dikcije, izmeniii jedan stih koji nam je izgledao Jep, u stih koji je svirep, nasuprot tome spasili stih koji je prava nesreća, ukljanjanjem ili umekšavanjem nekoliko izgovorenih slogova.
Ukratko, interpretator, prema svojoj inteligenciji, prema svojim inftencijama, i Do nekad nasuprot njima, može izvršiti začuđujuće transmutacije harmonije u kakofoniju i kakofonije u harmoniju. Pesma, kao i muzički komad, pruža sobom, samo tekst, koji je strogo govoreći samo vrsta prepisa; kuvar koji ga spravlja ima bitnu ulogu. Govorili o pesmi po sebi, suditi o njoj kao takvoj, nema nikakvog realnog i određenog smisla. To znači govoriti o jednoj stvari koja pruža mogućnosti. Pesma je apstrakcija, spis koji čeka, snaga koja živi na nekoliko ljudskih usana, i ona, fo su te usne.
Međutim, kako se svaki pesnik nužno po-
o. u svome delu nekom zamišljenom či-
BEOCRAD, 15 APRIL 1956
ODERN
E NOST, UM ET NOST I DRUŠTVENA
RIJA
Prošlo je kratko ' vrijeme od časa, kad je među nama nestalo čovjeka čije ime je u nama posljednjih godina bilo nerazdruživo povezano sa sti hovima jednog od najvećih pjesnika čovječanstva. Nesta lo je Mihovila Kombola, sastavljača najbolje antologije hrvatske poezije, pisca odlič ne povijesti književnosti i prevodioca »Komedije« nazvane Božanskom. Umro je iznenada, ne dovršivši svoj posljednji veliki podvig.
»Pakao« u prijevodu prof. Mihovila Kombola izašao je još 1948, a »Čistilište« se pojavilo koncem prošle godi ne. Ogromni razmak od sedam godina između prvog i drugog đijela, uzrokovan je ne samo skrupuloznim i savjesnim radom prevodioca, nego i izdavačkim zastojem, i kad je »Čistilište« izašlo, prof. Kombol je imao već petnaest prevedenih i dovrše
Dante
vrijednost Danteove poezije često zaboravlja i obaraju se na mnogobroine tumače i in
I | Jo co naslaorfc „JKomkboda?
Da li će se naći prevodila Dantea?
TPArYE ATA *yYnETb ~
iZ aa S “4s5RCTB/a : o meHMApaAavoš e
nih pjevanja »Raja«, što iznosi otprilike polovinu {irećeg dijela. I da ga smrt nije pokosila, mogli smo se nađa-– ti, da ćemo u·najskorije vrijeme imati u potpunosti naš najbolji i gotovo bismo rekli definitivni prijevod djela »iz kojeg izvire cjelokupna evropska literatura« (TP... S. E1io0, Ovako je, međutim, Ovo remek-djelo prevodilaŠtva ostalo nepofpuno, pred samim završetkom i čeka do stojnog nastavljača. Jer nastavljač mora biti dostojan ne samo Dantea, nego i svog prethodnika, majstora našeg jezika, koji je već učinio naj veći dio posla.
JU ~ Prije Kombolova prijevo= See» da »Komedije«, i pored neko
HACAb CVMEOHS |“
HECPERHO _ CYnpyxECT&0 , O
\ 7
iv.
terpretatore, koji su po njegovom djelu ispisivali silne fusnote, tražeći u svakoj nje govoj riječi rebus, kojemu je potrebno rješenje, tražeći »dublji« svijet Danteove ale gorije. Prvi je protiv. te ger mranizacije. Dantea ·fusnotama ustao De Šanktis, tvrdeći da, kad bi se Dante svodio na fusnote, i kad bi se ikoja literatura svodila na. alegori ju, na veliku »figuru«, ma
kako ona bila grandiozna,
ne bi bilo ni Danftea, ni velike literature. Međutim, kad smo posudili ona dva citata, nije nam bila namjera da govorimo o velikom pjeshniku, o kojem su napisane tisuće knjiga i o kojem đaci uče u svakoj školi svijeta. Že
055
nai | {e15tr) : O |
Crtež Zuke Džumhur+a
KAKO KAZIVATI STIHOVE?
IZ RASPRAVE O DIKCIJI STIHOVA
taocu koji mu najbolje služi, i koji, uostalom, liči na njega više nego brat, učinio sam, što se mene tiče, za moju ličnu upotrebu, izvesnu zamisao o dikciji koju sam Želeo, i ova zamisao sasvim lična, uzimajući oblik saveta. može se ovako ukratko izložiti:
Pol Valeri
Ne treba uopšte u studiji jednog pesnič-
~ kog dela namenjenog slušanju uzeti za početak svojih istraživanja uobičajeni . govor i svakodnevnu ?eč,da bismo se uzdigli iz ove dosadne proze do željenog poetskog tona; naprotiv mislim da se treba osloniti ma pevanje, staviti se u položaj pevača, uskladiti svoj glas sa punoćdm muzičkog zvuka, i odatle se ponovo spustiti do manje vibratnog stanja. koje odgovara stihovima. Čini mi se da bi to bio jedini način da se sačuva muzička suština pesama. Pre svega, postaviti glas što dalje od proznog govora, proučavati tekst u odnosu na naglašavanja, modulacije, prekide koje sadrži, i svoditi polako ovaj ra-
liko pokušaja, čovjeka, sposobnog da to u cijelosti izvede. »Njegova će slava trajati zauvijek, jer ga nitko ne čita«, rekao je Volter za Dantea, »Lažno je ono božanstvo, koje je skriveno«, kaže De Sanktis najveći talijanski književni historičar u svojoj povijesti literature. I Volter i De Sanktiš* su time mislili reći, da se prava
nismo imali
ne čita«, i kod »skriveno
potpunog prijevođa
spored s kojim smo preterali u početku, do razmera poezije.
Ove vrlo delikatne razmere, pomoću kojih se pesma razlikuje od pravog pevanja, proizilaze iz važnosti odnosa zvuka i ošećanja u jednoj i drugoj upotrebi ljudskos
„glasa.
Namera da se usklade poezija i pevanje čini mi, se tačna u svojoj osnovi i saglasna sa počecima kao i suštinom naše veštine. U ovom smislu sam učinio — pre dve godine — pokušaj da pozovem jednu pevačicu da studira sa mnom i da zatim „recituje pred publikom Ronsarove pesme.
Da bi se dobro kazivali stihovi prvi „u-
„slov je da se shvati šta oni nisu, i koliko ih
ogromna razlika odvaja od običnog govora. . Reč ravna i tečna, ona koja služi nečemu, hita svome značenju, svome čisto duhovnom tumačenju, i. tu nestaje i topi se, kao klica u jajetu koje je oplodilo.
Njen oblik, njena slušna pojava, je samo rastojanje koje sagoreva duh. Ako se u njoj javlja ton ili ritam, javljaju se zbog osećanja; oni posreduju samo za trenutak, kao neposredna nužnost, kao pomočnici značenja koje nose i koje ih odmah upija bez odjeka, Jer ono je njihov krajnji cilj.
Ali stih ima za cilj i potonje uživanje i
zahteva pod pretnjom da se svede na BO
vor čudno i nekorisno odmeren, izvesnu vrlo intimnu vezu fizičke realnosti zvuka i zamišljenih uznemirenosti duha. On traži jednakost između dveju sila reči. Pesnik je političar koji koristi i uživa dve »većine«.
„Primetimo ukratko da reči u pesmi teže da izgube važnost svojih značenja, koju najčešće i gube, dok na drugoj strani, u uobičajenoj prozi, muzička vrednost je ta koja teži da iščili — tako da pevanje s jedme strane, proza s druge, stoje simetrično prema stihovima, — a oni se stavljaju u veličanstvenu i tananu ravnotežu između inieleklualne i čulne snage jezika,
Pol Valeri (Preveo B. Š:)
anne nan uaam nu fra EGEm preran ari nemunur guse eri rmeapersrerre tur reume mup irsrpery sri, ananas iamreparmunmertar rain awunipiigamam
ljeli smo samo pokazati slučajni drugi smisao, koje ti citati imaju u našim prilikama. Jer Dante je i kod nas vječito slavan, »jer ga nitko nas je on božanstvo«, a ne čita ga nitko s jednostavna razloga, što do dana današnjeg nismo imali ni jednog velike »Komedije«, koji bi mogao
PITA:NOZA
Cena 40 din,
dostojno i ravnopravno stajati stranu uz stranu s Velikim originalom. Prijevoda je bilo, ali kakvih! Ako izuzmemo neke starije prevodioce, koji u današnjem smislu ne predstavljaju ništa ozbilj no (Tice-Učelini) imamo samo prozni prijevod Kršnjavo ga i nerimovani Nazorov pri jevod, koji iako rađen po svim „meliričkim zakonima, ne može pružiti pravog užitka ni jednom čitaocu' poezije. I tako su naši čitaoci bili osuđeni, ne poznavajući talijanskog jezika, da silom prilika od dva Danteova svijeta, »figure i simbola« (De Sanktisovi termini) uživaju samo u onom jednom, »intelektualno-alegorijskom«, kojem se pridaje toliko lažne važnosti u školskim priručni cima, a da zaborave na onaj drugi-poetski, lični pjesnikov svijet, koji Dantea i čini velikim.
Kombol nam je dao »Pakao« i »Čistilištee u definiTtivnom prijevođu. Kazati de finitivnonm, znači kazati mno go, ali mišljenja smo, da je nakon podviga pokojnog M. Kombola nepotrebno, a i nemoguće bolje prevesti Dantea, Naravno, dok se naš jezik opet ne promijeni. To je vjerojatno 1lragedija mnogih naših prevodilaca, Najbolje ćemo To vidjeti na primjeru jednog našeg starijeg prevodioca, Ise Velikanovića, koji je preveo toliko stvari: da im se: ni broja ne zna. Prevodio je s više ili manje uspjeha, ali danas više ni jedno dielo u njegovom prijevodu nije u prometu među čitaocima, Dsim u onim slučajevima gdje još nemamo suvremenog priJevoda. Premda se i iada osjeća potreba ponovnog pre-
Romboil
vođenja, da bi se djelo približilo suvremenom čitaču. Čovjek koji govori muodernim srpskohrvatskim nerado čita prijevode od prije pedeset godina. Naš je jezik mlad i tek u posljednje vrijeme po činje nalaziti ustaljenije forme. Drugi evropski jezici, francuski, engleski, njemački, vrlo su se malo promijenili u posljednjih pedeset go dina, ako te promjene bpromaframo u usporedbi sa srp sko-hrvatskim. Kako vjerujemo, da su te promjene još uvijek u toku, ili još točnije, da su. upravo u poslijerat nim godinama najžešće i naj korjenitije, mislimo da će se mnoga djela svjetske literature morati ponovno bprevoditi nakon izvjesnog vremena, naročito u onim slučajevima, gdje sam prijevod nije za sebe umjetničko djelo,
koje na neki način spada u
klasiku jezika, u početke jed ne razvojne linije, koja je kasnije nastavljena. Prijevod »Cistilišta« ni naj manje no zaostaje za prijevo dom »Pakla«, koji je bio savršen, i ako se nekome »Č'istilište« učini manje lijepim, nije to krivnja prijevoda, ne (Nastavak na devetoj strani)