Književne novine

NSJjMOJ 1

WWII ŽEVNOST. RBMETNOST

Čč

2k; Z A

BEOGRAD, 29 APRIL 1956

zzzz_II_AČ_A_ČAIFIAIAAFAA_AAJIČI_A|AA·„AAČ_At•|•(ČAIA_A_AAA—A__•S_IAIAIA_•_•Ć—LZZI_I_AJA—–„_A•–DF•T__AIILALAIAIA

Cena 40 din.

Godina VIL Nova serija, br. 1

B1D-GOBKRA

MI

kA

IGORA POBEDA VANA

sc:

Kad jo Trač Sa CD

D07OTIŠTU...

Razgovor »K\njijevnih moVinać 98 UpPAVDiGIMA p070Pišta

jeć duže vremena izv. pozorišno pitanje nalazi se u cen= ftru pažnje. Najpre je došlo do zatvaranja pozorišta u Pančevu: Savet za prosvetu i kulturu utvrđio je da će stalna gostovanja beogradskih pozorišta i drugih umet nika učiniti više za kulturni nivo grada nego jedno sopstveno pozorište. Posle je ukinuto pozorište u Kosovskoj Mitrovici, Ovih dana je odrZžano Savetovanje prefstavnika četiri pozorišta u unutraš njosti Srbije — iz Kragujevca, Svetozareva, Titovog Uži ca i Čačka — na kome je raz motreno pitanje fuzije i stvaranja jednog rejonskog pozorišta, koje bi naizmenično gostovalo u tim. gradovima i na tom delu tterena. Odavno se već priča o putujućoj trupi Bojana Stupice, a mnogo pre ođ svega topa na dnevni red je izbilo: finansisko i kadrovsko pitanje velike većine naših pozorišta u unutrašnjosti.

Ima. ih oko pedeset, a Ve-~

lika većina nema: ag.

— dovoljan broj stručnih reditelja,

— potreban broj školovanih, profesionalnih glumaca, — stručnog tehničkog osoblja i scenografa,

— odgovarajuće prostorije,

— i najvažnije: potrebna finansiska sredstva.

TI sad: \

STA učiniti u takvoj situa '

ciji? Izabrati put. najmanjeg otpora i ukidati, kao poneg(Mastavak na cetvrtoj strani)

o svoj prilici da je šte

ta od obustave kruž-

| nog putovanja hilja-

đa i hiljada beogradske dece pionirskom ·„željeznicom u Košutnjaku sasvim efemerna, Dok su vagoneti, — jedna kratka „vijugavo pokretna pantljičara, sa gvozdenim kukama u prstenovima o lan cima na graničnim spojevima njenih članaka, — kloparali i džangrljali u smešno klimavoj povorci odmah za zasoptanom, parnom pućčkavicom-Iokomotivom, silesija naših neodraslih, pijučućih sugrađana stajali su načičkani na prozorskim otvorima tih minijaturnih kutija u stalnom pomeranju, proturali na mahove noseve i nosiće, dodđirivali šačicama lisnato granje koje im je hitro nadolazilo i odmah ih na-

Pretsednik Tito na putu :za KEtiopiju

puštalo, bilo je tu mnogo gra je od razdraganosti, od nevine iluzije osvajanja uvek sve novijih i novijih pejzaža u prostoru; a kada je korov izđikao među čeličnim šinama i majušna neman brektanja i zvižduka, zajedno sa drveno-gvozdenim dvoranicama za prizivanhje snova iz košutnjačkog šiblja nekud iščezla, generacije novih nosića i šačica nisu imale za čim žaliti, jer nisu znale šta su mogle imati i doživljavati. Nije, dakle, niko ni osobito oštećen ni osiromašen.

Moja popularno-prakticistička sofistika je ovđe vi vi dite, pragmatistički sasvim ispravna i, nekako mu tako dođe, utešna: dečaci i devojčurci koji su osetili čar prilično brzog proturanja sebe kroz prostor daleko širi nego

što je putanja od stanbenog legala. do predkućnog uličnog. trotoara i do izlizanih školskih klupa, zasitili su se i nauživali; dečaci i devojčurci koji ne okusiše ploda sa ovog čudesnog drvefa uži vanja u hitom odmotavanju predela nemaju za čim žaliti ni jadikovati, upravo zato što im nedostaje osnovna mustra jednog mogućeg, ali, naravno, nikako ne i neophodnog zadovoljstva, jer, zaista. ono što je: empirički ostalo sasvim nedodirnuto i nedoživljeno ne može biti ni priželjkivano, pošto čovek (u slučaju konkretno uzetog pri mera: mali, mali, još sasvim neiščaureni čovek) zbilja nema moći da hrli za nezamišljivim, koje mu, stoga, ostaje neshvatljivo, neprivlačno, ne uzbudljivo.

Ali, u pitanje može doći jedna neprimećena manjina, ono odraslo, punoletno radno osoblje sa ove ili koje bilo njoj slične dečje željeznice, možda čak i samo jeđan jedini ljudski stvor, mašinovođa, biće sa određenim radnim „zadatkom, radnim vremenom i platom, biće koje je nepravilnu putanju kru ga optrčalo toliko i toliko puta dnevno, koje se neizbež no upoznalo sa svima inžinjerski pravilno trasiranim zavijutcima, sa eventualnim nadignućem ili ulegnućem leve ili desne šine, sa proplankom „odmah iza retke, mlade šumice, sa pojedinačnim primercima „anarhično isturenih stabala čije su se mnogostruke rule ponajbli-

(Nastavak na osmoj strani).

Pavle Stefanović

55RNIKOVE VE 5TRASTI

Povodom siogodišnjigp smpti Hajnpiha llajnga

vreme kada su se po-

javili prvi: deo „Slika s putovanja” i „Knjiga pesama”, .dve stvari koje..su Hajnea. brzo ·proslavile.,“duh, metfernihovske reakcije je pritiskivao i nemački pbolitički život; a u Mnjiževnosti: u malome Vajmaru još je u punoj veličini stolovao veliki Gete, još jedini živi vajmarski klasičar, koji se primicao kraju ' svoga „Fausta” i. kraju života, i kome su se, da ga pobolje, i ponovo, zainteresuju za srpsku

narodnu pesmu, obraćali i |

neki srpski prijatelji u Nemačkoj. Nemački Književni romantizam je u to vreme već poodavna bio prevalio i svoju staru, tzv. jensku, i svoju mlađu, tzv. hajdelberšku fazu cvetanja, i precveftavao i u zakasnelim, švapskim romantičarima. No romantizam je i ovoj deceniji ostavio u nasleđe razvijeni smisao za narodnu poeziju, koji je, s upadljivim sklonostima za poetizaciju nau-– ke, potpomagala i nemačka filologija s braćom Grim na najistaknutijem mestu. Još je trajao period cvetanja nemačke književnosti koji je počeo Klopštokom i Lesingom. Hajne je dakle nastupio sa svojim velikim delima u okviru jedne velike epohe nemačke književnosti.

Ali — on je stvarao i u znaku naglašeno svesne opozicije toj epohi, naročito nekim njenim, romantičarsko-nazadnim fendencijama, „koje

~

je — umnogome i sam romantičar, ali okrenut licem ne prema nemačkom i kaftoličkom Srednjem” veku nego

prema. nadnacionalnoj:i nađe konfesionalnoj budućnosti —

(Nastavak na šestoj strani)

MOJE PERU JE ZARBMLI

Razjovop sa 00-10 · orlišnjim slovenačkim pisgem fprangom finfqarom

Ljubljana, aprila EDNA stara i iznemogla J ruka ·prestala je da piše. ·:·Na” pisaćem · stolu ostavljeno je. pero. Ono je pi salo oko 65, godina. Ostavilo je za sobom preko stotinu de la, koja su autoru, najstarijem živom, slovenačkom piscu Francu Finžgaru Saleškom, donela priznanje i uvrstila ga u red istaknutih slovenačkih · i ·jugoslovenskih književnika. ' Pisac. Pinžgar Saleški ima sada. 86 godina. Njegova ruka podrhtava. Intenzivno je pisala sve do prošle godine. Više ne može. Književnik se oprostio od pera.

— Mnogi dolaze kod mene i pitaju ,me: »Da li šta pišem«? — Ništa, odgovaram im, veli Pinžgar. U 86'godini provodim dane bolestan. MoJe pero. je zarđajo.

Duboka starost omiljenog pisca Franca Finžgara Saleš kog našla je svoj kutak' u domu u »Mirju«, najlepšem tihom kraju Ljubljane. Tu bolešljiv 'književnik· prelista va i sređuje svoje spiše, čifa. Sada se veoma često seti dana: svoje -mladosti 'kađa je od voga dede slušao: razne priče,

»..„,.i tada, kada su Prancuzi'bili kod nas...«

(Nastavak na sedmoj)

RBME bi bilo da se kod nas obavi jedan posao koji bi se mogao, potpuno uslovno i sasvim široko uzeto, nazvati kritikom kritike. Deset punih godina od rata naovamo, uporedo sa rastom književnosti, ili,

bolje i tačnije govoreći iza, književnosti razvija se naša kritika. Merena kvantitativnom, količinski, ne bi se moglo reći, a da se nš zapadne u prazno negiranje, da kritike kod nas nema u dovoljnoj meri. Razvoj književnih prilika, naročito za poslednjih .pet-šesi godina, pokazuje upravo obrainu sliku: &vc nova i nova imena preplavljuju naše časopise i listove napisima koji pretenduju da budu smatrani za kritiku. Prava poplava beležaka, kratkih kritičkih sudova i osvrta na mnogobrojne: domaće i strane pisce i knjige, puni stranice i stranice naše dnevne i periodđične štampe. I to, samo po. sebi, nije ni nešto neobično, ni nenormalno, ni rđavo, pa ni štetno, kad je reč o objektivnom i poštenom beleženju i praćenju svakodnevne književne aktivnosti.

Problem kritike kao takve,i nije u tome, ili se bar ne iscrpljuje sasvim u tome, što se, recimo, umesto eseja i analitičkih estetsko-teoretskih napisa,, pretežno neguje beleška. Niko pametan a priori ne može i neće biti protivu beleške, kada.se zna da ni velike književnosti u svetu nisu bez nje i da se bez nje, ustvari, ne može ni zamisliti' pra vilno i iscrpno praćenje kulturnih, i književnih događaja u jednoj zemlji. Moglo bi se,

KRITIKA KRITIKE |

doduše, poželeti da se nešto više no dosad neguje krupniji i složeniji kritički rod, studija i esej, ali ni to ovog pufa nije najvažnije, utoliko pre što ozbiljnijih početaka već ima u tom pravcu. Si:

Problem naše kritike uopšte, a beleškarenja posebno, više je u'nmjihovim nosiocima, više je u piscima tih kritičkih tekstova nego u samim tekstovima. Ako izuzmemo nekoliko, najpoznatijih imena naše kritike, imena koja su se uglavnom afirmisala između dva rata, i koja se vrlo retko i sporadično susreću po našim časopisima, tako da možemo slobodno. smatrati da,.„u onom tekućem i svakodnevnom smislu ·te reči, i ne prate redovno razvoj naše književnosti, —. već letimičnim pregledom · utvrdićemo da se.Kkritikom danas bave pretežno mladi ljudi, I to, samo po 'sebi, nije rđavo. Naprotiv. Pitanje je samo.kako pišu'i šta pišu ti mladi ljudi. |

A kada se u srž, u centar problema kritike, postavlja kritičar kao ličnost, onda je

. jasno da, 'pored idejno-estetskih zahteva i

književno-estetske spreme, „prvorazredam značaj:imaju i zahtevi morala i izvesnih.moralnih shvatanja i postupaka.

I upravo u tom grmu ji leži — zec naše kritike.

Načelno' govoreći — jer se, zasad, i u ovom , obliku i na ovom mestu, samo na-–

čelno može taj problem i postaviti —, ne-

ćemo pogrešiti ako kažemo, da pojave, kao što su preterani profesionalizam (možda bi bolje bilo za izvesne slučajeve nazvati ga i preranim profesionalizmom; terminologija je, u svakom slučaju, ,uslovna) i takozvamo »tezgarenje«, nisu zaobšle i mimoišle ni našu književnost, ni našu književnu kritiku posebno, i naročito. »Tezgarenje« je kod,nas već odavno :postalo pojam koji ozhačava onu nesavesnu. trku. za zaradom i novcem i zloupotrebu umetnosti da bi se do zarade i novca, na što lakši i brži način, došlo. Takvih »tezgi« danas imamo i na planu 'dramske umetnosti, i na planu muzike, i na planu folklora.

U oblasti književne kritike, ili. pisanja kritika i beležaka. za »tezgua«, često,.i. bez ikakvog ozbiljnijeg udubljivanja u. književno delo i pisca: o' kome se, piše, posledice su i dublje i teže 'no u.ma kojoj drugoj umetničkoj vrsti. Jer, književna „kritika, između ostalog, stvara određeno „mišljenje ili ga, u najmanju ruku, sugeriše i nameće javnosti;

stvara, kako bi to Francuzi rekli, određeni

»halo« oko pojedinog dela ili pisca. A taj »halo« može biti u skladu sa stvarnom vrednošću i dela i pisca, a'može biti — 3pogotovu. kad se radi o »tezgi« — i obična mistifikacija koja se najčešće u prvi mah teško može uočiti i otkriti. 1

'Tanasije- Mladenović

e. ua kapipafshi | SS aaa 434 U

U Beogradu je otvorena izložba kineske primenjene umetnosti, na inicijativu Komisije· za kulturne veze sa inostranstvom FNRJ. Na ovoj izvanredno interesantnoj izložbi. malaze se keramički, tekstilni, pletarski i metalni radovi, vezovi, lak, skulpture i rezbarije, koji su nadđahnuti velikom trađicijom: još pre 4000 godina kineski narod je počeo đa'proizvodđi grnčariju ukrašenu vanrednim šarama, a u starim grobovima > milenijuma pre naše ere pronađene su kamene skulpture i gravire, rezbarije od Kosti i žadđa, Iđeje socijalističke revolucije potstaknule.su nove akcente i težnje ,u,kineskoj primenjenoj umetnosti, Izložba u Beogradu, otkrivajući nam (jedno autentično i snažno stvaralaštvo, 'doprineće produbljivanju prijateljstva između RKineskih i jugoslovenskih naroda. |