Književne novine
Godina IX. Nova serija, br. 70
PRE PETNAEST GODINA
SUTJIESKA
Bile je teško,
Kome?
Svakome,
Gdje?
Svugdje.
Kome teže? _
Svakome teže — svugdje tože sve težž.
Momandantu zato što je više nego ikada morao osjetiti što zna či imati sudbinu ljudi u sebi —d svojoj ruci, u svojoj riječi, gestu, pokretu, namjeri, ostvarenju.
Komesaru koji je ličnu i Oopštu brigu i diobu svega Sa komandantom morao nositi u sebi ' teže nego ikad do tada.
Borcu koji je lično i opšte mo. rao do te mjere sublimisati da se više nego ikad žrtvuje za opšte i da ne misleći na lično vidi samo opšte, jer je to bila njegova jedina velika ličnost. Tu i samo tu mogao je biti on kao djelić, ali i velikan.
Ranjeniku, ne samo zato Što nije mogao više učestvovati u toj bici, već što se prvi put osjetio toret, kako mi jedan ranjeni drug reče (i ako nije imao pravo na to).
Omladđincu što je osjetio da neko hoće da mu veže krila i spriječi let u ljepšu buđućnost SVOju i budućnost svog naroda.
Roditeljima (koji uvijek vide najgore), teže nego ikada. Težc nego ikada, jer je za njihovu nadu bilo izgubljeno sve osim suza koje su ostale kao staro pravo na pratnju njihovog dijela tijela — na ono što čini čovjek noseći u sebi svoje najmilije. Ostalo je njihovo pravo da ih | samo tako prate, bez moći da im u tom kotlu pruže ruku, ili da ih mogu Ssakriti od nemani. Ostala je ljubav prema zemlji koja će ih možda ipak „nekako“ sakriti, i njima ostaviti. Gorama našim bilo je teško, koje su bile zaštitnik naš i poprlšte te neravne borbe.
Oblacima koji su nas skrivali muteći nebom.
Čobaninu, koji je na trepetu svojih ovaca čitao težinu borbe i naše sudbine, kako mi reče Jedan stari čobanm u Miljevini, pi~
tajući me kako je iko ostao živ? Titu. . | Njemu je bilo najteže, najvruče,
najgorčije. WE Njemu je bilo teže ođ najtežeg,
MALI ESEJ
„Ljubav prema tad koje je mrsko ne imati, a. na jedan izvjestan naci.
Bez kolebanja mož zamrla i da skoro 3) ne postoji. da pomanjkanje te i rajućih osjećanja K-
svega, valja se potsjetiti na onaj umjetnost) kada je ja u djelatnost pisca i um poezija koja je savrem modnim, inspirativno je deklarativna lirika đa je ta lirika bil strijalizovanom faktur nametljiva. Tada, na pre 'ta Mrika je otpala sa im tima jednog nepotrebnog uticaja S
Poslije zaokreta došlo je do i poetske riječi, ali je rođoljubiva toga što se teško bilo odlučiti na vujlgarizacija i 'sprazni tak, tražili neki novi izraZ, mentalne strofe. ili pjesme. Tu. su javno mnjenje, kritika, navi pjesnik koji pjeva o nekom rod lih, da je staromodam. Tako je postala maltene proskribovana ponavljam još jednom — i por.
su
pjesnika za ovu našu savremenost, za OVO n
takve poezije ne znači i po od naših pjesnika. Šta Postoje mnogobrojna objašnjenja,
jetnika uopšte. Do tog trena snom čovjeku govor:la j lažnim. U toj poeziji vidno m n koja je sebe nazivala 'rodoljubi!vom. Ne kažem
jom brojnošću i indu- · bila svakako: donekle lomu Ka boljim putevima u našoj literaturi, mnogim nakalemljenim i nametnutim postula-
a lažna — ona je.samo — SVO, om — izgledala”lažna i
tu temu poslije mnog h davanja. Pjesnici šu 'Čekali pogo u tom pogleđu đavali · eksperi- · "malo doprinijeli i faktori kao ' što ka i mnog drugi. Smatralo se da: je oljubivom osj:ćanju zaostao" od: osta~ı došlo do stanja da je.'takva' pjesma č loš znak za pjesnika; I“sve,to ad nesumnjivog i iskrenog ođuševljenja
pokatkad
BEOGRAD, 20 JUN 1958
Peko DAPČEVIĆ
jer je on sve teškoće,.i one komandanta i komesara, i one borca i ranjenika morao nositi u sebi, nositi neviđeno, komandantski, ijud ski, očinski.
Stalno nositi sve to.
Nositi se sa- tim. i sa jateljem.
nepri~
žbini je „sjžćanje a smiješno kaz:vati
Sili Pridom
mo tvrditi dđa je naša rodoljubiva poezija Ali — moramo odmah dođati j istinu
manjkanje odgovaje, dakle, uzrok ove pojave? koja nr'jesu opravđanja. Prije
naš zaokret u oblasti kulture Čč
dnom zauvijek otstranjen administrativni upliv
cvjetala je jedna ezikom poetski'starono mjesto zauzimala
a stran".
naglog cvjetanja svih vrsta prozne poezija zatajila:: Očevidno — zbog obrojnih njenih " bgodniji trenu '!
aše nebo. Toliko smo
. Gogoljevim „Mrtvim .dušama“ kao refren se ponavljal:,u, opisima rodnb»
. Spomenik maršala Tita u Kumrovcu
Nositi se sa tim i dužnošću.
Nositi. se sa tim i svim što je činilo Sutjesku, naš put, našu nađu, najveću našu pobjedu, našu perspektivu i zemlju.
Nositi najzad svaki titraj svih — bilo je. najteže.
Sbza mu je mogla zaigrati u Oku, ali on nju nije smio pokazati, nju niko nije smio ni naslutiti, a kamo li vidjeti. Suze u oku za borca, za koga sam prenio posljed nju želju kada je umirao da Titu kažem da ga poslije smrti primi u Partiju., Tu suzu, I nju je mo= rao progutati sa gorčinom dana, sa težinom tereta, sa suzama i gor đošću svih.
Na smjelost je imao pravo.
Na to da dijeli hrabrost i muke, i na to je imao pravo. Ali na to da pokaže tugu na to ne, jer je on bio Vrhovni komandant, jer je kreirao misao i želju svih organizovao proboj iz tog kotla.
Tu je Tito bio jedan više nego ikada,
Tu je morao biti Tito više nego ikada, jer je od toga zavisilo više nego ikada koliko će biti teško i kada će biti lakše.
Sutjeska...
POSLE DRUGOG FESTIVALA „POEZIJE
Cena 30 din
potsećalo Sve je,
Na mrtvu dolinu iz nemirnih snova, tamni vilajet
bez svetla i bez ljudi.
Iz sumračnih dubina noći, k'o oreol, izrastaio je wu sunce i pokušalo da ogreje Mrtvačku jezu novoga dana, ledeni mir lešina na
domaku zore Koja uzalud rudi,
Ni kukavice da zakuka. Ni vuka da zaur}a i zavije
glasom svojim snažnim,
Ni ptice da zamahne krilom nad zgusnutom tišinom bezumnog kasapljenja i klanja. Posmrtni grč legao je po svemu: po granama od rose
hladnim i vlažnim,
Po klađama obaljenim od gromova, po dubovims
stole:nim koji tu leže Od postanja.
U prerezanim žilama još k'o da čujem tanano kucanje iznemoglog bila,
Tanasije MLADENOVIĆ
PEIZAŽ RATA
Kađ zađoh u šumu — na izumrli svet iz bajki
U zamuknutim glasnicama još k'o da bruji
ljubavno toplo gukanje.
Sleđene oči, uprte u nebo, k'o da su sva sunčama
polja ispila,
Poniknute glave, sljubljene uz zemlju, K'o da
nevidljive damare slušaju
IP stada daleko mukanje.
(Iz knjige „Kamen i akordi“)
ME BE IDI MI)
wauzmoliki moji M
„Nous maviguonhs, 6 mes divers Amis, moi deja sur la poupe
Vous Pavant iastueux qui coupe Le flot de foudres et d'hivers“.
1 A ZAŠTO DA NE?
Zašto da ne bi, bar jednom, u čast poezije, odjeknule fanfare, zabrujale sirene sa brodova, prolomila vazđuh vojna bleb-muzika, zavijorile zastave na pristaništu, zalepršali transparenti na prilazima u građ i iznad ulica s dobrođošlicom upućenom baš pesnicima, zašto ne bi noćno nebo bar jednom zaparali fijuci i blesak raketa u isključivu čast pesnika, koji se ukrcavaju u brod, i kroz tihu luku Opatije opet muzika zatresla svoje tasove, dok se pesnici iskrcavaju s broda, zašto se ne bi buketi cveća dali i Desanki Maksimović ili Vesni Pa-
POEZIJA 1 RODOLJUBLJE
puta pročitali napise pojedinih pjesnika, reportaže, novinska reago-
vanja u određenim trenucma kad s
A stih — ćuti,
e to nametalo kao lični imperativ.
To ćutanje ne traje tako kratko ~— godine prolaz. Stvorili
smo u posljednje vrijeme toliko dobr zbirke 5 zbornike. A kad se neko zažel vjekovo osjećanje — tada mu ostaje da se Đura Jakšić, Njegoš, Zmaj, Rakić... n'k takvu temu obrađio odgovarajućim
dublje (i najskrivenije) čo obrafii biblioteci, Tamo su 2 se zna da bi savremeni pjes:
e lirike da samo valja otvoriti pjesme u kojoj se slavi naj-
A dobro
sredstvima koja kazivanje dižu na stepen savremenosti. Gdje su tolike
metafore, lirska sjenčenja, meditacije?
gdje su proširena poređenja. i slikovite
Zar. da naš voz, koji ide svojim. putem i zna 'svoj pravac, nema poetske zastave? A mi u tom vozu, kako je rekao Njekrasov, „migli-
mo svoju misao“.
Zar mora pjesnik da se iskašlje zemlji —, mora li to biti, posebna pjesma? Gdje su pasaži — takozvani
pa da. kaže nešto o svojoj
lirski čzliv 'koji su zakitili „Jevgenija Onjegiha“,. dali. lirski kreščendo
au nabujaloj proznoj pjesmi o stepi,
prirođe. a. „Tihom Donu“.
Jesenjin je iskreno„uzyiknuo: „Otadžbinu meni, dajte!“ A naš zabo-
ravljeni pjesnik iz di
Radičević je čak,u
je. polovine devetnaestog \vijeka' završio 'je svoju pjesmu ovim. stihovima: „I., sam „na, nebu Srbin je bog“. Branko ! satiričnoj posmi, „Put“ napisao apoteozu ,Crnoj
Gori, a najnoviji roman Branka, Ćopića („Ne. tuguj bronzana stražo“) sav je izatkan od}eksplozivnog; humiora i "lirskog. đoživljaja napuštenog
bosanskog ognjišta... Uoči, Prvog, rata,
Šantić i Veljko Petrović" su,
pjesmom mdgoyorili. na ; poetski „poraz“ Disa i Pandurovića, a uoči Revolucije Davičo .je apostrofirao, Srbiju... Vi Re , Otvorena. stu "\vrata · za jednog. pjesnika koji bi uime. svih nas
progovorio jezikom 'poezije'i rodoljublje,
! i
Božo" BULATOVIĆ
Stefan Malarme: Salut
run i Miri Alečković kao što se daju prvim damama jedne zemlje, i, najzad, zašto ne bi pretsednik jedne opštine bar jednom wu godini uzviknuo, “li učenik u privredi, koji tri dana radi u brodograđilištu kao radnik, a tri dana uči u svojoj brođograđilišnoindustriskoj školi, uskliknuo, nepredviđeno, to nije napisano ni u jednom nastavnom programu: Da žive naši narođni pesnici!
Zaista, zašto da ne?
Zaista, zašto ne bi, bar jednom, bar u toj pretposlednjoj majskoj noći u Riječkoj luci, gde promiču prekookeanski brodovi, gde ne pre staje rađ dizalica i ne zamire posao u brođogradilištima, u toj pretposlednjoj divnoj majskoj noći, go dine hiljadu devetstopedesetiosme, godini ne manje burnoj ođ svih proteklih gođina našeg Dvadesetog veka, pod vedrim noćnim nebom, punim mesečine, bar jednom, strasnobolni remboovski „Pijani brod“, najzađ iskupljen, jer poezija likuje, mirno zaplovio đo Opatije, da povede seđamđeset naših pesnika na mirni počinak, a ne više da brodi pred „užasnim očima robijaških šajki“! Zašto ne bi, mislio
| sam, moglo, bar jednom likujući,
da kažemo kao stari Stefan Malarme, on metaforično, a mi kao da se ta metafora pretivorila u stvarnost, postala stvarnost, bar za jedan časak, sve su pesničke istine blesak munje:
Mi brođimo, raznoliki moji Prijatelji, ja već na zadnjem de-
lu lađe Vi ma velelephom pramcu Koji seče
Talas pum gromova i zima!“
Zašto ne bi... — te večeri, mislio sam na Apolinera, poželeo sam da :ga dozovem iz njegove, četrdesetogodišnje tame, za trenutak. bar, šta. bi.on đao.za ovaj časak, on, koji .je zavaravao sebe·da su zastave, istaknute za Četrnaesti juli, bi·'le istaknute 'u slavu njegove lju
Jbavi, šta bi on dao za ovaj trenu-
tak kad se zastave zaista vijore u slavu pesnika: Mislio sam na Ujevića. Činilo' mi se on bi ovaj čas shvatio kao odmazđu, kao nagradu „za. njegovu. .„Svakidašnju jadikovku“, Činilo mi se da je.tu negde,
rijatelji Dušan MATIĆ
izgubljen na pristaništu, bio wi sutan i Rastko Petrović, koji je, usamljen, umro, ne dočekavši ovaj trenutak, a koji kao da je bio stvoren za njega, uvek punog za“ nosa za pristaništa i ljubavi za mornare. Kao da sam ga video ne zgrapnog, ogromnog, plavog, kako mlatara svojim rukama, gord, kao što je uvek bio na njih zbog slovenskih riđih malja kojima su bile pokrivene. I neko je još bio otsutan, onaj koji luta još uvek „po mostovima tuđim", tuđ u tuđini. Možđa bi u ovom času i on mašao naknadu za svoje izgubljene qodine po tuđini. Šta bi đao Crnjanski za ovo veče! Šta bi za to veče, rekao sam nekoliko puta Alem Boskeu, koji je stajao kraj mene, dao Andre Breton, usamljen već godinama i pomalo pust, izgubljen u Parizu, za ovaj vatromet posvećen poeziji, za ovaj vatromet poezije, kad je izeleđalo da je zaista došao čas da poeziju „ne pravi jedan, već svi“. I onda mi je opet pao napamet stari Stefan Malsrme?
„Jer ja, u suštini, ja sam usamljenik; ja verujem da je poezija stvorena za vrhovni sjaj i pompe jednog konstituisanog društva, gde je bilo mesta za slavu, za koju su ljudi izgleda izgubili smisao“. Učinilo mi se da je možda počelo da dolazi vreme đa se jedno novo „kon stituisano društvo“ rađa, i da se „izgubljeni smisao za slavu", o kome govori Malarme možda opet vraća ovde, u Riječkoj luci, na ovom našem tlu.
A zašto da ne?
Ali sve su pesničke istine samo blesak munje. Vratimo se SVO svakodnevnom poslu, posle ovih šest dana, dirljivih, smešnih, punih, značajnih mnogo više no Što će še to mnogima, koji po navici žive i misle, učiniti. 1 budimo ozbiljni. 2. BUDIMO OZBILJNI
Budimo ozbiljni; vremena su toeška. U Libanu krv se već lila. U Alžjru to traje već godinama. Iz Moskve, iz Pekinga, iz celog hora, opet se podižu nemirnođopski dobropoznati glasovi protiv Jugoslavije. De Gol se spremao đa uzme vlast: da li će biti građanskog rata u Francuskoj? A dan polaska na festiyal. poezije naglo se bliži,
Nastavak. na # strani