Književne novine

KRITIKA

A LICA JEDNOG ·

_ _ (BORIVOJE JEVTIĆ: »IGRAČKE U VREMENU«,'

' Neophodno bi bilo, povodom pojave pošao. Ona je za njega svijet uopšte, izabranih pripovjedaka Borivoja Jev- ogledalo života, srž tajne. On se od tića, »Igračke u vremenu«, a imajući nje otkinuo, odvojio dokučivši gornje na umu 'skoru pojavu sličnog izbora regione i zone literamog medija: iz N.Simićevog pripovjedačkog djela, univerzalnost, spiritualnost umjetnič»},jubav Stjepana Obrdalja«, i nešto kog čina, fenomena. S te strane, kao raniju pojavu pripovjedaka Zvonimi- građa, kao put i kao proces dostizaa ća »Seljaci«, napisati nešto nja umjetnosti Bosna je za Andrića kao studiju o Bosni kako je viđena i neprelazan fakat. Ali u onom druga-

tretirana u djelima njenih književnika, čijem smislu, iako je Bosnu otkrio za

naročito novijih bosansko-hercegovač- svijet, često nepostojeću u samoj Boih pripovjedača, Dovoljno je, ne za sni kao činjenici, ali djelimično sa{ avljajući Petra Kočića, rodonačel- držanu i u njoj samoj po zakdnu nenika bosanske 'proze, početi ovu ana- djeljivosti svijeta do koga se dovinuo, lizu sa Amndrićem, dakle s godinom bitni odnos Andrića i Bosne ovdje ni 194148 a završiti 1958, i u taj četrde- je nipošto primaran. Kod Andrića setogodišnji krug obuhvatii sve iole je, čini nam se, daleko značajniji nje značajnije pisce. koji su se odazvali gov doživljaj djetinjstva i onog bol toj, svojoj korjenitoj, nužnoj temi za nog časa kad se svijest prelama u sa» koju su neprebolno vezani. Obavezno znavanju i otkrivanju stvarnog svijeta bi sreli imena i djela: Marka Marko- koji je iznad nas, a srećna slučajnost vića (»Kriva Drina«), Zvonimira je združila i spojila taj kritični, sudŠubića (>Fazlića potok«, » Timotijeva bonosni trenutak s Bosnom kao konsmrt, »Beljaci« i druga), pa Isaka kretnim ishodištem čovjeka postojaSamokovliju sa „njegovim čuvenim nja. Ova ekskurzija nas pravo odvodi »Jevrejskim« ciklusom, Branka Ćopi- srži naše teme: u čemu je, gdje je taj ća (»Bojovnici i bjegunci«, »Prolom« spoj teme i njenih interpretatora, lu»Doživljaji Nikoletine Bursaća«, »Ne mača? U svemu onome što nije i An tugui bronzana stražo« itd.) Skendera drićeva svojstvenost, jeste odgovor. Kulemovića (njegov još neoformljeni 'Tu je Andrićeva prednost i nedosta-

zbir pripovjedačkih fragmenata), pa tak onih koji stoje nasuprot njemu. ·

ija. Dizdarevića (priče o fojničkoj Bosanski pripovjedači su, svi bez raz kasabi), Novaka Simića (već pome- like, a sa svim urođenim razlikama

muti izbor »Ljubav Stjepana Obrda- talenta i temperamenta, na strani na .

'lja«), Hasana Kikića (»Provincija u kojoj Andrić nikada nije bio, na stra pozadini«, »Bukve« itd.) i, razumije ni svjedoka, hroničara i marljivih se, Borivoja Jevtića koji je svojim ljetopisaca. svakodnevne, površinske izborom pripovjedaka pokrenuo toli- zebnje i zbilje koja je trala ljude, koko važno i suštastveno pitanje odnosa ja ih je u vječnoj vrteški istorije i bosanskc pripovjetke prema Bosni — Vremena činila igračkama. Dok je Ankao temi i kao životnoj preoku- drić išao za onim lajnim čvoništima u paciji njenih literarnih protagoni- čovjeku, za tamnim naslagama njegosta. Andrić 'je, razumljivo, putokaz, va duševnog stanja, dotle su bosanvrhunac i zvijezda vodilja. On je pro- ski pripovjedači žurno i spremno svje krčio put odredivši svojqm ličnošćn i dočili jedno stanje oko Ljudi, među artističkom prodomošću svoje vizije njima, rijetko, rijetko u njima, nad sudbinu literature ovog podneblja. njima, Oni su u hitnji bilježili ono Njegov žig,nakon Kočićevog reskog što se taložilo oko događaja, dogaćabunta, ostaje najtrajniji. Njegova slika je same, bilježili činjenice, zaljubljeBesne je najdublje samo njegova, no se i tvrdo držali okolnosti, situaciandrićevska, te prema tome: jedinstve '· ja, istoriskih fakata, raznih udesa, ma i neponovljiva. Andrić je Bosni sve te tvrde građe koju je, tako zakae motivu, kao inspiraciji, nametnuo bilježenu i dokumentovano provjeremeprikosnoveno sebe i svoje osjećanje nu, tek valjalo umjetnički, artistički života i njegovih tajni, tako da je nje . izrafinovati, procjediti, osmisliti, ogovo viđenje i tumačenje svijeta dala- sloboditi svega što je balast trenutka, ko bitnije od podloge na kojoj je svega što je prolazni zanos. Žaljublji građeno i kojom je ostrašćeno. Zbog vi u riječ, u njenu jedru miloštu, u toga je Bosna za Andrića zaloga sve njenu omamljivost, u njene fiktivne ga'što je tako bogato i raskošno styo {olklornc motive, mnogi” od njih su, ?io,'ali je ona po sili subjektivnog zabvata·i poslednja u njegovom djelu. Mečšutim, kod drugih pisaca ove sre- nje nego što su mogli i što su stigli. dime stvar je nešto drugačija, Čak Govoreći uopšte o jednom problemu bimo drugačija. Andrić je od Bosne koji stoji ispod jedne literarne akcije, čini nam se da smo posrdno govorili i o jednom njenom konkretnom vidu: pripovjetkama Borivoja Jevtića »igračke u vremenu«. Jevtić ne . izlazi iz sklopa bosanske proze, iako se po nečemu izdvaja iz nje: po neLo suvljoj, cerebralnoj reženici koja se kloni kićenja i drangulija rječito<}. On je sklon da psihološki motipostupke svojih ličnosti, da ih

i ozbiljne snage doživljaja, davali ma

Win UJE ii ink RaRrir ines reaN Paa

vise

obrazlaže; da socijalno sjenči atmoslere | sredine koje dočarava: da

Mivoslav Antić nije ni blag ni senumenialan, On zna Šta je lirika ove vrste, ali je ne prihvata. U osnovi ovog bujnog „temperamenta leži jodno stalno, večito nemirenje, jedan bunt, prkos nekakav, inat reklo bi se, prema sitnim strasti·ma, prigovaranjima i ogovaranj.ma, ustaljenim normalama i propi sanim životnim formulama. On je sav u uzvicima, proklamacijama, razdrljen, zubat i otvoren. Njegova najkarakterističnija ekspresija, možda najviše njegova od svega što je napisao, poema „Roždestvo tvoje“, vanredno doživljena i data, iako nešto prenaglašena (što je, Uostalom, osobina čitave njegove poezije), do bola istinita i do grubosti otvorena, najvišs može da kaže koliko je ovaj pesnik daleko od površnih cvrkutanja i raspevano sti i koliko su mu damari srasli sa temom koja s2 zove — čovek i život. Sav u kontrastima, u sukobima između saossćanja i nežnosti s jednc, i tvrde muškosti i ljudske otvo renosti s druge strane, Antić, naizgled, lomi toplinu emocije, namerno je govori gorko i Oporo, Ostavljajući je pod formulom izvesne lin'ske deformacije. Koliko je Antiću to kontrastiranje drag rekvizit, koliko mu takav metođ „leži", vid: se već i po naslovu njegove nainovije knjige stihova, poemoe „Psovke nežnosti“,

„Psovke nežnosti" su poema.o nama, reč o čoveku naš:h dana, O njegovim raznim prelomima i kom plsksnostima, poema o omome što jesmo i što nismo, Što smo hteli,

FRANKO ASEMUO: LICNOST

iako ljudi od nesumnjiva dara i velike 7 , i io JOB OCBŠI _No,-stećom, io je samo jedno, ono patiju prema ovome piscu, ali je,

obrazlaže stanja svojih junaka u koja oni neminovno zapadaju, Međutim, kad je riječ o njegovom odnosu prema Bosni koja je kod njega u prvom planu svjedočenja, onda je Jevtić isključivi hroničar njenih preobražaja. On ne odbjegava u sfere vječnog ljudskog; on se me napaja konkretnom realnošću da bi u jednoj višoj perspektivi ostvario svoj svijel, Ne! On je, doslovni svjedok jednog istorijsko-društvenog nevremena. u ko me ovaj pismeni i čitljivi deskriptcr situacije bilježi čak i poznata imena nekad živih ljudi: Hadži Loje, generala Filipovića koji je na čelu austromačlarske vojske umarširao u, dSara-

BORIVOJE JEVTIĆ

jevo, Danila Ilića, popa Sima Begovića, itd. Čitav ciklus Jfeviićevih pripovjedaka o crno-žutom zatočenju čisto je aubobiografskog karaktera. To je svakako zanimljivo.i kao životni put jednog pisca, i kao oličena sudbina jednog naroda, njegove borbe i njegove patnje. Međutim, to nije dovolj no. I ne može biti sve. Iza toga otsustvuje krajnji cilj: moćno pitanje smisla čovjekove životne avanture gdje smo, kuda idemo, šta hoćemo od života koji živimo» Gdje su velika pitanja života? Bosna, ili tačnije: grad na Miljacki, Sarajevo, kod Jev-, lića je isključivo dekor jednog običnog zbivanja, makoliko se pisac trudio, pa ponekad u tome i uspijevao, u postavljanju neobičnih i mučnih rad nji, Njegov čovjek je bez tajni. Običan, tvrdi, patni, posni, herojični čovjek, bez žarišta u sebi, bez strasnog objavljivanja. „Bez andrićevske tajne, .

posnije lice ove proze. Ali ima i drugo koje spašava čast ove knjige i ovog darovitog pripovjedača. Jevtić zna biti i pjesnik, zna dodirnut golo, potresno lice čovjekova žića. Ne samo u fragmentima rasutim duž knjige, nego i u dva cjelovita, tužna, gusta i dublja trenutka njena: jednom u pripovjeci »Korice« 1 po drugi put u zgusnutoj, turobnoj, gorkoj himni čovjekova.nagona za Živolom koja se ovdje zove »Šume“. »Korice« su nam za trenutak otvorile svu mučnu, strašnu, i stravičnu grozu austro-ugarske »uglađene« civilizacije koja je samo predigra jedne daleko strašnije i stra-

što smo mogl:;, što smo stvorili i učinili, o kolu koje smo zaigrali i grobljima koja smo zasadil:, o bolu i ranama na nama i, još više, u na ma. o ranama koje smo očekivali i znali primajući na mlada pleća teret i obaveze zrelih godina i izgaranja. To je reč o mladom čoveku koji je u vihoru rata preskočio naj lepše godine svoga života, đa bi od naivnog deteta najednom postao zreo ratnik, jurišl;ja i ginjenik, temeij nečega novog Što je silovito nađolazilo, što ga je obuzimalo, osvajalo, hranilo i održavalo. To je reč o čoveku koji je posle rovova ı umornih kolona storuko prihvatio nove terete i obaveze i izzanjavljena ramena podmetnuo da bi se održalo i učvrstilo ono što se izborilo. To je, na kraju i najviše, reč, poema o čoveku koj: je, posle svega i pored svega, ipak ostao u mnogo čemu nedovršen, form:;ran u tempu koji je nametala potreba daljeg ho da, svest, samosvest o odgovornostima i pregnućima kojih je bilo više nego ruku. ali ne :; više od volje i ljubavi. Takav čovek pravi u Antićevoj poemi neku vrstu rekapitulacije svega što je pređeno i dato, svega što se volelo ; čega se odricalo.

Mnogu istinu i mnogo gorko pri znanje nosi ova knjiga stihova od svoga prologa do epiloga. To nije poezija koja sanja, poezija koja uzdiše nad nečim, nad onim što se htelo a nije se sasvim moglo, za čim se pose9qlo, a nije se do kraja doseqlo, — to je poezija koja se obračunava, koja govori An”

BEPOV.JEBĐAC A

NARODNA PROSVJETA, SARAJEVO,

vičnije ljudske drame: fašizma! Ovo”

1959)

je bio samo vidoviti uvod, samo početak u sveopštu, razornu sludenu jezu diluvijalnog nečovještva koje smo, unazad petnaestak godina, jedva preživjeli. lako su detali jednog drugačijeg nevremena, »Korice« su svojom suštinom, anticipacija budućeg: još ekstremijeg u zlu, još ledenijeg u otue Čenosti čovjekovoj. »Šume« su medutim na drugi način okrentule istom vidu zla: patnji na koju je čovjek suden i osuđen činom, svoga rođenja. Kad ih dočitate vi osjetite gorki okus onog tamnog, nezaliječenog u čovJeku. Pa nam se zbog toga čini da ova dva ostrva čine najboljeg Jevtića ove knjige; no nažalost suviše zaturenog i skrivenog iza dugačkih ispovjednih kazivanja o zatvorskim bdenjima ali bez zatvorske jeze i dubine,iiza isto-

riske hronike jednog još daljeg ne-

vremena u vremenu koje je, kao isto“ rija, i prije Jevtića bilo dovoljno i proučeno i poznato. Ostaje žaljenje šlo iza [akata nismo zašli dublje, u samu. nagolu stvari, u Ono što je umjetnost u svome prvorođenju: otkro-

venje! Risto TRIFKOVIĆ

Neuspeh Ivana

(„Kontinenti se sastaju“, Zora, 'Zagreb,

Autor proze „Kontineti se sastaju", gotovo bismo mogli reći, nepoznato je ime savremene hrvat'ske književnosti; njegova saradnja svedena je na časopise i listo= ve u Splitu i, nešto manje, u Zagrebu; nije, iako se kaže da je mlad (rođen 1925), naročito ni produktivan kao neki drugi njegovi vršnjaci; do sađa je izdao samo jednu knjigu pod naslovom „Novele“ (Split, 1955) koja je prošla skoro nezapaženo, tiho u našem književnom svetu. Ipak, svi ti po-

'daci, na'nek; način, pobuđuju sim--

možda simpatičnije od svega toga podatak da Ivan RKatušić živi i stvara u provinciji, u mestu svoga rođenja, Omišu, kod Splita, izolovan, tako, od naših Književnih grupacija i sukoba, nenavidnosti i ličr%i obračunavanja Književnika. Simpatičnije je to utoliko kad se zna da deveđeset i devet otsto i srpskih i hrvatskih pisaca živi u Beogradu, odnosno u Zagrebu, daleko od svega onoga o čemu pišu, dajući sve kroz neka sećanja na detinjstvo i mladost, koji su najčešće plačni, tužni, nesrećni, bez vedrine, ne usuđujući se (da ne

_-enoupunarsensemnari ia JL OPA OIR SO OO y Poema Miroslava Antića

„Psovke nežnosti“, Narodna knjiga, Cetinje, 1959

MIROSLAV ANTIC

tić ne traži obračun ni u kome i ni pred kim, on ga traži pred sobom i u sebi. On govori uime svih iskrenih i ranjenih, kojih je onoliko koliko i izgubljenih želja i nedoživljenih detinjstava. To je „čovek koj: peva posle rata“.

Antićeva poema, sa malo simbo-

la, više u slikama, u metaforama, i!

pored toga što su gde-gde slike i metafore previše bizarne, namerno, jednim opštim stilom i sistemom autora prenaglašene, značajno je ostvarenje ovoga pesnika, To su stihov:; izgovoreni punim srcem i punom rečju, retko doživljeni i retko istiniti. :

·

Branko. JOVANOVIČ

- Miroslav Slavko MAĐER

MEĐU Da budem drugi potrebno je ot

trebno je meni jedno rođenje no )eosvilanje Uu-preobr POTSLBRO je promjeniti sve moje promjene i pripremiti izbavljenje |] ti na svome dimu na svojim pričama i ne zadr,

potrebno je ne osta

u svojim usmama položiti Nedostajati u o

tao bih od sebe i zakoračio u ono :gee avljanje slučajnosti istukao u prave sličnosti

zatrpao Sc U prib

'ie to dan biti uvijek isti slijepo česti : i Kakav je to od moga oka od ove riječi prelanke i

Svi su bolji od moje ruke

aka u pjesmu koja je napinjanje usana od moga ko ” ı suhih dana i vlažnih noći

Svi su ljepši od mojih Svi su od mojih s Svi su jači

Da budem drugi morao bih morao bih pre U i izmišljati o mrljavim Morao bih yjerovati

Morao bih računati na bio bih tada ja

Svi su napetiji od moje

Svi su brži i sigurniji

meni se ne dešavaju nj Svi su razboritiji

Da bude drugi

ne mogu čekati ali moram do smrti.

kažemo mesposobni) da obrađuju savremeni život, gradski u prvom ređu i njegove probleme.

Osnovna ideja ove proze sadržana je u samom naslovu dela. „KRontinenti se sastaju“ ustvar: Je parafraza italijanske narodne izreke: „Tutto il mondo č un paese“ (Ceo svet je jedno mesto). Ali — samo u naslovu, dok sa stranica OVC knjige ta ideja ne bije, no jedna 'sasvim druga, sadržana u našoj narodnoj poslovici: „Svuđa poći svojoj kući doći!“ Zamisao Ivana

'Katušića bila je dobra, plemenita

i humana/"Bli je, nažalost, u delu izneverena. Jer — lutati po svetu, tražeći sreću i radost, a pritom misliti i zagledan biti u sivo i gladno kamenje svoga rodnoga kraja, kako to čine Ruže Lipa i Mile Renta, — ne znač;i potvrdu na veđene teze. U svetu, prema tome, možda i može da se, za trenutak, nađe i nekakav zaborav, i uteha, : mala radost, ali više od toga ništa, jer je sve to prividno, prekriveno velom tlapnje. Celo delo je priča o Ruži i Mili. Grubo ı kratko kazano evo o čemu se radi: Kad ju je Mile napustio i otišao, ostavivši svoje seme u njoj u Ameriku, Ruže Lipa odlazi za njim, ne nalazi ga, tamo, u stranom svetu ipak, rađa dete, teško živi, služi, čak doživljava i jednu malu ljubav, da bi se nakon potucanja po svetu opet vratila u svoj Os;njak, gde nastaju nove peripetije i, na koncu, kad se i Mile povratio, po svršetku rata oni se ipak žene, oprostivši sebi sve, sasvim stečni i zadovoljn.. I tako su se, eto, kontinenti (Ruže i Mile) sa'stali. Bila je to jedna obična trka devojke-majke, što je tražila miran obiteljski život, za mladićem avan turistom i ladoležom. U tu sadrži nu Katušić je upleo još nekoliko likova, od kojih se naročito izdvaja Mladen, prevareni osobenjak, nežernja i plemenitaš.

Ivan KMatušić, pisac iz Dalmacije, koja je, priznajmo, našoj literaturi dala ; neprekidno daje najbolje pripovedače., svojim prvim većim radom, tj. romanom nije uspeo. ·U prvom redu, „Kontinenti se sastaju" nije ni po čemu roman no razvučena pripovetka sa nekoliko ljudi i njihovih sudbina, svakodnevnih i tako običnih za ž;valj ovoga dela naše zemlje, Pre bi se moglo reći da je ovo neka vrsta hronike, suh» i sa nabačenom građom koju je Katušić samo na nekim mestima uspeo da sredi i poveže, dok je inače cela radnja u knjizi nepovezana i iscepkana, Katušić je želeo da svojim delom obuhvati jedno dugo vremensko razdoblje od Prvog do posle Drugog svetskog rata, misleći valjda da je dužina vremenskog zahvata presudna i važna za neko literarno delo, što ga je, naravno, odvelo u površnost koja mu nije dozvol:lu da svoje likove i s unutarnje strane psihološki obrazloži. Ovako, oni su samo marionete u rukama pisca, sa kojima on rađi šta i kako hoće. Katušić je pabacao materijal u kom se nije mogao, odnosno nije uspeo najbolje snači. Isto to osećalo se još i u njegovim novelama koje su nagoveštavale da on, kad

krovenje neumirenje živjeti na drugi san na drugotijih

misao u druge stopiti se u preselenje blacima opiti se iz duše i oživJeti na glas

popaj od saoiib vjerovanja ijedih razmišljanja na iraVvi iu i od moje krvi od mojih kostiju od stidljive usamljenogi

Svi drugi od moga postojanja

umrijeti neslično ili } | stali u vjetar pjevati stih po stih kao prst sisali sjenama koje se vrpolje kao lajanje u noćima da sam „pametan i usmen kao živa čitanka života brojeve umjesto na suprotne zvijezde sretan i ja uspravan :

Mogli bi me uvažiti oštroumni i nezaneseni

osti i oči im bolje služe drugačije vide

napet | : Ba Svi znaju kako da se udruže i razdruže kada da viknu ili nekama

od mene i.najspremnije se ponašaju ijhove radosti i sređena uživljavanja mojih čuđenja

i nitko ne drhti kao ja na ljudskim ulicama

Katušića

MISLIMA

potrebno je svitanje u preobraženja

Zati 56

onog koji me nema

za iglu

od mojih sramežljivih snova

dobro naučiti živjeti

da svrale

1959)

bi duže radio na svdjim ostvarenji ma, kad bi golu životnu materiju, koja kod njega takva ostaje do kraja, protkao umetničkim nitima, može dat: i bolja dela. Međutim, „KMontinenti se sastaju" opet su samo jedno takvo obećanje i ništa više od toga. Ustvari, dobija se utisak da su ovde upropaštene dvetri novele.I slučaj Ruže i Mile io benjaka Mladena priča je za sebe, koje je pisac iscepkao, ispremeštao | rasturao, nađajući se da je dostatno za knjigu koju se može nazvati romanom. "Niz" "vto? inte» resantnih motiva, kao onaj o SM ti američkog av:jatićara, ~ koja'.ja inače data heubedljivo i neobraž loženo, reporterski, propali su, Sve je od početka do kraja fragmentar no i pr;lično suho, tako da se knjiga čita sa izvesnim naporom. Od svega,rako već treba da se nešto U ovoj prozi pohvali, onda moramo istaći da su jedino uspelije one stranice vezane za gospodina Mladena, koga je pokušao da elastič“ nije prikaže, ali ni tu nije išao do kraja, tako da je i taj lik osta) nedorađen. 1! upravo ta konstatacija može đa stoji kao opšta karakte ristika sveukupne dosadašnje pro“ ze Ivana Katušića.

Ivan Kalušić u delu „Kontinenti se sastaju" nije pokazao original nost ni u čemu. Izraz mu je škrt i mučan, rečenica naporna i DONnekad čudne konstrukcije, stil beži” votan, nema one snage i sočnosti jednoga Matavulja, Čipika ili ŠImunovića, Marinkovića, Božića Desnice; kompozicija dela prosta zastarela; likovi su rađeni šablon“ | ski. I uopšte, sve Što je ovde reče“ | no kao da smo već negde pročitali, . kao da nam je odnekud poznat. Da se 'na kraju ne govori o pteklom ratu, okupatoru, partizani“ ma, oslobođenju, pomislili bismo da imamo u rukama. neku priču Josipa Draženovića („Povijest j' dnoga vjenčanja“, naročito), Božč Lovrića („Neodoljva mladost") | pak Branka Špoljara („Na žalu“), pisaca koji čak ni za istoriju knji ževnosti ne znače mnogo. 0

Prozom „Kontinenti se sastaju Katušić je dokazao da nije za vcćB dela, roman pogotovu. Voleli bismO ı bilo bi dobro da se .opet vrati novel; (ali onakvoj kakva je, DR" primer, ona pod naslovoni „UhO na zid"), jer je on pisac kratko! daha, bez širine i snage za duboke zahvate stvarnosti i života. Uradi li tako, imać>, možda, od toga KO" tisti u prvom redu naša knjižeVv” nost, a, svakako, i sam autor,

Tods ČOLAK

KNJIŽEVNE NOVINE