Književne novine

OSS CC ECTUE

Godina X. Nova serija, br. 94

NAD JEDNOM STRANICOM MLADOSTI

Ostali su, zapečaćeni, u meni, u tragovima koje ni vihorne oluje ne mogu. zbrisati, sumorni dani izgladnjelog djetinjstva, · neki ogorčehi grčevi i teška raspinjanja nemaštine, mračne podrumske sobice oskudnog „đakovanja, tamo neke smrznute tamničke rešetke na bogdanovkrajskoj „kauši“, rasprostrte mreže isperenih bezbojnih puščanih cijevi, u ludilu očaja ispružene ruke jedne majke da zaustavi metke milimetarskom tačnošću upućene ti čelo njenog sina, ogrommi smetovi bodljikavih žica oko požuljenih gradova, prognanički vapaj nekog čovjeka Koji, razdrt, polunag, bos, juri zadimljenim drumom i viče? „Prevrće se zemlja, „ljudi, Juđi...", i mnogo, mnogo još toga, surovo zgomilanog, svirepo obremenjenog, uplelo se i u snove, utkalo i u misli kojih se ne mogu rasteretiti, pa i u pogled koji vidi drugo nego što mu se, sasvim jasno, pruža. Gledam tako u kuću, običnu, svakidašnju, — a preda mnom se najednom, kao u čudu nekom, otkrivaju ruševine, ı vidim crnog psa kako zavijajućim glasom uporno čeprka kandžama da raskrije utrobu paklenog loma; osmotrim drveće, krošnje uspoređane duž puta, — a učini mi se odnekud da tamo vise ruke, kape, rukavi; presretne me poznanik, a ne mogu da ga prepoznam; sađem na obalu rijeke — a tamo kao da vidim leBeve kako plivaju... |

Da, moralo se jednom sve to, stradalničko : ubitačno, svršiti, mo-

rala su, morala su pući druga obzorja: tog mog · poremećenog očajnika nestalo je sa druma. Nestalo je još mnogo

čega s njim, pa i onog što ga je obestrvilo na tom drumu. Moralo se jednom nesmetano koračati tim drumom. I kad već spominjem drum, — a moram, sve se na kraju ipak svodi na nekakav drum, kad oživim, za sebe, vrluđavu zmijastu viziju puta, druma, ceste, povrve onda njome sijaset likova kojima kraja ne'viđim, koji promiču u prozračnu izmaglicu, u nedogled, bez bojazni da će nagaziti na mine, da će iz gvozdene ptičurine zasuti bombama, da će ih presresti tuđi solđati i nanizati ih, ustrijeljene, pored druma.

U ovoj zemlji, kao po nekom svemoćnom pravilu prokletstva hodanja, nema druma koji nije opkoljen grobovima. Kao da im, oni, grobovi, drže stražu. Pa se stoga, po prokletstvu probijanja u Žživot, „ovuda hoda preko grobova, kroz šumu krstača — da bi se postojalo, bitisalo, makar i na hum-. kama. Ako igdje putevi vode u život, i ako igdje na groblju raste nešto od života, — onda je to ovdje, u ovoj tvrđoj zemlji koja svoju tvrdu djecu hrani samom slobodom.

Gledao sam, jednom, u jednom snježnom danu kad su granate kao suluđe ptice prolijetale zasvođenim nebom i gruvale' po strmim brdima oko raštrkana sela, u nekoj sniskoj kamenitoj klijeti, poređ slapkave vatre, jednu majku nađ kolijev-, kom, kako pođaja uljuljkano dijete, i, kao da je totalno otsutna, beskrajno udaljena od sveg ubilačkog što se oko nje zbivalo, kako govori, ne qovori nego zuji pjevii, bruji: „Ti ćeš mi, sinko, sablju pasati, ti ćeš mi, čeđo, konja jahati, ti ćeš mi, srećo, krila imati...“ Nikad je više nijesam vidio, —/ putevi su opet mnogi po Ovoj raztovanoi zemlji, možda u se na nekom, jednom, i susresti sa nekim konjanikom, — ali tako bih, tako bih ludo želio da se obistini taj njen najotsutniji, i, masuprot tome, najprisutniji — da li ću tačno reći — stih. |

1 kad već” prebiram po nespokojnim mislima i oporim sjećanjima, stalno mi, za uzvrat, za utjehu, iskrsava, opet, jedna majka:

''Poređ druma kojim su nešto ranije odmaglile tuđinske :čete, odlazeći u malenoj i crmoj povorci brđana i brđanki, napuštajući humke strijeljanih kojima smo baš tog da-

_

"osmijeh njen, još i ozarena mišlju

na činili- pomen, koji je bio sam lelek, najednom su nas, nenadno, potresle topovske detonacije. „Kraj. je“, oglasi se neko, Neprijatelja više nije bilo da bi pucali topovi. „Oh, kako dockan, dockan dolazi“, prihvati starac sa začelja. Kraj rata je, sijevnu mi misao. Počeo je, i završio se, — topovima. Jedna brđanka, sva u crnini, projuri ispred svih i otrča putljagom ka seocu. Zaputih se, izdvajajući se iz male povorke, za njom. uh 'glasove iza sebe: „Da se sadđ mogu podići oni iz zemlje. Ono na njih puca, oni se zovu...“ Kad izbih na pogled seoca ugledah onu brđanku kako stoji pred oniskim 'kućerkom i- drži dijete u naručju, i čujem je kako zbori, kao da nar;če: „Ti mi, sine, ti mi živi...“ E Ništa valjda nema šireg, većeg, od tog osmijeha na licu mlada čovjeka. Jedna zemlja, bilo koja,! može najbolje da prepozna sebe tu, na licu njene mladosti. Ako su ona,

kojom se živi, kojom treba i mora da se živi — onda je svrha njena postojanja postignuta.

Jednom sam, ne tako davno, u jed nom našem listu, vidio fotografiju nekolicine veselih, razigranih mladića i djevojaka, kako prolaze ulicom, i saobraćajca kako zaustavlja kola, sav načičkani prevozni metež: „Stoj, mnrolazi mladost!“ — .pisalo

je ispod snimka, :

. Ima u svemu tome, pored humorne ljupkosti i idilične pripreme, i nečeg od zbilje.

Ova zemlja je, najprije njoj, put. Njoj ništa, dakle, ne stoji na putu. -A, ukoliko i stane, njoj se najprije čini put.

velike i strašne

mlađa, otvorila

i, sama mladosti,

Mihailo RAŽNATOVIĆ

PA

'RIO_

Književnost kao sredstvo za nacionalno ili socijalno oduševlja- · vanje i poučavanje i, po tomu, za popularnost svoga autora, gotovo , uvijek je obilata manama: proizvod pisca kojemu nije stalo do ćistote”

pjesničkog djela, ili onoga koji nije sposoban predočiti čisto i objektivno, ili onoga koji se ne kloni bilo čega čime bi bile pokvarene či, stota i cjelovitost djela, da ono bude pjesnički smisao, otkriće novoga

smisla, pa time vrijedi nacionalno ili socijalno. Pjesnik treba da bude dostojan sebe talentom i karakterom; da vrši posao svoj i lim vrše-

njem bude vjesnik nacionalnih i socijalnih težnja i mišljenja. Po tomu nagonu da radi svoj posao — posao što je prakličnomu čovjeku nepotreban i nesvrhovit i, u najboljem slučaju, dokon i zabavan —, pjesni bude, takoreći, izvan one književnosti koju društvo shvaća i prihvaća; bude izvan društva. Bavi se idejama koje mu se zbudu u,stanovitom vremenu i prostoru, i koje mogu biti ideje društva u tomu vremenu i prostoru; ali on o tim idejama osjeća svojim srcem i misli svojom

- glavom, pa društvu, u kojem prebiva i ne biva, može biti tuđ. Izuzmu li

se Mažuranić i Kranjčević, pjesnici hrvatski, što su prije Matoša, bili

su patrioti više.negoli, poete, Patriotska socijalnost i, poetizirano filozo- . firanje i satirična životnost Kranjčevićeve poezije jesu i ukinuće ogra- '

ničenih ideja kao motiva piscu; Mkinuće tijesnih rodoljubivih i privatno čuvstvenih granica između kojih se, u nas, zbivalo pjesničko doživljavanje. Vrste motiva u njega su takve i toliko ih je, te se može, reci da prije njega, u nas, nije bilo ni slućeno da ih tolika količina i takvih uopće može biti. Ali Kranjčevićeva pjesničko-kritička oblikovateljska

moć nije učinila da većina njegovih stihova budu nepogrešni, kao.

poezija. i Poezija nije mnoštvo ideja, ili asocijacija, u golemoj količini

riječi, nego onoliko i onakvih riječi koliko ih i kakve. je sačinjavaju..

Da bude poezija, jezik treba da bude ograničavan tako da postanc oblik kojim je predočeno ono što se oćutjelo, naslutilo, zamislilo. Htjeti da se od svekoliko goleme količine nekoga gradiva napravi građevina, pristati je da se tom samom količinom i kakvoćom njega određuje kakva

će biti ona. Građevina, tada, ne bude po zamisli graditelja, nego je.

posljedica samo materijalnih mogućnosti. Posao je pjesnika (to jest svakoga! pisca imaginativne književnosti) da od riječi oblikuje svoju zamisao kako umije, a nije da mu motivi i teme, makar koliko bili važni

. u životu pojedinca i društva, odlučuju šta će napraviti, neobzirno na to

pristaje li njegovoj imaginaciji da on prema tim motivima, ili temama,

; oblikuje pjesničko djelo.

" Zaokupljen važnostima rodoljubnim i društvenim, moren osobnim častohlepljem i vlastohlepljem, gonjen voljom i tlačen nevoljom, pjesnik poneki obmanjuje se da su ta zaokupljenost i privatna mu čuvstva njegovo pjesničko iskustvo: i da od samć opće i privatne važnosti postaje. vrijednost imaginativne književnosti.. Život sam po sebi često puta toliko osjeća sebe i svijestan je samo O sebi, ne poznajući i ne priznajući, u takvoj zaokupljenosti samim sobom, ništa osim sebe, te samo sebe smatra i za poeziju; isključuje sve iz sebe što ne bi bilo

ZORE.

I I POETE

s T

· ar ce MTNi

OMETNOST !

+

GABRIJEL STUPICA: DEVOJKA SA CVEĆEM

~

samo on: obnevidi od samoga ·sebe i nikako ne razumije u čemu je razlika. između njega,i poezije. U koga je u svakoj prilici jača sklonost ugodnu,življenju negoli nagon za pjesnički posao, taj ono što

· piše, da bi bilo .pjesničko djelo, piše radi toga ugodnog materi)alnog

života, ili hoće.da time pomogne životu, ili da ga ukrasi;.ne haje za to ireba li da opstoji vrijednost poezije same po sebi; ne' shvaća da je

" sami Život potpun, svrhovit, kad se poluči ta. vrijednost, bez obzira

ma lo je li ona praktično važna; ne uviđa da napor, da pjesničko djelo bude, ne mora biti skladan s brigom za život, i da ono sačinjava sklad sa životom, i,da„samo taj sklad čini ljudski život cjelovitim. Pravi pjesnik ne usmjeruje svoj rad u svrhu izvan djela koje ima izdjelati. Nagnana nacionalnim i socijalnim potrebama, najveća većina hrvatskih pjesnika, doživljujući te potrebe kao ljudi, smatrali .su ih svojim pjesničkim doživljajima i onda kada su ih samo. opisivali i pričali i prikazivali u stihu i prozi. Potrebe života bile su im mjerilo za poeziju. Prvo su Matošu, u povijesti·hrvatske književnosti, potrebe poezije bile svijesno potrebama života. Svijest o tomu on je unio u književnost kao „kriterij. i 'ponašao se po njemu kao pjesnik i kritik: književnost, i kulturu uopće, nije zapostavljao zbog nacionalnih i socijalnih razloga, niti je te razloge zanemarivao, zbog književnosti i radi nje. Bu"dući da sačinjavaju životnu cjelovitost, svi su mu ti razlozi bili život: motiv pjesničkom djelu — nikada nauštrb jedni drugima: svi skupa u svrhu da budu pjesničko djelo, koje ne može ne biti socijalno i

' nacionalno. Talentom i karakterom on se ne ravna po koristi od života

i po koristi životu, nego po vrijednosti poezije i po vrijednosti poeziji. Različit je, od. onih pisaca koji po svojoj prirodi ne mogu a da im životne važnosti i koristi ne određuju smisao i svrhu djela na njegovu poezijsku štetu; bili oni o tomu. svijesni, ili nesvjesni; bilo to opravdano, ili neopravdano, životom.

OU svakoj književnosti mogli bi gotovo svi pisci biti razvrstani, uglavnom, u dvije različite vrste, ili skupine: (1) objektivna manjina: pisci poezije i proze kojima je svrha da stvore pjesničko djelo bez obzira na to kakvo je ono u-susjedskom pogledu, i po njihovu osobnu korist, i u časovitom nacionalnom i socijalnom smislu; (2) subjektivna većina: pisci kojih je priroda takva te im privatne želje i osobni interesi, ako li ne aktuelna nacionalna i socijalna zbilja, odlučuju o smislu i vrijednosti djela, ili im o tom odlučuje nacionalna i socijalna zbilja kao pogodno literarno sredstyo da zadovolje svomu častohleplju i vlastohleplju. |

Razlikovani su eto po sposobnost, koji mogu a koji ne mogu

drugo:od sebe i od utjecaja kakvim na njih utječu prilike i neprilike,

po svom talentu i karakteru, tvoriti i stvoriti djelo, nesebično i objektivno, u sebi cjelovito i pjesničko; nesvjesno im i neznano prije nego su ga stvorili; svijesni samo da hoće da ono budc što savršenije i vrednije, i da oni, Yršeći svoj pjesnički posao, obavljaju svoju ljudsku i nacionalnu i socijalnu dužnost.

Stonislao ŠIMIČ

Cena 30 din

TEHNIKA |

JONSKA HLOSOFIJA

. I

Kao što je mišljenje proizvod čulnih utisaka i osećaja, te prve sirovine duhovnog života, tako je i filosofija industrija sveg praktičnog iskustva i viših oblika duhovne aktivnosti, i sve nauke razvile su se iz praktičnih, životnih potreba,. i svaka nauka bila je isprva praktička veština. Tek posle potrebe orijentisanja. u praktičnom životu pojavljuje se potreba teor:jskog. saznavanja stvari. Takav odnos između tehničko-praktičkog iskustva i filosofije potvrđuje .i najranija helenska filosofija.

·' Kolevka helenske filosofije bila je Jonija, na maloazijskoj obali. U Miletu, Efesu, Klazomeni, Kolofonu, Samu nalazimo najveći broj dosokratskih mislilaca, i stoga se dosokratska filosofija i naziva jonskom. Naročita osobina jonskih mislilaca sastoji se u tome što su onmi, u objašnjavanju nebeskih i prirodnih pojava uopšte, unosili način mišljenja koji se osnivao na savlađivanju tehničkih procesa. Jer njihovo naučno interesovanje nema svoje poreklo u mišljenju koje na pitanje svake vrste traži teoriski tačne odgovore, nego u mišljenju koje-teži na to đa se stvarima služi u praktične svrhe.

Jonski mislioci pretstavljali su novu društvenu klasu, klasu tehničara i praktičara, trgovaca i zanatlija, političara i zakonođavaca, koji su, iako samo prolazno, gradskim opštinama koje su se trošile u borbi između „zemljoposedničke aristokratije i seljačke sirotinje đonosili mir kao'uslov. poleta i stvaralaštva. Kako su oni u društvenoj zajednici vodil: glavnu reč, razumljivo je što su joj mogli nametnuti i svoj način shvatanja života i sveta. I dokle god su oni U svojim rukama držali političku vlast, mogli su građane oslobođavat: ođ magisko-religioznih snova i antropomorfističke slike sveta, potsmevati „se starim mitološkim tumačenjima prirode i zamenjivati ih objašnjenjima u kojima glavnu ulogu igraju prirodna uzročnost i posleđičnost. | Nije slučaj što se nauka o prirodi, u najširem smislu, pojavila u Miletu, najnaprednijem gradu helenskog sveta. Ovaj veliki trgovački grad, koji je osnovao oko dvadeset naseobina, bio je, dokle god ga Persijanci nisu razorili godine 494, duhovno središte Jonije i glavna žiža helenskog života. Njegovi trgovački brođovi plovili su svima poznatim i novim putevima Sredozemnog i Crnog Mora i održavali veze s Evvopom, Azijom i Afrikom. Umnožavajući bogatstvo i blagostanje, i Potstičući helenskog čoveka na rad i mišljenje, trgovina je potsticala i razvijala i industriju, koja je izazvala potrebu što većeg poznavanja i razumevanja prirođe. U Miletu se mešaju «najrazličitiji putnici, koji donose različne robe, upoznaju. njihove vrednosti, kao i najnovije tekovine tehnike, kupi se izobilje najrazličnijih znanja, i sve to izaziva u duhu misao o razlikama i promenama što ih izazivaju kretanje i razvitak materije. Različna nova znanja i svakojaka iskustva talože se u mlađim epopejama, u izveštajima putnika i priručnicima brođaFa i oni su u helenskom duhu izazvali iskru koja se u miletskoj filosofskoj školi razgorela u jak pla · men. I zato je razumljivo što su prvi filosofi pripađali tipu praktičara kakvi su se mogli nalaziti u takvom građu. Sve što se o njima zna potvrđuje utisak da su načim na koji su oni objašnjavali prirodu i obim njihova mišljenja uopšte bili određeni načinom posmatranja kojim su se on; rukovodili u svojim praktičkim poslovima. Oni nisu bili asketi i „usamljenici, koji. muđruju o apstraktnim pitanjima, ni samo „posmatrači prirođe“, nego praktički ljudi koji su na. pitanja o suštini prirođe. davali odgovore u svetlosti svakodnevnog iskustva i bez obzira

Nastavak na 5 strani